DEER & BIKE JOŠ JEDNOM DOKAZAO DA JE BANSKO BRDO IDEALNA KULISA ZA CIKLOTURISTIČKE UŽITKE

Posljednjeg dana svibnja održano je četvrto izdanje cikloturističke vožnje Deer & bike. Bez ustručavanje se može reći da je ova biciklijada postala svojevrstan brand. U prilog tome govori i činjenica da je na ovogodišnjem izdanju sudjelovao rekordan broj biciklista, njih gotovo stotinjak, svih dobnih skupina i svih profila; od sudionika XC utrka do onih koji se biciklom provozaju samo do najbliže kvartovske trgovine, a cijeli događaj koji je simbolički započeo na križanju Eurovelo ruta 6 i 13 je bio popraćen kamerama HRT – a. Ali nije samo to pokazatelj da je ovaj event nadrastao lokalne, baranjsko – slavonske gabarite, već i velik broj sudionika iz Zagreba, Splita…

Kad sam došao u Draž prvo sam se provozao selom. Iako brojem stanovnika neveliko, površinom je veliko, o čemu svjedoče brojni sokaci. Činjenica i jest da je tu nekoć živjelo puno više ljudi no danas i da je ovaj dio Baranje, nakon disolucije Austro – Ugarske monarhije, (povijesnog događaja čija je stota godišnjica baš ove godine) postao periferan, što se u konačnici odrazilo i na demografsku sliku.

Prirodno je ovaj dio Baranje gravitirao Mohaču, a vrlo je intrigantno da je Mohač u kulturološkom smislu (iako danas gotovo u potpunosti hungarofon) jedan od najpoznatijih reprezenata šokačke baštine, u što se mogao uvjeriti svatko tko je jednom posjetio festival  Busójárás. Stoga me nije nimalo ni iznenadilo kada sam na prošlogodišnjem salonu vina u Pečuhu, glavnom gradu mađarske Baranje naišao na vinariju iz Mohača koja se zove „Planina“.

Planinom su baranjski Šokci nazivali svaku uzvisinu pogodnu za gajenje vinove loze, pa je tako Bansko Brdo, sa svoje „niti 250 metara nadmorske visine“ također planina. A Bansko brdo iako visinom i površinom neveliko pruža uistinu sjajne vizure, bolje nego neke više i prostranije planine, prave planine.

Lutajući jednim sokakom u Dražu naišao sam na prizor koji je u većini drugih mjesta već iščezao; drveni mostić na vodi i jato gusaka pored njega. Baš je to jedna od draži Baranje; ta fina patina vremena i ti prizori koji kao da nas na trenutak teleportiraju u neka davna, iščezla prohujala vremena i pokrenu bujicu memorija skrivenih u nekom zakutku podsvijesti.

Ruta biciklijade je otprilike svake godine ista, svi najznačajniji pejzaži sjeveroistočne Baranje su tu pokriveni; od vode, Dunava i dunavaca, do nepreglednih polja i naravno blago valovitih vizura Banskog Brda. Ovo je treći zaredom Deer & bike na kojem sudjelujem. Prvi put sam izostao zbog vina, točnije festivala graševine u Kutjevu, a onda sam shvatio da na ovom eventu imam i vino i biciklizam – moje dvije najveće strasti, i da je ovo događaj s kojeg se ne smije izostajati.

Iako se ruta uglavnom podudara sa prijašnjima rutama, Majka priroda odnosno vrijeme se pobrinulo da ugođaj bude potpuno različit. 2018. godine imali smo klasičan kasno svibanjski dan, topao i vedar, sljedeće godine smo vozili nekoliko dana nakon velikih kiša, pa smo imali mud & bike, više nego Deer & bike, a to se posebice odnosi na surduke, po defaultu mračne i vlažne (ne treba zaboraviti da su oni i nastali slijevanjem oborinskih voda sa Banskog brda), a ove godine sve je mirisalo na kišu, bilo je relativno hladno za posljednji dan svibnja, a jak vjetar (u pravilu prsni ili bočni) bio je konstanta.

Osobno mi to nije smetalo, već je unijelo jednu novu dinamiku i refreshment. Sa križanja Eurovelo ruta uputili smo se ka plaži na Dražu, na kojoj još nema kupača, ali zato ima šetača. Zaustavio me i jedan automobil osječkih tablica sa veselom ekipom što Baranjom luta, i upitao za plažu. Dok smo se tiskali na drvenom mostiću što vodi preko Dunavca u Dražu odustao sam od ideje da vožnju okončam kupanjem u Dunavcu kao na jednoj od prethodnih biciklijada.

