VINCEŠKA U BARANJI; SUZA I ZMAJEVAC – NOVA EPOHA VINARIJE PINKERT I MAGIJA VINSKE PRIJESTOLNICE

Nekoliko mjeseci nakon Male škole baranjskih vina u vinariji Pinkert, koju je tadašnji vlasnik vinarije maestralno odradio zatekla me vijest da je Zoltan Pinkert napustio vinarstvo prodavši vinariju i posvetio se u potpunosti davnašnjem core businessu – ratarstvu. Dobra je vijest da ime vinarije ostaje, jer ipak je riječ o izgrađenom i dobro etabliranom brandu na našem domicilnom tržištu. Nomen est omen, kako se kaže, a u prilog tome svjedoče i brojna priznanja dobivena u dugom nizu godina, na koje možete naići obilaskom podruma, kao što je primjerice nagrada za najbolje ocijenjeno crno mirno vino iz prethodne dvije godine berbe za njihov crni cuvée, berba 2014. godine sa 48. izložbe vina kontinentalne Hrvatske.

Ima toga naravno još puno. Zoltan Pinkert se trudio oko svojih vina, njihove promocije i reputacije. Još mi je u živom sjećanju s kakvom nam je strašću Zoltan objašnjavao da su  njegova vina na posljednjem Gator festu održanom 2019. godine u prosjeku osvojile najviše bodova iako su šampionske titule za kneza vina (bijelo vino) i kneginju vina (crno vino) osvojile vinarije Papak iz Iloka sa tramincem iz 2015. godine i vinarija DiBonis iz Subotice sa crnom kupažom „Cuvée 1697“.

Ne samo da nakon kupoprodajne transakcije ostaje staro ime vinarije, već i poslije Zoltana – Zoltán! Upravljanje vinarijom preuzeo je Zoltán Horváth, vlasnik vinske kuće Planina iz Mohača, a ovaj dijakritički znak „á“ u mađarskom jeziku pomoći će nam da u nastavku teksta razlikujemo novog i starog upravitelja. Dobra vijest je i to što je i Endre Kubik, dosadašnji glavni tehnolog vinarije ostaje na toj poziciji, kao i ostatak ekipe, jer tim koji dobiva se ne mijenja.

Dakle vinska priča vinarije Pinkert se nastavlja, bez obzira što se mijenja i vlasnička struktura. Stara židovska poslovica kaže: „Prodaj posao onda kada ti najbolje ide!“, a baš na toj maloj školi vina, odnosno nakon njenog službenog dijela dok nas je Zoltan vodio  kroz netom podignuto Roh – Bau zdanje nove vinarije jedini dojam je bio da taj posao dobro ide. Ipak finalni dio njena uređenja koji se tiče interijera Zoltan je ostavio Zoltánu, a po njegovim riječima to će se dogoditi vrlo uskoro, pa će to biti prva vinska kušaonica ili bolje rečeno dvorana za grupe u Baranji koja može primiti dva autobusa posjetitelja.

Ostaje ime, ostaje brand, ostaju i sjajna vina koja su dosad plasirali na tržište, ali Zoltán najavljuje i određene promjene koje će doći postupno, što je s vremenom sasvim normalno u svakom poslu. No nameće se pitanje u kojem smjeru će te promjene ići? Baranja (hrvatski dio) i Baranya (mađarski dio) jedna su (povijesna) regija, ali vinari s različitih strana granice njeguju i poprilično različit pristup u proizvodnji vina koji je posljedica različitih državnih intervencija u socijalizmu i potom različitim pristupom revitalizaciji obiteljskog vinarstva u tranzicijskom periodu.

S nestrpljenjem iščekujemo da se mađarsko-baranjski vinogradarsko/podrumarski know how implementira u Dravskom trokutu. Najpoznatije vinogorje u mađarskoj Baranji – vilanjsko, poznato je po dominaciji crne sorte cabernet franc, a ona druga dva, manje eksponirana, mohačko i pečuško po autohotnim sortama, dok je baranjsko vinogorje u Hrvatskoj poznato po nad zastupljenosti graševine, ali kako ćemo u nastavku druženja saznati od Kubik Endrea polako se izjednačava omjer bijelih i crnih sorti kod obiteljskih vinarija.

