BICIKLOM PO PAPUKU
Kako doživjeti park prirode Papuk, te njegov južni obod – požešku Zlatnu dolinu kroz cikloturističku vožnju dugu sto kilometara i uz 3000 metara visinske razlike pročitajte u nastavku teksta.
Ravna Slavonija! To je uobičajena predodžba o Slavoniji onih koji u njoj nikada nisu bili ili koji su posjetili samo neki od njenih urbanih centara. Glavni, središnji dio Slavonije smješten u međurječju Drave na sjeveru i Save na jugu čini slavonsko Gorje; planina Papuk i Krndija koja je zapravo njegova istočna ekstenzija. Velika većina žitelja Slavonije koncentrirana je u urbanim centrima na rijeci Dravi poput Osijeka, Savi poput Slavonskog Broda ili Vukovara na Dunavu, ali središnjim prostorom dominira Papuk. Mjesta na njegovim obodima gotovo su opustjela, ali je Papuk sve zanimljiviji turistima, izletnicima, rekreativcima, zaljubljenicima u prirodu.
Slatinski Drenovac posljednje je naseljeno mjesto na putu ka Jankovcu. Ostavljamo automobil na placu kojeg omeđuje papučki potok i cesta koja prelazi u makadam koji vodi ka Velikoj Radetini. Chill out – sjedimo na trupcu drveta dok slušamo zvuk brzo tekućeg planinskog potočića. Nakon uvodne meditacije i kraćih priprema spremni smo za ciklo turističku avanturu – cilj je sa sjeverne strane Papuka prijeći na južnu središnjim papučkim prijevojem, a vratiti se do Drenovca onim istočnim zvanim Međa koji dijeli požešku od virovitičke županije, Kutjevo od Orahovice.
Od Drenovca do Jankovca – središnje turističke točke Papuka nekih je pet kilometara uspona koji varira od 5 do 10%. Vijugave serpentine su konstanta. Na njima nas obilaze dva turistička autobusa i brojni automobili što pomalo stvara i nervozu na uzanoj asfaltiranoj cesti. Netom prije Jankovca zastajemo i osluškujemo šum vodopada Skakavca, ali nam još nije u vidnom polju. Nakon kraćeg vremena dolazimo do podnožja Skakavca uz koje se nalazi poučna staza i masa izletnika.
Rendžer iz parka prirode na odvojku za Jankovac ne dozvoljava skretanje automobilima. Nedjelja je oko 11.00h i tko je uhvatio mjesto za parking uhvatio je. Malo previše ljudi za naš ukus, a gužve na Jankovcu osobito su izražene tijekom blagdana i vikenda. Zato ga i treba posjetiti preko tjedna. Nakon par nasumičnih, stidljivih kapi uletjeli smo u kišu, no to je trajalo svega koju minutu. Produžujemo dalje i uspon nas prati sve do prijevoja koji čini granicu županija, a tamo završava i asfalt. Prije toga nailazimo na most koji vodi preko potoka s desne strane ceste, a na njemu se nalazi natpis da je riječ o putu za Ivačku glavu – drugi vrh Papuka. Na samom prijevoju skretanje desno za vrh Nevoljaš uz koji se nalazi i planinarska kuća, malo izletište i ostaci žičare danas zarasle u korov.
Netom nakon prijevoja počinje spust ka Velikoj, a u daljini se naziru i obrisi veličkog kamenoloma. Koliko je bilo naporno „probiti led“ i doći do pola puta, tako je lako spustiti se do Velike. A na južnoj strani brda hladnije nego na sjevernoj. Oblačimo topliju odjeću i prolazimo kroz Veliku – a riječ je uistinu o velikom, dugačkom selu. Obreli smo se u ravnici Zlatne doline, te njenim južnim obodom nastavljamo prema Kaptolu i Vetovu, gdje opet skrećemo lijevo vozeći se po vinorodnim selima Hrnjevac i Venje, koje većina ljudi zna po etiketama vina Vlade Krauthakera i Ive Enjingija. Prolazeći pored enjingijeve vinarije nailazimo na prizor krava koje šetaju vinogradom i ujedno gnoje ga – biodinamička poljoprivreda na djelu.