Nakon kraće ravničarske vožnje tijekom koje smo prošli pored Dunava izbili smo u Batini kod spomenika i popeli se gore. Nakon uživanja u pogledu na Mađarsku i Bačku krenuli smo ka „planini“. Prteni puteljci i surduci, a pored njih zarasli vinski podrumi. Treba priznati da među njima ima i sređenih, renoviranih, a to nam podgrijava nadu u revitalizaciju vinarstva na ovome području Baranje.

Uspon uz dugi, vlažni, mračni, izrovani surduk bio je vatreno krštenje za sudionike. A na izlazu iz surduka olakšenje, predivni prizori oranica i vinograda, prizori koji su nas pratili gotovo cijelom brdskom rutom biciklijade. Opaki usponi na kojima „dišeš na škrgama“ i onda za nagradu duuugački spustevi tijekom kojih imaš dojam da bi mogao poletjeti. I tako sve do ceste Kotlina – Podolje, prve asfaltirane ceste koja je „presijekla“ Bansko Brdo po pola.

Spuštamo se u Kotlinu i produžujemo ravno, prema prtenjaku i psima puštenima s lanca koji nam lajanjem i ganjanjem „iskazuju dobrodošlicu.“ I nakon brdske trase odjednom smo u ogromnoj prostranoj ravnici, u nepreglednom ataru. I tako sve do Topolja i Šokačke kuće, gdje se sudionici osvježavaju jagodama. Nastavljamo rutu i prije izlaska iz sela nastavljamo lijevo. S jedne strane voda, s druge strane šuma. Prolazimo tik uz mađarsku granicu, ali ove godine nema njihova helikoptera da iz zraka pazi na nas. Ali zato je tu cijelo vrijeme sa dronom Gordan Trtanj, pokretač brada #go2Baranja i najgorljiviji ovjekovječitelj baranjskih vizura. Kao i inače i na ovoj biciklijadi je sveprisutan, a za to je zaslužan quad koji mu omogućuje da na sve checkpointe dođe prvi.

Penjemo se na nasip i Deer & bike se nakon pet sati vožnje (i odmaranja) bliži kraju. Doduše ove godine nisam vidio jelensku divljač, (za razliku od organizatora koji je rekao da se srndać gotovo zabio u njega) ali još pamtim prizor od prošle godine kada je krdo jelenske divljači trčalo kroz polje, pretrčalo prtenjak i uskočilo u Dunavac, kao i onaj prizor od prošle subote kada sam vozeći se na Lessing (Deer & bike na dvije noge, umjesto na dva kotača) sličan prizor ugleda skrenuvši kod Kneževa za Draž i Topolje.

Kao što smo već rekli biciklijada je startala u Dražu, a krajnja  zapadna točka na Banskom Brdu do koje smo došli je bila cesta Kotlina – Podolje koja „planinu“ dijela otprilike dva dijela. E sad da bi moj doživljaj Banskog Brda bio potpun, dan prije „jelenske biciklijade“ napravio sam krug i po zapadnom dijelu Brda, a ishodišna točka je bio Beli Manastir.

Predvođeni iskusnim dvojcem koji čine Zoran Kovač & Srđan Brnović uputili smo se alternativnim brdskim putevima do lokaliteta koji se zove Karóca, a riječ je o nekolicini starih, napuštenih kuća i skupini do par mini jezera par kilometara južno od Zmajevca. A prije toga smo posjetili i Szamár – szurdokili kako su ga Slaveni nazivali Duboki Dol. Riječ je o još jednom iščezlom baranjskom selu o kojem osim temelja kuća zaraslih u šumi danas svjedoči samo križ krajputaš.

Toliko patine, a opet toliko živosti u Baranji, pravi koloplet kontrasta koji se isprepliću i nadopunjuju. Tako mala da njene rubove možeš obići biciklom u jednom danu (kao na biciklijadi Baranjski trokut), a opet tako velika da ti za obilazak svih ruta na Banskom Brdu nije dovoljno niti dva dana) Baranja uvijek nudi neki skriveni užitak; bilo da je riječ o novome vidiku ili o plodovima trešnje koji se mogu ubrati putem. Bitno je samo sjesti na bicikl i krenuti u avanturu.

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Instagram did not return a 200.