Taj dan, na blagdan Vinceške Bansko Brdo nenadano je zavio snijeg, a temperatura nije bila dovoljno niska da on i ostane, pa se nedugo nakon što je napadao počeo pretvarati u blato. Stoga nismo otišli i u same vinograde već se proslava Vinceške odvijala u samoj vinariji. „Proslavu Sv. Vinka najljepše je naravno održati u samom vinogradu. nagodinu ćemo i uz vinariju imati ogledni vinograd, nekoliko čokota vinove loze, pa ako nam opet vrijeme ne dopusti da odemo u brdo ovdje ćemo obaviti sve propisane obrede.“, naglašava Zoltán s ciljem da se ubuduće ništa ne prepusti slučaju i vremenskim (ne)prilikama.

A dolazak u Baranju bio je prava mala zimska avantura. Zapravo ništa strašno, ali tek drugi snijeg ove zime. Snijeg je padao i standardna panoramska vožnja beljskom vinskom cestom preko Garmiša nije bila sigurna opcija, u to sam se uvjerio vrlo brzo nakon skretanja lijevo kod karanačke ciglane iz pravca Belog Manastira, na prvom ozbiljnijem zavoju automobil je „zaplesao“ na friškom, mokrom snijegu  a za obilazni put preko Kamenca nije bilo vremena jer je Vinceška u vinariji Pinkert bila zakazana za 11.00h. Kasnije je do mene došla i vijest da je jedan autobus sa skupinom podravskih turista morao stavljati lance na gume s ciljem da savlada baranjski Garmiš. Dobar argument da se ušutkaju oni koji s podsmijehom kažu da je baranjska planina samo bundevoliko brdo. Možda nevisoka, ali dovoljno široka i duga i za hiking i za cycling avanture.

Ove godine je zbog visokih temperatura, odnosno nedostatka niskih temperatura zbog čega prteni putevi blato postaše izostala Vinceška warm up hiking tura, ali sam tjedan prije same Vinceške uspio odraditi jednu cycling turu koja je bila sasvim podnošljiva. Sasvim podnošljiva sve dok od Kamenjaka, vrha baranjske planine prema Kotlini nisam odlučio krenuti, ne turskim putem koji završava na prijevoju ceste Kotlina – Podolje koja Bansko Brdo cijepa na pola, već alternativnim putem kojeg su nedavno označili osječki planinari. Taj alternativni put vodi direktno do Kotline, njenog jezerca i betonskog kostura gigantskog podruma usječenog u brdo i zaglaviti se putem u blatu. „Od vrha do blata, na strmom obronku brda od zlata, pa sve do nizine, sve do Kotline“ Zgodan nastavak onih starih autobiografskih stihova: „Dođem do vrha Kamenjaka, stanem i nadišem se svježeg zraka…Tu sam i prije Vincekova kada se otvara sezona nova…“

Vrijeme u Baranji fluidan je pojam. Od sivila i snijega pa do intenzivnog sunca prošlo je samo sat ili dva vremena. Suncu smo bili izloženi i u njemu uživali dok smo pekli kobasice i slaninu na otvorenoj vatri. Kolega Tomislav Ivanović, kreator portala www.vinopedia.rs  koji je na Vincešku u vinariji Pinkert potegnuo čak iz Beograda i koji je stoga imao znatno duži put od mene, tom „proljepšavanju vremena s približavanjem Baranji“ uživo je svjedočio već tijekom samog dolaska, a ja sam to doživio pekavši suhomesnate delicije na otvorenoj vatri.

U toj aktivnosti uzvanicima su se spontano pridruživali i prolaznici poput jedne ekipe koja ispred vinarije parkirala automobil sa ZG registracijom. Štih diplomatske berbe grožđa u zimskoj varijanti ovom eventu dalo je i izaslanstvo mađarskog veleposlanstva u Zagrebu na najvišoj razini. Dok se kobasica peče na žari i dimu iz njene cure sitne kapljice, a ta „vruća tekuća svinjska mast“ s crvenom mljevenom začinskom paprikom moči se na kruh. Curi mast, ali „cure i sline“, kako bi se to narodski reklo. Eklatantan dokaz da su najjednostavnija jela ujedno i najfinija. Pravi zimski hedonistički gastro minimalizam. Sprema se nešto i „na žlicu“ – grah s mesom u koji jedan od domaćina sipa sitno sjeckani češnjak dok pijemo rakijicu.

