Između vinograda i Michelinovih zvjezdica: zašto se svi vraćaju u Južnu Štajersku

Postoje putovanja koja planiramo mjesecima i ona koja nastanu gotovo spontano. Južna Štajerska pripada upravo ovoj drugoj skupini. Dovoljno je nekoliko sati vožnje da se svakodnevica zamijeni krajolikom u kojem se vinogradi prelijevaju preko brežuljaka, obiteljske vinarije otvaraju vrata kao da dolazite starim prijateljima, a svaki obrok postaje mali ritual. Ovdje se ne dolazi samo zbog vina. Dolazi se zbog osjećaja da ste pronašli mjesto koje još uvijek živi svojim prirodnim ritmom.

Postoje mjesta koja vas ne pokušavaju impresionirati, ona vas jednostavno osvoje

Već na prvim kilometrima kroz južnu Štajersku postaje jasno da ova regija ne igra na kartu spektakla. Nema monumentalnih građevina koje dominiraju horizontom, nema velikih gradova niti atrakcija koje se obilaze u žurbi. Umjesto toga, pred vama se otvara mozaik zelenih brežuljaka, vinograda koji prate svaku konturu krajolika i cesta koje kao da su građene za laganu vožnju, bez unaprijed određenog cilja.

To je krajolik koji ne traži pažnju glasnim bojama ili dramatičnim prizorima. Njegova ljepota dolazi postupno. Što se više udaljavate od svakodnevice, to više primjećujete sitnice, uredno pokošene travnjake između trsova, stare voćnjake uz vinske ceste, cvijeće na balkonima i male podrume ispred kojih domaćini bez žurbe razgovaraju s gostima.

Upravo taj osjećaj nenametljive elegancije najveće je bogatstvo Južne Štajerske. Ovdje nitko ne pokušava biti luksuzan pod svaku cijenu. Luksuz se krije u vremenu koje imate za sebe, u čaši vina koju pijete bez gledanja na sat i u ručku koji traje onoliko dugo koliko traje razgovor za stolom.

Regija koja je ostala vjerna sebi

Posljednjih desetljeća mnoge europske vinske regije doživjele su turistički procvat. Uz njega su često stigli veliki hoteli, komercijalni sadržaji i osjećaj da je autentičnost ustupila mjesto masovnom turizmu. Južna Štajerska krenula je drugim putem. Turizam je ovdje rastao zajedno s lokalnom zajednicom, a ne na njezin račun. Umjesto velikih resorata prevladavaju obiteljska gospodarstva, boutique hoteli i pansioni u kojima domaćini još uvijek sami dočekuju goste. Često će upravo vlasnik otvoriti bocu vina, ispričati kako je izgledala berba ili preporučiti mjesto na kojem se jede najbolja štajerska užina. Takvi susreti ne mogu se planirati niti kupiti. Oni nastaju spontano i upravo zbog njih putovanje ostaje u sjećanju.

Vino kao način života

Teško je pronaći mjesto gdje vinogradi toliko određuju svakodnevicu kao ovdje. Oni nisu samo dio krajolika nego njegova glavna nit vodilja. Na strmim padinama, gdje se većina poslova i danas obavlja ručno, svaka loza traži više vremena i pažnje nego u ravničarskim vinogradima. Upravo zato gotovo svaki trs nosi pečat ljudi koji o njemu brinu tijekom cijele godine. Klima je ovdje saveznik vinogradara. Sunčani dani omogućuju potpuno dozrijevanje grožđa, dok svježe noći, koje dolaze s alpskih obronaka, čuvaju prirodnu kiselinu i aromatiku. Rezultat su vina iznimne elegancije, svježine i preciznosti.

Nije slučajno što je upravo Sauvignon Blanc postao zaštitni znak Južne Štajerske. Ovdje pokazuje lice koje ga razlikuje od gotovo svih drugih svjetskih regija. Umjesto izražene egzotike dominiraju mirisi bazge, citrusa, svježeg bilja i mineralnosti koji stvaraju vino profinjene strukture i dugog završetka. No, bila bi velika pogreška zaustaviti se samo na jednoj sorti. Gelber Muskateller osvaja aromatikom, Riesling pokazuje ozbiljnost velikih europskih vina, dok Welschriesling podsjeća koliko svježine može ponuditi sorta koja je često nepravedno podcijenjena.

