Kako drevni narodni običaj upotrijebiti kao temelj za ozbiljni višednevni festival kroz koji će proći deseci tisuća ljudi? Kako tradiciju interpretirati na suvremen način i nešto što je karakteristično samo za jedan ograničen geografski prostor učiniti zanimljivim svima? Kako spojiti nešto naizgled nespojivo u jednu skladnu i zaokruženu cjelinu? Odgovore na ova pitanja daje LilaLo fest!

Prvo izdanje festivala održano je 2018. godine, po idejnoj inicijativi direktorice turističke organizacije Loznice Snežane Perić. Osim za inicijativu TO Loznica zaslužna je i za realizaciju ovog projekta, a da je u ovih pet godina LilaLo fest izrastao u manifestaciju od nacionalnog značaja govori i činjenica da im je na otvaranju ovogodišnjeg izdanja festivala gošća bila i direktorica TO Srbije Marija Labović.

Prošle godine po prvi puta sam sudjelovao na LilaLo festu i ta me se manifestacija toliko dojmila da nisam htio propustiti niti ovogodišnje izdanje koje je trajalo od 11. do 16. srpnja. I nisam pogriješio; koncepcija je svake godine ista, ali se organizatori potrude da svake godine sadržaji budu drugačiji, novi, pa ako ste bili jedne godine na LilaLo, to ne znači da nema smisla da odete i sljedeće.

Prošle godine putovali smo do Loznice nešto kraćim putem koji vodi preko BiH; Od Orašja, i Brčkog koji se nalaze na Savi, preko Ugljevika i Branjeva koji se nalazi na Drini, a odmah preko puta, s desne strane Drine je Loznica. Ove godine odlučili smo se za dvadesetak kilometara duži put kojim samo jednom prelazimo državnu granicu. Ušavši u Srbiju preko kopnene granice kod Tovarnika obreli smo se u živopisnoj srijemskoj varošici Šidu i produžili prema Sremskoj Mitrovici. Ono što „bode“ u oči jest činjenica da su brojne zgrade ukrašene muralima sa antičkim motivima. Neka svatko zna da je Mitrovica svojevremeno bila jedna od četiri prijestolnice Rimskog carstva! U Mitrovici prelazimo Savu i iz Srijema dolazimo u Mačvu. Putem otkrivamo da osim onog neretvanskog postoji i Mačvanski Metković. Nakon sedamdesetak kilometara puta koji vodi preko varošica Bogatić i Lešnica stižemo do Loznice.

Kao i prošle godine naša baza je hotel MK, Plavi restoran. Nakon puta, okrjepa uz Valjevsko pivo i reunion mingling sa kolegama novinarima/bloggerima/influencerima iz regije; od Vardara do Triglava. Uskoro stiže i ručak – grah po vojničkoj recepturi, a jedna poljska vojna kuhinja se nalazi i na terasi hotela. U „aladinovoj lampici“ dobivamo i sitno sjeckane svježe ljute papričice. Nakon ove infuzije energije spremni smo za festival.

Odlazimo do grada, turističke zajednice i LilaLo ulice gdje nas čekaju performeri. Tik uz njih je i štand Drinske pivovare koja nas je svojim sjajnim lagerom osvojila još prošle godine kada smo ih sreli na Tršiću. Njihov motto je „Svi marš… na Drinsko pivo“. Nekad se marširalo na Drinu, sad po ovim ljetnim žegama na Drinsko pivo. „Agencija za bezbednost saobraćaja Srbije“ uoči službenog otvaranja festivala vrši akciju prevencije na simulatorima prevrtanja i sudaranja. Oprezno sa pivom i ostalim alkoholima, sva sreća da je taxi na području Loznice uistinu jeftin. Ilustracije radi, trasu od centra Loznice do šest kilometara udaljene Banje Koviljače naplaćuju 700 dinara, što nije niti 6 eura.

