HEALTH TOUR PO VOJVODINI (3) BAČKA HEDONISTIČKA RUTA – DVORCI, ERGELE, BANJE, SECESIJA I SALAŠI

Srijem, Banat i Bačka tri su subregije koje čine Vojvodinu. I dok Srijem na svome sjevernom – podunavskom i centralnom dijelu ima Frušku Goru, a Banat u jugozapadnom dijelu Vršačke planine čija je najviša točka – Gudurički vrh ujedno i najviša točka cijele Vojvodine Bačka je gotovo potpuno ravna.

Najviši vrh Bačke se nalazi u neposrednoj blizini srbijansko – mađarske granice, zove se Džombe i visok je 115 metara. Da bi se ilustriralo koliki je to vrh treba naglasiti da se obližnja Subotica nalazi na 109. metara nadmorske visine. Ali dobra vina stasaju i u Bačkoj, a ne samo u Srijemu i Banatu. Osim riđičkog vinogorja u okolici Sombora tu su i tzv. „vina s peska“ sa subotičko – horgoške pješčare. A osim vina na putu po Bačkoj upoznali smo se i sa njenim dvorcima, ergelama, ljekovitim banjama, secesijskom arhitekturom, a smiraj dana dočekali na salašu. Pa krenimo redom.

Od Novog Sada do dvorca Dunđerski u Kulpinu tridesetak je kilometara krstarenja po nepreglednoj ravnici. Od prigradskog naselja Rumenke (izvorno mađarski Piros). Put vodi ka Bačkom Petrovcu, mjestu naseljenom većinom Slovacima, većini ljudi iz Hrvatske prvenstveno poznatom po aquaparku Petroland. U Bačkom Petrovcu skrećemo desno za Kulpin i nakon nekoliko kilometara dolazimo do Muzejskog kompleksa u dvorcu Dunđerskih.

Obitelj Dunđerski bila je među najvećim zemljoposjednicima u Vojvodini, ali je porijeklo njihova bogatstva do dana današnjeg ostalo misterija i plod mnogih teorija koje nikada nisu dokazane. Ono što se pouzdano zna da se prvi Dunđerski koji je došao u Panoniju, točnije u današnji Srbobran, nekadašnji Szent Tamás zvao Avram i da je došao iz istočne Hercegovine. Jedna priča kaže da je Avram kao nadničar pronašao u zemlji ćup zlata, a druga kaže da je tijekom austrijsko – turskog rata, 1711. godine ni ne znajući spasio život nekom turskom velikašu prevezavši ga preko Tise, pa mu se ovaj naknadno bogato odužio vrećom punom zlata. Avramov sin Gedeon – Geca Dunđerski nasljeđuje nekoliko stotina jutara plodne zemlje, a njegov sin Lazar obrađuje 42 000 jutara zemlje. Bio je i vlasnik najvećih mlinova i kudeljara u Vojvodini i tri pivovare; osim one najpoznatije pivovare u Čelarevu koja je danas u vlasništvu korporacije Carlsberg posjedovao je i pivovaru u Ečki, te pivovaru u Zrenjaninu koju ćemo obići sljedeći dan.

Dvorac Dunđerski u Kulpinu naziva se i dvorac Kaštel kako bi se razlikovao od drugih dvoraca koje je nekoć posjedovala obitelj Dunđerski poput dvorca Fantast koji ćemo kasnije posjetiti. Danas je dvorac Kaštel jezgra muzejskog kompleksa u koji su još uključeni i jedan manji dvorac, park oko dvorca, zgrada stare škole, srpska pravoslavna crkva, slovačka evangelička crkva i rodna kuća patrijarha Georgija Brankovića.

Pri opisivanju sadašnje namjene velikog dvorca Dunđerski u Kulpinu najjednostavnije je reći da se radi o poljoprivrednom muzeju. Sve je prepuno starih alatki i starih strojeva koji dočaravaju način kako se nekoć, u predindustrijskom dobu obrađivala plodna vojvođanska ravnica, također tamo možete doznati sve o dolasku kukuruza u Europu i njegovom širenju po starom kontinentu, itd., ali mene je kao pasioniranog pivofila najviše zainteresirao onaj dio posvećen hmeljarstvu i pivarstvu na ovome području.

Hmeljarstvo u Vojvodini doživljava svoj vrhunac prije stotinjak godina, a 1927. godine bilo je čak 8097 ha površina pod hmeljom. Te godine osnovana je i hmeljarska škola u Bačkom Petrovcu. Kao što u svijetu vinarstva postoje vinogorja tako u svijetu pivarstva postoje hmeljarske oblasti. Bivša Jugoslavija imala je stotine vinogorja, ali samo dvije hmeljarske oblasti – Savinjsku dolinu u Sloveniji sa hmeljarskim centrom u Žalcu i Bačku hmeljarsku oblast sa sjedištem u Bačkom Petrovcu.

Nakon ovog „poljoprivrednog“ dvorca nastavljamo ka još jednom  dvorcu koji je sagradila obitelj Dunđerski, točnije Bogdan Dunđerski – dvorcu Fantast koji se nalazi sjevernije, u okolici Bečeja i koji je preuređen u restoran i hotel. Nakon I svjetskog rata nova država Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca provodi agrarnu reformu i oduzima dio Bogdanovog veleposjeda, a on s namjerom da dokaže da je još uvijek bogat i moćan kreće 1919. godine u izgradnju ovoga dvorca koja je trajala sljedeće četiri godine.