Tri vinske ceste koje ne služe samo za vožnju

Najljepši način upoznavanja regije nije unaprijed isplaniran itinerar. Dovoljno je slijediti jednu od triju vinskih cesta koje poput zelenih vrpci povezuju sela, vinograde i obiteljske podrume. Ovdje cesta nije put od točke A do točke B. Ona je razlog zbog kojeg ste došli.

Na svakom zavoju pojavljuje se novi prizor. Jednom će to biti terasa s pogledom na vinograde koji se spuštaju prema Sloveniji, drugi put mala kapelica skrivena među trsovima, a već nekoliko minuta kasnije tradicionalni Buschenschank ispred kojeg nekoliko biciklista uživa u čaši rashlađenog sauvignona. Najljepše od svega jest činjenica da ovdje nitko ne žuri. Ni domaćini ni gosti.

Ako vam se neki pogled svidi, jednostavno ćete stati. Ako vas privuče terasa neke vinarije, sjest ćete bez razmišljanja o rasporedu. Upravo ta spontanost najveća je vrijednost putovanja kroz Južnu Štajersku.

Ljudi zbog kojih vino ima lice i ime

U vinskim regijama često govorimo o sortama, položajima i berbama. U Južnoj Štajerskoj vrlo brzo shvatite da se priča ne vrti oko vina, nego oko ljudi. Svaka boca koju otvorite zapravo je nastavak obiteljske priče koja traje desetljećima, a nerijetko i više od stoljeća.

Ovdje gotovo svaki vinar govori o zemlji kao o članu obitelji. Vinogradi se ne kupuju kako bi se širila proizvodnja, nego se nasljeđuju, čuvaju i ostavljaju budućim generacijama. Upravo zato svaki posjet podrumu djeluje više kao posjet domu nego turističkoj atrakciji.

Jedna od prvih adresa na kojoj to postaje potpuno jasno jest imanje obitelji Kögl u mjestu Ratsch an der Weinstraße. Okruženi vinogradima koji se spuštaju prema dolini, njihovi nasadi izgledaju gotovo netaknuto. Biodinamički uzgoj ovdje nije trend kojim se privlače gosti, nego filozofija koja određuje svaki radni dan. U razgovoru s domaćinima nema velikih riječi ni marketinških priča. Umjesto toga govore o vremenu, zemlji, kiši, berbi i strpljenju. Upravo se iz takvog odnosa prema prirodi rađaju vina koja djeluju iskreno, bez potrebe da impresioniraju na prvi gutljaj.

Boravak na ovakvom gospodarstvu lako promijeni pogled na odmor. Jutra počinju doručkom na terasi iznad vinograda, dok se u daljini još uvijek zadržava lagana magla. Zvuk traktora koji odlazi prema vinogradu, miris svježe pokošene trave i pogled na redove loze postaju dio svakodnevice. Nakon samo jednog dana teško je povjerovati da ste svega nekoliko sati udaljeni od gradske vreve.

Terroir koji oblikuje karakter vina

Ako postoji riječ koju ćete tijekom putovanja često čuti, onda je to terroir. No tek u Južnoj Štajerskoj ona dobiva pravo značenje.

Područje Sausal jedno je od najboljih mjesta za razumijevanje koliko priroda može utjecati na vino. Vinogradi se ovdje penju uz izrazito strme padine, na kojima mehanizacija gotovo da nema mjesta. Većina poslova i dalje se obavlja ručno, baš kao prije nekoliko generacija.

Obitelj Schneeberger među onima je koji najbolje poznaju svaki pedalj ovoga krajolika. Njihova povijest vinogradarstva traje više od stoljeća, ali ono što posebno impresionira nije tradicija sama po sebi, nego način na koji je uspijevaju sačuvati bez zatvaranja prema novim idejama.

U podrumu nema pretjerane pompe. Čaše se pune polako, a svako vino dolazi uz priču o položaju s kojeg je ubrano grožđe. Razlika između pojedinih etiketa nije posljedica tehnoloških zahvata, nego razlike u tlu, ekspoziciji vinograda i mikroklimi. Upravo zato kušanje ovdje postaje mnogo više od uspoređivanja aroma. Ono postaje lekcija o tome koliko priroda može biti precizan vinar.

Ista sorta, potpuno različiti karakteri

Jedan od najzanimljivijih trenutaka putovanja događa se kada u kratkom vremenu kušate sauvignone različitih proizvođača. Tek tada postaje jasno koliko isti kraj može ponuditi različite interpretacije iste sorte.

Kod Wolfganga Maitza sve djeluje odmjereno. Njegova vina odišu elegancijom, finoćom i gotovo nenametljivom kompleksnošću. U čaši se otvaraju polako, nagrađujući strpljivog kušača svakim novim gutljajem. Takva vina ne traže pažnju glasnim aromama, nego preciznošću i ravnotežom.

