PROLJETNI LESSING – LANDRANJE BARANJSKOM PLANINOM ODUŠEVILO BARANJCE, SLAVONCE I NJIHOVE GOSTE

Škraping na Pašmanu je ove godine odgođen, ali to na svu sreću nije bio slučaj sa Lessingom…

Nepunih sedam mjeseci nakon prvog, jesenskog Lessinga održano je i proljetno izdanje. Intencija je organizatora ovog jednostavnog, a ujedno sjajnog eventa sudionike landranja po baranjskoj planini upoznati sa njenim dražima u svako doba godine. A mjesto polaska je kao i prošle godine bilo pitoreskno baranjsko selo Draž, ušuškano na krajnjem sjeveroistoku Baranje, na tromeđi Hrvatske, Srbije i Mađarske, između starog Dunava – Topoljskog dunavca i Banskog Brda – baranjske planine.

Nakon obustave svih javnih događanja zbog svima poznatih uzroka ovo je bio jedan od prvih događaja koji je u Baranji okupio veći broj ljudi. Stoga i ne iznenađuje veliki interes zaljubljenika u Baranju i njene prirodne ljepote. Lessing je od ovog izdanja postao dvodnevna manifestacija; a ja sam se našao spletom okolnosti u prvoj grupi koja je startala u subotu, 23. svibnja.

I opet je udruga Karašickarepublika pokazala da je korak ispred drugih, i ne samo kada je tajming u pitanju već i sama koncepcija eventa. Lessing je jedinstven hibrid hikinga, odnosno planinarenja, škole i prirodi, odnosno terenske geografije, spontanog lutanja i naposljetku uživanja u lokalnim delicijama, vinima, rakijama. Stoga, bez imalo pretjerivanja može se reći da su u Lessingu skladno spojene outdoor rekreacija, edukacija i hedonizam.

Nakon uvodnog čitanja odlomka iz kultnog i još uvijek nenadmašenog putopisa Mirka Hunjadija uputili smo se u strmi surduk i lagano se počeli privikavati na uspon. Ta prva, početna faza je bila protkana i sitnim kapima kiše koje su padale s neba, ali na svu sreću to je vrlo kratko trajalo. Vrijeme je kasnije bilo idealno, sunce koje se presijava preko nepreglednih žitnih polja se smjenjivalo sa gustim oblacima, tako da smo se malo hladili i malo grijali.

Nakon uspona uz surduk izbili smo na položaj na kojem se račvaju putevi. Uobičajeno je skrenuti desno, ali mi smo krenuli lijevo kako bismo se približili vrhu Trojnaš. I to na inicijativu jedne od sudionica. Eto i to je dokaz da je Lessing jedinstvena manifestacija, ujedno interaktivna i demokratska. Jedan od sudionika se odvojio i počeo tamaniti slasne, dozrele trešnje. Vidjeli smo da mu domaćin prilazi i u daljini vidjeli da u rukama ima neku alatku. Pomislili smo da su vile i u šali komentirali da će sada naš sudrug nadrapati. Međutim, reakcija domaćina je bila posve suprotna. Sve nas je pozvao da se odmorimo u hladu trešnje i počastimo njenim plodovima. Pravi primjer baranjske gostoljubivosti, pravilo u ovim krajevima, prije nego iznimka.

Iako najviši vrh Banskog Brda – Kamenjak nije visok niti 250 metara posjetiteljima pruža brojne sjajne vizure. Baranjska planina duga je dvadesetak kilometara, pruža se od Belog Manastira do Batine, a njena dužina varira. Meni osobno je najljepši onaj najuži dio kada imaš osjećaj da ako skreneš lijevo doći ćeš u Zmajevac, a ako skreneš desno u Gajić ili Draž.

I baš na potezu kod Zmajevca nabasali smo na križ krajputaš sa velikim ugraviranim natpisom. Iako slabo divanimo mađarski odmah smo uočili natpis Samar surduk. Riječ je o nekadašnjem selu na samoj planini od kojega je danas ostao samo geografski lokalitet. I ona baranjska sela čiji se atari pružaju ka planini imaju stambene kuće smještene u podnožju, u ravničarskom dijelu. I tako, nakon nekih četiri, pet sati landranja ponovno smo se spustili u ravnicu, na zasluženu okrjepu kod Filipa Golubova Cara – čuvara baranjske šokačke baštine. Landranje baranjskom planinom nikako ne može proći bez hedonističke note.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *