ČARDA KOD BRAŠE U BEGEČU – GAZDA BRAŠINE ĐAKONIJE NA BAČKOJ OBALI DUNAVA

Čarda kod Braše smještena je na pola puta između Iloka i Novog Sada, te je to idealna lokacija za zastati, prigristi nešto fino i uživati u vizurama Dunava.

Do nje se može doći bačkom rutom koja od Iloka vodi preko Bačke Palanke ili pak srijemskom rutom, preko Neština, a zatim skelom koja povezuje Banoštor i Begeč. Preporučujem ovu drugu rutu, jer tada prije prelaska Dunava možete zastati u Banoštoru i uživati u njihovim prekrasnim vinima, primjerice u autohtonoj sorti Seduša koju je uspješno revitalizirala banoštorska vinarija Šijački.

Prijelaz skelom za automobil košta svega 350 dinara, iliti dvadesetak kuna i za čas stižete na lijevu, bačku stranu Dunava. Kada sam se približio čardi ugledao sam skupinu od tridesetak biciklista i to mi je odmah dalo do znanja da je riječ i o destinaciji za outdoor rekreaciju, a ne samo za gurmanske užitke. Odmah lijevo uz čardu smješten je park prirode Begečka jama, a desno se nalazi Čerevićka ada, a iza nje asfaltirani dunavski nasip modificiran u biciklističku stazu.

Ulaz u restoran pun je memorabilija, a u oči odmah upada slika Vujadina Boškova, najveće legende u povijesti nogometnog kluba Vojvodina iz Novoga Sada, inače rođenog Begečanina. Svi znaju za veliku ex yu nogometnu četvorku: Dinamo, Crvena Zvezda, Hajduk, Partizan, ali široj javnosti je malo poznata činjenica da je FK Vojvodina čak dva puta bila nogometni prvak bivše države. Nakon završetka igračke karijere 1964. godine postaje tehnički direktor Vojvodine, a već dvije godine kasnije Vojvodina postaje prvak Jugoslavije. Preminuo je prije nekoliko godina, na sprovodu su svirali tamburaši, a karmine su održane upravo u ovoj čardi. A na fotografijama se može vidjeti i da je čardu kod Braše posjetio i Nikola Čabraja, američki multimilijarder srpskog porijekla, iliti „najbogatiji Srbin iz Amerike.“ A bila je tu i Lepa Brena, bivši predsjednici države, itd., itd. Znaju ljudi gdje valja!

Prostrana terasa bila je prepuna tog nedjeljnoga poslijepodneva, sjedamo za stol sa Brašom i započinjemo priču dok čekamo riblju čorbu, a gazda Braša je prava riznica zanimljivih priča: „Nekoć je Begeč bio u Srijemu, ali Dunav ga je odsjekao pa je na kraju završio u Bačkoj“, otkriva mi u startu.

A i gazda Braša ima iza sebe bogatu biografiju. U Njemačkoj je radio u tvornici zlata, tvornici ribe, a zatim se vratio u rodni Begeč počeo baviti ribarstvom i otvorio čardu. Prvi je to vlasnik čarde kojeg sam sreo da je ujedno i ribar, a ribarstvo je dio njihove obiteljske tradicije, i Brašin otac bio je ribar. „Morali smo uhvatiti ribu da preživimo, takva su bila vremena. Jednom je otac bio u ribolovu tri dana i nije ništa uhvatio. Ja kao sedmogodišnjak otišao sam čamcem na rijeku, zabacio mrežu i uhvatio smuđa većeg od mene. To je mene inficiralo, ja od tada od vode nisam mogao da se maknem. Ja živim od toga, ali i živim s tim, i živim za to, a osim akumuliranog osobnog iskustva od najranije dječačke dobi koristim i struku i nauku“ Od nabave namirnica, točnije ribe, do njene pripreme za goste sve je pod nadzorom gazda Braše.

„Nekoć je tu bio jedan stari objekt, čarda koja se zvala Begečki brioni. 1985. sam započeo službeno sa radom i prvi radni dan sam imao 150 najavljenih gostiju. Kako je krenulo tako se i nastavilo“ govori Braša, a slika pune čarde, u kojoj se traži „mjesto više“ na najbolji način ilustrira točnost njegovih riječi. „Nekoć je na zapadu, a danas je i kod nas tako bilo da su udarni dani u restoranima bili za vikend, a preko tjedna je bilo relativno malo ljudi. U Jugoslaviji udarni dani su bili ponedjeljak i petak. Ponedjeljak se zvao bećarskim svecem, a petkom se begalo sa švalerkama na ribu. Sad nema ni ponedjeljka niti petka, sad je najjači dan nedjelja. Eto ako po ničem drugome onda smo se barem po tome približili zapadu. Novi Sad je vrlo blizu, nije daleko niti Beograd, a imamo i puno stranih gostiju, prvenstveno iz Hrvatske i Slovenije.“

Osim što je ribič i ugostitelj Braša je i stručnjak za održavanje ribnjaka, pa je svojedobno održavao i ribnjake na vojnoj ustanovi Karađorđevo kod Bačke Palanke, na kojima je ribu lovio i Josip Broz Tito. „Nije da se hvalim, ali ja to znam, a tko zna ili ne zna to se vrlo brzo vidi. Ako netko kaže da zna svirati harmoniku, daj mu u ruke pa neka zasvira u punoj kavani. Odmah će se znati govori li istinu“, kroz smijeh govori Braša, a on je i suradnik instituta za biologiju, angažiran na brojnim projektima istraživanja Dunava. Iako je danas formalno u mirovini, obiteljski ugostiteljski posao vode sinovi, te zet i kćer, Braša još uvijek ribari i savjetima pomaže oko ugostiteljskog dijela posla. Pa ipak je to Čarda kod Braše!

Otkriva nam da osobno najviše voli deverike, a da je za konzumaciju najbolji ipak ribnjačarski šaran, a ne onaj iz živog Dunava. „Od dunavskog šarana nema ništa, on je samo pun kostiju, a tovljenik daje jako dobru čorbu.“

O razlikama između slavonsko baranjskog i vojvođanskog pogleda na fiš Braša kaže: „Ja sam dobar sa vašim osječkim kuharima, znam ih sve tamo, nađemo se mi na takmičenju, a oni i dolaze kod mene, volimo se mi, ali često se u njih radi nešto što se ne zna. Stave previše paprike, ubiju tu riblju čorbu.“ Kod Braše se u riblju čorbu stavlja samo riba, pasirana rajčica i aleva začin, a tko želi može ju naknadno zaljutiti sa dodatkom erös pista – „to je svježe, nije pretrpjelo neki tehnološki proces, to je svježa paprika konzervirana u drvenom buretu u kojem sazrijeva godinu dana i tako se dobije vrlo kvalitetna ljutenica za zaljučivanje riblje čorbe.

Bavio sam se i sportom, pa sam između ostaloga završio i studij tjelesne kulture, iako mi to nije primarno trebalo za moj posao. Ono što mi je od toga studija uvijek ostalo u glavi da sve u sportu ima zdravstveni, odgojni i kulturni aspekt, a zdravstveni aspekt je najbitniji. Isto je tako i sa prehranom. Ne možeš ti da staviš negdje pola kile mljevene paprike, to je puno mikro elemenata, ako bi se analiziralo našlo bi se tu i kamena i pijeska i svašta nešto, treba prvenstveno voditi računa da se zaštiti čovjeka. Mi kuhamo gušće, jače čorbe sa više ribe i naša riblja čorba dosta asocira na apatinski paprikaš. Odnos ribe i vode je jedan prema jedan, ali da bi dobio taj omjer u konačnici moraš staviti litru, dvije više vode jer ona brzo ispari.“

O znanstvenim projektima na kojima je angažiran Braša kaže: „ Trenutno radimo na monitoringu kečige budući da je odnedavno zabranjen njen ulov. Iako je ulov formalno zabranjen nažalost ima puno krivolovaca. Otkrit ću Vam jednu tajnu kao ribar, Svojedobno se radila jedna analiza kečige na institutu za ribarstvo Jugoslavije u Novome Sadu.  Što se tiče kvalitete ribe riječ je o ribi najmanje kvalitete. Nekada se riba pogrešno kategorizirala po broju kostiju, pa je to tom kriteriju ona riba sa manje kostiju figurirala kao kvalitetnija. Kečiga živi skroz dolje na dnu rijeke, ulazi čak i u septičke jame, a tržištu je zanimljiva zbog svoj prapovijesnog izgleda. Ona jede svu najgoru hranu, teške metale, pa naravno da se to mora odraziti i na njena nutritivna svojstva kada ju ljudi jedu.

I nismo jeli kečigu, ali zato smo kušali finu riblju čorbu i nakon toga riblju platu sa pregršt dimljene i svježe riječne ribe i raznim prilozima. Ako kojim slučajem idete za Novi Sad moja topla preporuka je da zastanete i predahnete na čardi kod Braše. A ako Vas nešto zanima vezano uz Dunav, ribu, ili povijest ovoga kraja samo pitajte Brašu, čovjek je prava riznica akumuliranog znanja.

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Instagram did not return a 200.