Sasvim drugačiji dojam ostavlja vinarija Adam-Lieleg. Mlađa generacija unijela je novu energiju u obiteljski posao, ali bez odricanja od onoga što regiju čini posebnom. Njihovi sauvignoni izraženiji su, življi i otvoreniji, pokazujući kako suvremeni pristup može poštovati tradiciju, a istovremeno ponuditi vlastiti potpis.

Najljepše je što između tih stilova nema natjecanja. Svaki vinar uvjeren je da njegov susjed radi odlična vina, samo na drugačiji način. U svijetu u kojem konkurencija često znači zatvorenost, Južna Štajerska pokazuje da zajedništvo može biti najveća snaga jedne vinske regije.

Kad ručak postane događaj dana

Nakon nekoliko podruma i čaša vina prirodno dolazi vrijeme za stol. Upravo tada Južna Štajerska pokazuje svoje drugo lice. Tradicionalni Buschenschankovi možda na prvi pogled izgledaju skromno, ali upravo u njima nastaju neka od najljepših gastronomskih iskustava. Drvene klupe, pogled na vinograde i tanjur prepun domaćih proizvoda često pružaju više zadovoljstva od najraskošnijih restorana.

Na stolu se redaju tanke kriške sušene šunke, kobasice, paštete pripremljene prema obiteljskim receptima, svježi sirevi, ukiseljeno povrće, namazi od bučinih sjemenki i još topli domaći kruh. Sve prati čaša vina proizvedenog nekoliko desetaka metara dalje. Takav ručak nije spektakl. On je odraz načina života u kojem se lokalno ne koristi kao trend, nego kao nešto sasvim prirodno.

A onda dolazi Lieperts. Smješten među vinogradima, ovaj restoran pokazuje kako ista regija može ponuditi sasvim drugačije gastronomsko iskustvo. Chef Manuel Lieperts uzima iste one namirnice koje susrećete na seoskim stolovima, ali ih pretvara u tanjure koji zasluženo nose Michelinovu zvjezdicu. Nema pretjerane teatralnosti niti kompliciranih prezentacija. Svaki slijed djeluje logično, a svaka čaša vina dodatno naglašava okuse na tanjuru. Nakon večere postaje jasno da gastronomija ovdje nije dopuna vinskoj priči. Ona je njezin ravnopravan partner.

Brežuljci koji pozivaju da usporite

Nakon nekoliko dana provedenih među vinogradima postaje jasno da Južna Štajerska nije regija koja od posjetitelja traži da što više vidi. Naprotiv, kao da vas neprestano nagovara da usporite. Ovdje nije važno koliko ćete vinarija obići niti koliko ćete etiketa kušati. Važnije je pronaći mjesto na kojem ćete na trenutak zastati i jednostavno promatrati krajolik.

Jedno od takvih mjesta nalazi se na vrhu Demmerkogela, najvišeg vidikovca južnoštajerskih vinskih brežuljaka. Put prema njemu prolazi kroz šume, vinograde i male zaseoke u kojima se čini da se posljednjih nekoliko desetljeća nije mnogo toga promijenilo. Već sama šetnja postaje dio doživljaja. Miris borova miješa se s aromom vinove loze, a tišinu tek povremeno prekida zvuk traktora koji se vraća iz vinograda ili pjev ptica skrivenih među krošnjama.

S vrha se pogled otvara u svim smjerovima. Valovi zelenih brežuljaka protežu se prema Sloveniji, prošarani uskim cestama, crkvama i usamljenim vinskim kućama. Kada sunce počne zalaziti, cijeli krajolik poprima zlatnu nijansu zbog koje fotoaparat gotovo i nije potreban. Neke prizore jednostavno želite zapamtiti vlastitim očima.

Upravo tada postaje jasno zašto je toliko biciklista i planinara odabralo Južnu Štajersku kao svoju omiljenu destinaciju. Ovdje priroda nije kulisa vinskog turizma, ona je njegov nerazdvojni dio.

Okus koji se ne zaboravlja

Koliko god vino bilo zaštitni znak regije, postoji još jedan proizvod bez kojeg je nemoguće razumjeti štajersku kuhinju – bučino ulje. Na prvi pogled čini se nevjerojatnim da nekoliko kapi tamnozelenog ulja može toliko promijeniti jednostavno jelo. No dovoljno je kušati svježu salatu začinjenu bučinim uljem ili toplu juhu kojoj ono daje orašastu dubinu pa postaje jasno zašto ga Austrijanci smatraju jednim od svojih najvećih gastronomskih ponosa.