Sve je počelo naravno zdravicom, rakijom pa pjenušcem u bijeloj, pa potom kasnije i u rosé verziji. Nazdravljamo razdjelnici epoha… Egészségére! Prije termički obrađene kobasice i slanine i kruha natopljena crvenom mašću tu su sjajne pogačice s čvarcima ili skraćeno čvarkuše koje je Zoltán donio iz Mohača. Predivne, prave starinske čvarkuše sa tijestom koje se lako skida u slojevima, a na svakom sloju se nalaze usitnjene panonske „zimske jagode“. S njim su došli naravno i tamburaši, jedan od njih i njegov je sin, student prve godine vinarstva i vinogradarstva u Budimpešti. Tradicija se nastavlja, i ona vinska i ona muzička, nova loza raste. Ima li boljeg motiva za bilo kojeg poljoprivrednika, (a vinogradarstvo ipak  je najuzvišeniji oblik poljoprivrede, jer vino nije piće za primarne, već za tercijarne, „uzvišene, obredne“ potrebe) da zapne i upregne u svome poslu kada zna da netko tu priču i nastavlja?

Nakon sivila, magle i hladnoće vatra, sunce i toplina. Uz vatru me prvi u vinariji dočekao i Endreov otac Isztvan, također zaposlen u vinariji. Otvorena vatra puno je bolji način za ugrijati se od „destilirane“ topline koju generira automobil, a kasnije je došlo i sunce. Od stanje latentne pothlađenosti tijelo se s vremenom zagrijalo; vatra grije izvana, a vino iznutra.

Na neki način sve to i jest simbolika Vinceške. Na latinskom se Sv. Vinko zove Vincentius, a to ime izvorno znači onaj koji pobjeđuje (a ne kao što mnogi misle onaj koji voli ili pije vino, ali je to u svakom slučaju zgodna podudarnost!). Vincentiusu, svećeniku iz Zaragoze sa iberskog poluotoka je presudio Dioklecijan, naš ilirski imperator Rimskog carstva sa balkanskog poluotoka, odnosno njegova politika vjerske (ne)tolerancije. No priča je znatno starija; kršćanski Vinko ili Vincentius preuzeo je mjesto starogrčkog  boga Dioniza ili rimskog Bakha/Libera čiji su žrtvenici pronađeni s druge, sjeverne strane Banskog Brda kod Popovca koji je cijeloj baranjskoj planini i dao današnji naziv.

Naime izvorno, predtrijanonsko ime Popovca je Bán. Po legendi upravo je Dioniz/Bakho/Libero ljudima dao sadnice vinove loze, a njegov simbolični nasljednik je Vinko, Vincentius – pobjednik. Stoga i Vinceška označava početak vegetacijske, vinogradarske godine, novi životni ciklus i pobjedu sila priroda nad zimskim mrtvilom. Pobjedu svjetla nad tamom! Proslava novog vegetacijskog ciklusa u vinariji Pinkert ujedno je bila i simbolična proslava novog poslovnog ciklusa jer Zoltan Horvat je vođenje vinarije Pinkert preuzeo prije nepuna dva mjeseca.

Nakon uvodnih riječi tamburaši su zasvirali baranjske šokačke vinske evergreene tipa „Alaj fino to baranjsko vino“, kao i naizmjence pjesme istoimene tematike na mađarskom jeziku. Tipičan primjer različitih identiteta u međusobnom uzajamnom slavensko-ugarskom prožimanju karakterističan za brojne velike vinske regije; počevši od naše Istre (slavensko-romansko prožimanje) do talijanskog Južnog Tirola ili francuskog Alzasa (romansko-germansko prožimanje).