Ovaj dvorac teško je opisati jer je u njemu objedinjeno nekoliko stilova gradnje. Krajnji dojam nije takav da je riječ o kiču, već naprotiv da je riječ o jednom bajkovitom, fantastičnom zdanju. Dvorac svoje ime ne duguje tom dojmu nego konju Fantastu. Bogdan je bio globetrotter, svjetski putnik što su si u to vrijeme mogli priuštiti samo ljudi njegova ranga i putujuću po Europi, razgledavajući njihove dvorce poželio je sve ono najljepše što je vidio objediniti na jednom objektu – i tako je nastala ideja za dvorac Fantast.

Bogdan Dunđerski nikada se nije ženio, ali to ne znači da je bio imun na ženski šarm, i tu dolazimo do priče o Marici i „Lepoj Mari“. Marica je živjela i radila kao domaćica u njegovoj kući u Starom Bečeju, a „Lepa Mara“  kao domaćica na njegovom imanju na kojem se nalazi i dvorac Fantast. Ona je bila žena njegova kovača, a priča kaže da ju je od njega otkupio za 21 jutro zemlje.

Zavirili smo i u Bogdanov salon, a potom se popeli na vrh dvorca s koje se pruža fantastičan pogled na nepreglednu bačku ravnicu. Priča kaže da je Bogdan svoje goste dovodio na vrh dvorca i govorio im: „Moje je sve dokle Vam pogled seže…., a i dalje od toga!“. Kako nije imao zakonitih nasljednika svoje imanje je ostavio testamentom Matici Srpskoj, te time i dodatno potvrdio svoj karakter filantropa koji je iskazivao i tijekom životnog vijeka.

A nakon dvorca koji je ime dobio po trofejnom konju naše bačke putešestvije nastavljamo u ergeli Zobnatica koja se nalazi nekoliko kilometara sjevernije od Bačke Topole. Riječ je o jedinstvenom kompleksu u sklopu kojeg se osim konjušnice i hipodroma nalazi i konjički muzej projektiran u obliku potkove. Tu je i dvorac koji ima smještajne kapacitete, ali i umjetno jezero čija je primarna svrha bila navodnjavanje okolnih poljoprivrednih površina, ali sve više figurira i kao turistička atrakcija.

Na oko pola sata vožnje, zapadno od Zobnatice nalazi se Pačir banja. Riječ je o kupalištu sa termalnom vodom koja dolazi sa 1400 metara dubine i slana je (sadrži oko 22 grama soli po litri), a kada joj se približite dolazi do izražaja njena boja koja je između ružičaste i ljubičaste. Na svome putu do površine ova voda prolazi različite slojeve stijena i obogaćuje se mineralima. Ova neobična voda sadrži brom, sulfat, natrij, jod i brojne druge tvari koje pozitivno utječu na zdravlje. Pri izlasku na površinu temperatura vode je oko 70 stupnjeva, a temperatura vode u bazenima i jezeru je tridesetak stupnjeva celzijusa.

Na otvorenom prostoru se nalazi šljunčano jezero površine 2000 četvornih metara, a imaju i dva bazena u zatvorenom prostoru koji su posjetiteljima dostupni zimi, a mogu primiti do 200 kupača. Voda u Pačir banji je dobila certifikat ljekovite vode, a posebno je dobra za liječenje reumatizma, kožnih bolesti i stanja poslije povreda. Ovaj izvor ljekovite termo mineralne vode otkriven je sasvim slučajno prije desetak godina, a Pačir banja svake godine privlači sve više i više turista tako su uz nju sve više otvaraju i smještajni kapaciteti, a na razvoj turizma povoljno utječe i njena lokacija, odnosno činjenica da se nalazi na otprilike pola puta između Sombora i Subotice.

A ako ste već u Pačir banji onda nema nikakvih izgovora da ne posjetite secesijsku ljepoticu Suboticu. Prije nešto više od 100 godina, u trenutku stvaranja Kraljevine SHS Subotica je bila njen najveći grad; imala je više stanovnika od Zagreba ili Beograda. Brojne građevine u gradu svjedoče o zlatnom dobu Subotice na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Gradska kuća u Suboticu na prvu djeluje kao katedrala zbog križa na njenom vrhu. Toranj Gradske kuće visok je 76 metara, cijela građevina zauzima površinu od 6000 četvornih metara i ima ukupno 16000 m² korisne površine. Osim Gradske kuće svakako treba obići i subotičku sinagogu, te palaču Ferenca Rajhla.

A kada ste već u Suboticu tada morate posjetiti i njeno prigradsko naselje Palić, odnosno tamošnje Palićko jezero koje je nekoć sa tramvajskom linijom bilo povezano sa samom Suboticom. Reputaciju mondenog ljetovališta Palićko jezero dobilo je još koncem 19. stoljeća, a početkom 20. stoljeća Arhitekti Jakab Dezső i Komor Marcell dobivaju posao obnove i proširenja ljetovališta. Tada nastaje čitav niz objekata u stilu mađarske varijante secesije poput vodotornja, Velike terase, Ženskog štranda, muzičkog paviljona i spomen česme.

Nakon cjelodnevnog lutanja po prostranstvima Bačke zasluženi odmor smo dočekali na etno kompleksu „Jelen salaš“ koji se nalazi u mjestu Palić, na samo kilometar od Palićkog jezera. Cijeli kompleks prostire se na 8000 četvornih metara, a okružen je šumom i ravnicom. Prespavali smo apartmanima uređenim u etno stilu, ali sa svim sadržajima potrebnima modernim turistima i napunili baterije za sutrašnji đir po Banatu – istočnom dijelu vojvođanskog trolista.

About Author