U obiteljskoj uljari Hartlieb proizvodnja se ne doživljava kao industrijski proces, nego kao nastavak obiteljske tradicije. Miris prženih sjemenki ispunjava prostor, a domaćini s jednakim žarom govore o svakoj fazi proizvodnje kao što vinari pričaju o berbi.

Ono što posebno veseli jest činjenica da ovdje tradicija nije prepreka inovaciji. Uz klasično bučino ulje proizvode se i ulja od pistacije, pinjola, konoplje i drugih sjemenki, pokazujući kako se stoljetno znanje može razvijati bez gubitka autentičnosti. Za mnoge posjetitelje upravo će boca bučina ulja biti prvi suvenir koji će završiti u prtljažniku automobila, odmah uz nekoliko boca sauvignona.

Mjesto gdje povijest nije zaboravljena

Iako se danas gotovo sve vrti oko vina, Južna Štajerska skriva mnogo starije priče. Na brežuljku Frauenberg, iznad Leibnitza, nalazi se lokalitet koji podsjeća da je ovo područje bilo važno mnogo prije nego što su prvi trsovi oblikovali krajolik. Ostaci rimskog grada Flavia Solva, antički hramovi i arheološki nalazi pričaju priču dugu više od šest tisuća godina.

Šetnja muzejem zanimljiv je odmak od vinskih podruma. Nakon nekoliko dana posvećenih gastronomiji i uživanju, susret s bogatom kulturnom baštinom daje putovanju novu dimenziju. Odjednom postaje jasno da se ovdje stoljećima križaju trgovački putovi, kulture i običaji, a vino je tek posljednje poglavlje mnogo duže priče.

Miris bilja i čaša vina

Jedno od mjesta koje najbolje spaja sve ono zbog čega ljudi vole Južnu Štajersku svakako je Die Amtmann. Na ovom imanju vinogradi, ružičnjaci i vrtovi stapaju se u jednu skladnu cjelinu. Sve djeluje jednostavno, ali promišljeno. Dok šetate između cvjetnih gredica, teško je odrediti što više privlači pažnju – mirisi bilja, pogled na vinograde ili čaša svježeg Gelber Muskatellera koja vas čeka na terasi.

Ručak ovdje nije gastronomski spektakl, nego povratak osnovama. Juha od gljiva, domaći kruh, jaja začinjena bučinim uljem, sezonsko povrće i kolači prema obiteljskim receptima podsjećaju da vrhunska kuhinja ne mora biti komplicirana. Dovoljni su kvalitetni sastojci, malo mašte i poštovanje prema onome što priroda daje.

Zašto se svi vraćaju?

Na povratku kući lako je nabrojati razloge zbog kojih je Južna Štajerska toliko privlačna. Vrhunska vina. Michelinove zvjezdice. Obiteljske vinarije. Prekrasni vidikovci. Izvrsna kuhinja. Blizina Hrvatske. Ali nijedan od tih razloga sam za sebe ne objašnjava zašto se ljudi ovdje vraćaju. Pravi odgovor krije se u osjećaju koji ova regija ostavlja.

U svijetu u kojem je gotovo svako putovanje postalo utrka za fotografijama i popisom znamenitosti, Južna Štajerska podsjeća da je najveći luksuz imati vremena. Vremena za dugi razgovor s vinarom koji će vam otvoriti još jednu bocu jer želi da kušate razliku između dva položaja. Vremena za ručak koji će potrajati cijelo poslijepodne. Vremena za šetnju kroz vinograde bez unaprijed određenog cilja.

Možda upravo zato ova regija ne osvaja na prvi pogled poput nekih slavnih europskih destinacija. Ona se polako uvlači pod kožu. I tek kada se vratite kući, otvorite bocu vina koju ste ponijeli sa sobom ili začinite salatu bučinim uljem iz Heimschuha, shvatite da ste kući ponijeli mnogo više od suvenira. Ponijeli ste uspomenu na mjesto koje je uspjelo sačuvati ono što je u suvremenom turizmu postalo rijetkost – iskrenost.

I upravo zato Južna Štajerska nije destinacija koju ćete posjetiti samo jednom. Ona je mjesto kojem ćete se poželjeti vratiti prije nego što ispraznite posljednju bocu sauvignona iz prtljažnika.

foto: Nikola Zoko

About Author