VIKEND U BARANJI (I SLAVONIJI) U ZNAKU FESTIVALA BICIKLISTIČKE REKREACIJE I RIBARSKIH DANA U KOPAČEVU
Sredina rujna, ljeto se još neda, sunce poprilično grije i nema naznake ružnog vremena i kiše. Zadnji trzaji ljeta svega tjedan dana prije kalendarskog, službenog početka jeseni idealna je kulisa za rekreativnu biciklijadu. Niti je hladno, a niti previše vruće, stoga i nema izgovora da se netko izvuče i odustane od bicikliranja.
Ovogodišnje, 14. izdanje festivala biciklističke rekreacije (FEBIRE) ispunilo je svoj cilj i ovaj event je postao jedan od najvećih okupljanja biciklista u regiji. Sve je započelo još u petak, 13. rujna biciklijadom djece predškolskog uzrasta i stručno – edukativnim radionicama u osječkom Državnom arhivu. Program je nastavljen u subotu promotivnom biciklijadom pod radnim nazivom „Upoznavanje biciklističkih staza grada Osijeka“, a centralni događaj festivala je bila nedjeljna biciklijada koja je kretala sa četiri različita mjesta, iz Osijeka, Vukovara, Belog Manastira i Belišća, a svi sudionici su se slili u Zlatnu Gredu, u tamošnji eko centar i kuću u prirodi.
Posebno raduje činjenica da je osim domicilnih biciklista ovaj događaj privukao i brojne sudionike izvan Slavonije i Baranje, što je samoj biciklijadi dalo i turističku notu. Jer provjereno je i dokazano da je najbolje sredstvo za upoznavanje nekog kraja upravo bicikl. U automobilu je čovjek prebrz, a pješice prespor.
Odlučio sam se najdužu rutu (izuzevši onu iz Vukovara koja je kategorija za sebe jer je ujedno bila riječ i o utrci) i krenuo iz Belišća, industrijskog gradića koji bi uskoro i sa svojim prigradskim naseljem Gatom trebao biti povezan biciklističkom stazom koja će pratiti trasu bivše uskotračne željeznice.
Nakon podjele startnih paketa i ispijanja kave sa dečkima iz Kotrljanera koji su od strane organizatora bili zaduženi da drže tempo na nivou koji će moći pratiti svi sudionici u 9.30 smo krenuli i ubrzo prešavši belišćanski most ušli u Baranju, a Baranja je uvijek tako lijepa, raznolika i zanimljiva.
Odmah nakon mosta lijevo je skretanje za Citadelu koja se nalazi uz Staru Dravu, a tamo je dan prije biciklijade održan Forrest art festival koji je privukao sudionike čak i iz Tanzanije i Kenije. Nakon toga s lijeve strane se pruža pogled na Staru Dravu i na labudove koji lijeno plivaju po njoj. Nakon prolaska dravskog nasipa izbijamo na čistinu, a s lijeve strane puca pogled na obrise brda Aršanj u susjednoj Mađarskoj.
Putokazi na glavnoj cesti svjedoče o multikulturalnosti ovoga kraja i činjenici da su ovdje gotovo svi doseljenici. S lijeve strane ceste se nalazi skretanje za Novo Nevesinje, a nešto dalje za Novi Bezdan (Újbezdán). I oni koji su bježali od surovog hercegovačkog krša, kao i oni koji su se sklanjali od poplava hirovitog Dunava u Bačkoj našli su svoje utočište u Baranji, tom biseru sjeveroistočne Hrvatske i južne Panonije kojem Drava i Dunav dođu ono što pravom biseru dođu krakovi školjke.
Nakon skretanja prema Petlovcu na horizontu se ukazuju i obrisi Banskog Brda s desne strane, koje je prostranije ali manje od Aršanja i vrlo brzo stižemo u Beli Manastir gdje „kupimo“ lokalne bicikliste i kolege iz Udruge rekreativnih biciklista Baranje – URBB te nastavljamo preko Karanca do Kneževih Vinograda i potom preko Jasenovca i ostalih pustara do Zlatne Grede. A tamo prizor netipičan dugo godina za baranjske pustare; strka, gužva, vreva i hype… Stotine biciklista se slijevaju, s tim da su oni iz Osijeka pristigli nešto prije naš. Pozdravljam domaćicu, voditeljicu Kuće u prirodi Adrijanu i sjedam na jednostavnu, ali funkcionalnu drvenu garnituru i čestitam Adeli, jednoj od suorganizatorica eventa na odlično napravljenoj stvari. Odlična živa glazba, odličan grah (što je veći kazan to je ukusniji) upotpunjuju atmosferu.
Iako se organizator osigurao i prijevoz sudionika i njihovih bicikala do mjesta ishodišta tu pogodnost ipak nisam iskoristio jer sam odlučio iskoristiti dan i još malo uživati u vožnji na dva kotača, u prirodi… u Baranji.
Odlazim na dunavski bent i krećem put Kopačeva. Prolazim labirintom drvenih mostića i vrlo brzo dolazim do ruba sela ili ulaza u selo kod restorana Didin Konak. Drugi je i završni dan manifestacije Ribarski dani, svojevrsnog hommagea ribičkoj tradiciji sela.
A u Kopačevu stvarno svega, počevši od štandova sjajnih baranjskih vinarija kao što je Szabo iz Karanca ili Gerštmajer iz Zmajevca do različitih delicija, fiš paprikaša, šarana na rašljama, mljevene začinske paprike. A sve upotpunjeno zvucima mađarske narodne glazbe. Pažnju mi privlači štand sa mariniranom dunavskom deverikom. Prezentira ju fotograf Mario Romulić, inače jedan od poznatijih promotora Baranje i njenih ljepota. Kupujem teglu, ali moja torba ne izdržava teret, puca mi naramenica.
Proizvođač ne štedi na količini. Naramenica puca i staklenka pada zajedno s torbom na pod. Ali na svu sreću nije pukla, samo se „otukao“ poklopac staklenke. Sva sreća pa je u blizini i Denis Šoštarić, vlasnik Čarde kod Baranjca koji mi pomaže da iz jedne torbe stvari prebacim u drugu. U Kopačevu se atmosfera zahuktava, a meni je cilj doći do kuće prije mraka i okupati se u rijeci Dravu, sprati prašinu sa sebe.
Prelazim pješački most u Osijeku, prolazim promenadu i dolazim do „Neptuna“. Drava je relativno topla, a ulazak u nju pravo osvježenje i istinska regeneracija. Sa slavonske obale gledam na baranjsku, sunce se spušta, šaljem pozdrave Baranje, ali i ljetu na izmaku.
About Author