Zanimljiva je i znakovita činjenica da je novi upravitelj vinarije rezident Mađarske hrvatskog (šokačkog) podrijetla, a stari upravitelj rezident hrvatske mađarskog podrijetla, a obojica dijele isto ime. Još da Hrvatska uđe u šengensku zonu, što je vrlo izgledno u doglednoj budućnosti i trijanonska barijera nastala disolucijom K.u.K. monarhije postaje potpuno irelevantna. Za one koji ne znaju nekoć je i Vilány bio dio beljskog vlastelinstva.

Nakon što je u vidu rustikalnog i provjerenog jelovničkog slijeda: čvarkuša, slanina, kobasica i kruh/crvena mast/luk dobivena nužno potrebna gastro podloga mogli smo prionuti i na ozbiljnije kušanje vina. „Naša intencija je raditi lepezu vina za sve potrošačke skupine, od bag in boxa do butelja“, naglasio je Zoltán. Svatko ima pravo uživati u tim finim baranjskim vinima. Naravno, oni rafiniraniji vinski užitci se nalaze i u cjenovno višoj kategoriji.

 „Mislim da ćemo uspjeti u kratkom roku dokazati da je ovo područje jako, jako pogodno za vinogradarstvo, jako jako vrijedno, ne samo u lokalnom i regionalnom, već i u europskom i svjetskom kontekstu. Mozaikom novih detalja složiti ćemo i novi koncept ove vinarije. Izrađena je shema nove piramide naših proizvoda“, naglasio je Zoltán, rekavši i da se mijenja vizualni identitet, ali da tulipan ostaje na etiketama butelja. Zadatak izrade novog vizualnog identiteta povjeren je dizajnerskom studiju iz Budimpešte. Najavljena su i ulaganja u tehnologiju, postavljanje pogona za pjenušava vina koja će se proizvoditi charmat metodom čime će se po prvi puta u Baranji proizvoditi pjenušci u većim serijama. „Zahvaljujući posljednjoj berbi i mome kolegi Endreu već ove godine imamo odlična vina“, zaključio je Zoltán uvodni dio. Nakon toga uvodnoga dijela pozvao je uzvanike da se spuste u podrum, a prethodno da uzmu čašu.

Odmah za početak, mlada graševina 2021. godine u tri iteracije. Svaki tank razlikuje se po terminu berbe i specifičnostima okusa, a njihovim kupažiranjem pozabavit će se u bliskoj budućnosti. Ta vrsta kreativne igre jedna ujedno je i jedna od najvećih draži podrumarstva. Kušali smo potom i rosé na bazi frankovke, pa potom i cabernet sauvignon i merlot, a nakon povratka iz podruma u kušaonu u prizemlju i starija odležana crna vina. Da sve ne bi ostalo na single winery tastingu pobrinula se i vinarija Kováts koja se također nalazi u Suzi, ali ne uz glavnu cestu kao vinarije Pinkert i Kolar već bliže brdu i jezeru u Suzi. Da biste do njih došli kada od vinarije Pinkert idete prema vinskoj prijestolnici Zmajevcu potrebno je skrenuti na prvom križanju lijevo. Također sjajna vina, po mome skromnom mišljenju još nedovoljno eksponirana na domicilnom tržištu.

A kada smo već spomenuli Zmajevac kakva bi to bila Vinceška bez posjete vinskoj prijestolnici. Zmajevački katolički surduk nalazi se nekih tri kilometra „uzvodno“ od vinarije Pinkert. Nekada je na tom potezu, sve od Batine, pa do Zmajevca, Suze i južno do Luga i Vardarca Dunav imao paralelan tok sa sadašnjim tokom i  sa bezbroj kanala i otočića koji je s vremenom irigacijskim radovima isušen. O tome svjedoče stare austrijske karte nastale netom nakon protjerivanja Osmanlija s ovog područja 1697. godine. I prvi predci zmajevačke vinarske dinastije Gerštmajer koji su iz Schwartzwalda pristigli u Panoniju bili su tzv. kubikaši, tj. prvo su radili na ukroćivanju sila i hireva moćnog Dunava, a nakon toga se posvetili vinarstvu. Kao podsjetnik na ta divlja, pionirska vremena kada je Kopački rit bio znatno veći nego danas, a njegove močvare sezale sve do današnje ceste koja spaja Batinu sa Biljem i iza vinarije Pinkert ostao je ili je napravljen, proširen jedan ribnjak, i  nije jedini u mjestu.