Otprilike smo na pola puta i treba se okrijepiti. Željena destinacija je bio restoran Akademija graševina, ali naišli smo na zatvorena vrata. Kada se Internet informacije pokažu nepouzdanima onda uvijek vrijedi ona deviza „pitaj lokalca“. Srećemo grupu lokalaca koja automobil odlazi prema Roginom kamenu i pitamo gdje u Kutjevu nešto prigristi. Preporučuju pizzeriju Jeronim, ali tek od četiri poslijepodne poslužuju hranu, a nama je to predugo čekati. Treća sreća je restoran i prenoćište House of wine – bogat izbor standardnih, konfekcijskih jela uz sasvim pristojne cijene. Izbor vina je manji no što bi naziv restorana mogao sugerirati, ali graševina Sarajlić – vino kuće, sasvim je pristojna.
Nastavljamo prema sjeveru; lijevo od nas je modernističko zdanje vinarije Galić, a desno od nas dvorac Turković. Do Orahovice je dvadesetak kilometara, a prvih deseteka je naravno – uspon. Netom po izlasku iz Kutjeva s desne strane se nalazi izletište s malenim ribnjakom do kojega se mora doći preko drvenog mostića, a s desne strane putokaz za planinarsku i lovačku kuću Lipe i Mlaka. A onda samo usponi, zavoji, pa usponi, pa zavoji. Objed u restoranu House of wine očito je imao više uspavljujući nego regenerirajući utjecaj, ali vrludajući brdskom cestom lijevo – desno konačno smo došli do prijevoja Međa na kojem se nalazi vidikovac s kojeg puca pogled na podravsku ravnicu i manastir svetog Nikole koji se nalazi bliže, u gustim šumama Krndije. Lijevo od vidikovca put je za vrh Kapavac i tamošnji vidikovac, a prije toga vrha postoji odvojak desno koji vodi ka orahovačkom jezeru.
No, malo je do mraka i mi se ipak odlučujemo za rutu po glavnoj cesti. Kao što smo začas stigli do Velike kada smo sa sjevera išli na jug Papuka, tako smo se i sada začas obreli u Duzluku – prigradskom naselju Orahovice uz koje je smješteno jezero. Izvrsnom duzlučkom vodom punim camelback. Iako smo od prijevoja Međa do Orahovice išli regularnom, asfaltiranom cestom za finale ovog bike tripa odlučili smo se za off road vožnju. Od Orahovice idemo ka Donjoj i Gornjoj Pištani, te Kokočaku i produžujemo ravno na prteni put koji vodi do ceste koja spaja Drenovac sa magistralom. Cilj nam je da izbijemo u Pušinu jer je bliža Drenovcu, ali na kraju ipak završavamo u Krajni – selu koje se niti ne nalazi na toj cesti, ali barem znamo gdje smo. Krajina – Humljani – Pušina – Drenovac.
A ovaj posljednji dio puta bio je i najuzbudljiviji. Mostić koji siječe potok doveo je do toga da se s jedne strane nalazi nešto poput živog blata, a s desne jezerce koje omeđuju most s jedne i hrpa srušenih stabala s druge strane. I pregršt takvih pomalo nadrealnih prizora dok polako već pada noć na Papuk. Nastavljamo šumskim putem i nailazimo na fascinantne prizore na planinskim prijevojima. Na silasku dolje već je noć i brojni veprići pretrčavaju cestu. A na jednom potezu i mama veprica.
Samo lavež pasa odaje da smo blizu Krajne, ali ne vidi se niti jedno svjetlo u kućama. Dolazimo na glavnu cestu i još je desetak kilometara do Drenovca. Nakon sedam sati vožnje, rute od stotinjak kilometara, sa 3000 metara visinske razlike zatvorili smo krug i opet se našli na početku. Drugi, završni meditativni chill out uz papučki potok i vrijeme je da se ode kući. Privremeno, do novog dolaska na Papuk.
About Author
