ERVAĆ ČARDA NA ORLJAVI
Lužani su mjesto najpoznatije po ulazu/izlazu sa autoceste koja povezuje Zagreb sa Beogradom, a nalaze se na sjeverozapadnom rubu Jelas polja, a kroz njih protječe rijeka Orljava koja se kod susjednog sela – Slavonskog Kobaša ulijeva se u moćnu Savu.
Ondje Sava ne teče ravno prema istoku, već meandrira prvo prema jugu. Na sjevernom rubu Jelas polja nalazi se i kompleks Jelas ribnjaka. Dakle Ervać čarda se nalazi blizu tri vode; male i velike rijeke i gigantskog ribnjaka. Ljudi projure pored Lužana ne znajući da se ondje nalazi jedan hedonistički kutak, prva čarda uz Orljavu i Savu za koju ja znam – Ervać čarda.
Doduše, još nije riječ o registriranom ugostiteljskom objektu, već o privatnom mjestu za odmor duše i tijela, ali tko zna što nosi bliska budućnost! Čarde su mjesta za odmor uz putove i rijeke, a Lužani se nalaze pored jednog i drugog. Izvorno termin „čarda“ dolazi iz perzijskog jezika i označava nadstrešnicu na četiri stupa. Čarde su locirane na Dunavu i na njegovim pritokama relativno blizu ušća u Dunav. Sava kod Lužana daleko je od ušća u Dunav u Beogradu, a cijeli taj posavski kraj je nekoć bio graničarski, odnosno Vojna krajina. Promatračnice/stražarnice uz Savu nazivali su se čardaci, a korijen riječi je isti kao i za čardu – zgrada na četiri svoda/koliba na četiri stupa, pa sam u šali idejnom tvorcu i vlasniku Ervać čarde sugerirao da ju nazove Ervać čarda(k). O tome kako je sve krenulo, njen vlasnik Matija Ervačinović nam je nadahnuto ispričao sljedeće:
„Ispričat ću vam priču o jednoj ideji pretočenoj u stvarnost, priču sa dugim panonskim pauzama. Prije one dosadne i glupe pandemije u tih par godina vođen zvukom balkanskog melosa i istraživačkim hedonističkim duhom ovako ili onako obišao sam bivše zemljake od Slovenije, preko Srbije i Bosne sve do Makedonije tražeći razlike među nama koje su nas dovele do onih sad već davnih ružnih vremena postavljanja granica između naroda koji imaju toliko toga zajedničkog. I gotovo da ih nisam našao, jer svugdje sam se osjećao kao kod kuće. Što bi reko Đole „Još se u istoj strofi čaše lome….“.
Već sam spomenuo melos…. Zvukove tamburaša, Zvonka Bogdana, Garavog Sokaka i ponajviše Đoleta Balaševića. Baš ta glazba odvela me put Vojvodine, Sombora, Subotice i napose Novog Sada na Dunavu, grada koji nikog ne ostavlja ravnodušnim, grada u kojem sve svira, u kojem 7 raznih crkava uglas zazvoni. Grada u kojeg se uvijek rado vraćam. Ondje sam sa svojim prijateljima večerao kečigu u čardi Aqua Doria ispod same Petrovaradinske tvrđave, a za stolom su nam svirali tamburaši Ad Libitum, inače prateći band Zvonka Bogdana. Za mene jedna od najljepših večeri u mom životu. Večer kad sam imao osjećaj da je vrijeme na tren stalo, kao da nam je dalo priliku da shvatimo koliko ima lijepih stvari oko nas.
Gdje god bih bio kao gost, a inače sam gurman, tražio sam autohtonu hranu sa domaćim ozračjem jer smatram da se svi najviše trudimo oko onoga što nas identificira. U tim vremenima radeći na Jadranu upoznao sam i gosp. Arpada Šipeca, vlasnika Kovač Čarde u Suzi gdje sam gost kad god se ukaže prilika. Mogu reći da sam tih godina zapravo uživao u životu. A onda je došla ta nesretna pandemija, zatvorila nas, restorane, birtije, uzela nam mnoge drage ljude i pretvorila nas u kanarince u svojim kavezima. Teško mi je to palo, te sam tražio način da o tome ne mislim ili da to izvedem na neku dobru stranu ako je uopće ima. Odlučih napraviti u svom dvorištu ono što mi nedostaje. Ambijent, prijatelji, tamburaši, dobra hrana i vino, onaj osjećaj iz Nova Sada na Dunavu.
Bez nacrta i arhitekata, onako iz glave uz veliku pomoć obitelji i prijatelja 2020. Godine u dvorištu Orljavske 2b niknula je prava čarda. Ubrzo ju je kum Nikola nazvao Ervać Čarda i tako ostade. Sve one opipljive uspomene koje su moja baka i did Iva škrto čuvali u svojim ormarima i sobama samo sam očistio do prašine i našao im mjesto u kako ja volim reći – spomeniku uživanja, prijateljstva, jednakosti, hedonizma.
Dugo vučem lijepa sjećanja na svoja putovanja. U čast tog osjećaja koje su mi pružili ljudi drugih nacija i vjera u Ervać Čardi između mnogo eksponata nema niti jednog vjerskog, nacionalnog ili nedaj Bože stranačkog obilježja. O razlikama među nama dozvoljeno je pričati samo u šaljivom tonu jer nitko tko uđe ne smije se osjećati manje vrijednim. Tko je bio primijetio je da nema ni sata na zidu, jer želim da ljudi koji dođu osjete onaj moj osjećaj iz Aqua Dorie. Vrijeme je jako relativan pojam. Na kraju moram reći kako sam sretan i zadovoljan jer sam uspio u svom naumu. Na jednom mjestu okupljam svoje prijatelje i obitelj, jedemo vrhunsku hranu, pijemo dobra vina i rakije, slušamo najbolju glazbu i slavimo život.“
Posjetili smo Ervać čardu i uživali u delicijama koje nam je spremio Matija, počevši od domaćih slavonskih suhomesnatih delicija, preko teletine ispod peke, do kiflica punjenih pekmezom, a sve je to bilo zaokruženo sjajnom domaćinskom atmosferom. Sve domaće, prirodno i rađeno sa srcem. Nešto na što je sve teže naići u restoranima. Bilo bi prava šteta da ovaj svoj prirodni dar za ugostiteljstvo Matija ne prezentira širokoj javnosti.
About Author