Pokazujući na taj ribnjak Zoltán  nam otkriva i kako zamišlja gastro podlogu wine tastinga kojeg će u bliskoj budućnosti raditi za grupe; riba na talandari i meso od guske. Na spomen guske prisjetih se nedavnog gastro iskustva u vilanjskom podrumu Dolium pince kada smo uz vino kušali i čvarke od guske. Osim što  je taj dan u Zmajevcu bila Vinceška isti dan je i rođendan slavilo dvoje ljudi s kojima sam uz vina blagovao tu deliciju. Slavljenici su bili Klara Zajec, suvlasnica istoimenog obiteljskog podruma koji je oduševio vinofile na netom održanoj manifestaciji HeadOnEast sa svojim muškatom i Ferenc Ginder čija će se soda voda, neizostavan dio osu lepeša (hosszú lépés) uskoro  pojaviti na policama trgovačkih centara diljem države kako bi ta u Baranji provjerena navika konzumiranja vina sa soda vodom  postala svima dostupnija.

Pada polako noć iako su dani već znatno duži, od zimskog solsticija prošlo je već mjesec dana, a noć nosi i hladnoću. Otvorena vatra gori i isijava, poneki koji još nisu ispekli svoje kobasice to još uvijek čine. Dan ustupa mjesto noći, a vino se toči. Osim kobasica tu je i „nešto na žlicu“; lovački gulaš u izvedbi pravog lovca.

Vrijeme postaje relativan pojam i sati potom teku kao minute, a opet boravak tamo čini se kao vječnost, kao usud koji se ne može i ne treba izbjeći. Tradicionalna priča koja traje stoljećima bolji je povod za druženje nego sve novotarije koje su došle s pop kulturom. Atmosfera gatora neznance pretvara u poznanike, poznanike u prijatelje. Titulu Libera i Libere neformalno su preuzeli slavljenici, a uz Bakha uvijek moraju biti i bakanti – sudionici u bakanalijama jer dionizijski vrhunci mogu se postići samo u grupi.

Danas termin „bakanalije“ ima pomalo pejorativan prizvuk koji u podsvijesti pali alarm na dekadentni hedonizam, ali dionizijska ekstaza je manifestacija erupcije nečega božanskog, širenja svijesti i pomicanja granica percepcije, a nipošto ne „ubijanje u alkoholu“ jer vino uvijek mora biti i jest socijalni lubrikant, a ne poluga asocijalnosti. Osim toga i starogrčka riječ bakcheia iz koje je izvedeno ime Bákkhos označava zanesenost.

Kao što smo već rekli eno kultura u baranjskom podneblju datira iz doba Rimljana što je potvrđeno i fizičkim dokazima, arheološkim nalazima kod Popovca. Rimljani su baranjsku planinu nazvali Mons Aureus što u prijevodu na hrvatski jezik znači Zlatno brdo. Upravo je to ime najnovije baranjske vinarije koja je nedavno predstavljena u zagrebačkom vinskom klubu sommeliera Tome Jakopovića koji se nakratko „ukazao“ i u gatoru Zajec. Taj gator se opet pokazao kao najfrekventnije i najveselije mjesto tijekom svake „masovke“ u Zmajevcu.

Neke vinarije nalaze se na prekretnici, a neke na početku, ali to je taj magnetizam Baranje – Majke vina koja uvijek nesebično posvaja i kćeri i sinove, a jedino što od njih traži zauzvrat je privrženost tradiciji dužoj od tisućljeća. Doživljaj Vinceške u Baranji s vremenom je sve bolji i intenzivniji, kao vino što drijema u bačvi u skrivenom kutku gatora.  Vinceška je dinamična i vitalna tradicija koja traje, postojana kao moćni Dunav. Stoga ovaj osvrt na Vincešku u Baranji možemo komotno zaključiti istim stihovima kao i na Vincešku od prije pet godina: „Gazdi smo se zahvalili, što smo se tako fino proveli i zalili. A on se samo smije, sve je to dio baranjske tradicije. Ovdje je svatko dobrodošao, ovdje nitko nije loše prošao…“

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Instagram did not return a 200.