Izložba fotografija „Alžirska Sahara“ bila je praćena svirkom sjajnog lozničkog ženskog kvarteta „Uvertira“ kojeg čine četiri profesorice glazbe iz Loznice. U Vukovom domu potom upriličena je antiratna predstava u „Draga Keti“ u izvedbi lozničke Omladinske scene, a zatim se u predvečerje program festivala preselio na otvoreni prostor. Prostor ispred crkve Pokrova Presvete Bogorodice poprište je ovogodišnjeg lilanja. Lilanje je prastari narodni običaj koji postoji i kod pravoslavaca i kod katolika i kod muslimana. Ortodoksni kršćani lile prave i pale uoči svog Petrovdana koji se obilježava 12. kolovoza. Lile se prave od kore mladog drveta breze ili divlje trešnje. U Hrvatskoj pak lilanje se održalo u Sopju, u slavonskoj Podravini. Ondje se lila uoči blagdana Sv. Ivana Krstitelja koji se obilježava 24. lipnja, a ondje se na štap stavlja snopić slame. No vratimo se mi lozničkom lilanju koje je karakteristično za taj dio Srbije i ostatku države predstavlja svojevrsnu egzotiku, a ujedno je i najmasovnije, te je poslužilo i kao podloga za jedan sjajan višednevni festival.

Velika livada ispred crkve bila je ispunjena mnoštvom ljudi sa lilama u rukama. Prve lile su se počele paliti tamo negdje u predvečerje. Što je dan više ustupao mjesto noći to se povećavao broj individualnih buktinja i njihov intenzitet. Ciklus dan/noć prirodan je i nepromjenjiv, a lilama kao da se dan produžuje. Svi vrte i mašu buktinjama, dijelovi spaljenih kora na pola koraka do pretvaranja u žar lete na sve strane, ali nitko nije propalio svoju ili tuđu odjeću. Plima toplinskog vala raste danima, iznimno su visoke temperature, ni dolazak noći ih nije znatno ublažio, a temperatura dodatno raste kada si okružen stotinama buktinja, pa i sam imaš jednu takvu s kojom vitlaš u ruci.

Odjedanput vrućina, još i znatno veća no maločas, postaje prihvatljiva, čovjek na nju postaje neosjetljiv u transu lilanja. Riječ je o prastaroj tradiciji koja datira još iz poganskih vremena koje je poslije prihvatilo i adaptiralo i kršćanstvo. Lilanjem se na simboličan način rastjeruje zlo, u ritualu u kojem svjetlo pobjeđuje tamu. Čudan i mističan osjećaj, praktično neprepričljiv.

Nakon lilanja program se sa livade pored crkve nastavio na središnjem gradskom trgu na kojem su nastupali Zejna Murkić, rođena Lozničanka romskog podrijetla koja je prošle godine predstavljala Srbiju na Eurosongu plasiravši se i u finale.  Nakon Zejne još jedni sjajni romski glazbenici – orkestar Crne mambe koji je svojevremeno bio prateći band Šabana Bajramovića,  a kojeg vodi Nešo Saitović, čovjek koji svira osam instrumenata.

Njihova romska glazba prožeta je primjesama jazza, bossanove, klasike, pa se može reći da su Crne mambe pravi world music band. Između dvije svirke u lozničkom restoranu GTA po prvi puta sam kušao i Cigojna odrezak, a prvi dan festivala završio je kolom na centralnom trgu ispred bine.

U srijedu, 12. srpnja posjetili smo Banju Koviljaču i uživali u njenim wellness sadržajima. Imaju otvoren bazen, kao i zatvoren bazen sa jacuzzijem, a u njihovim saunama mentol je već dodan u vodu koja se polijeva po vrućem kamenju kako bi se povećala temperatura i isparavanje, a ujedno i pročistili dišni putevi. Nakon Banje Koviljače odlazimo do šest kilometara udaljenog Etno sela Sunčana reka koja se nalazi na rubu sela Gornja Koviljača. Nakon kupanja u bazenu kupanje u Drini.

Drina je ledena i na vrhuncu ljetnih vrućina, te jedino ona nudi istinsko osvježenje. Ručak nam je poslužen na neobičan način; na drvenoj konstrukciji ukrašenoj cvjetnim aranžmanima s koje „visi“ meso. Uz to ide odlično i rakija džanarika, tj. rakija od ringlova, odnosno crvenolisne šljive.

Ponovno se vraćamo u Banju Koviljaču. Restoran Kur – salon sagrađen 1932. godine za kralja Aleksandra nudi osvježenje. Nakon okrepljujućeg ayrama odlazim do fontane poslušati djevojku na guslama, a zatim slijedi i kolo za dukat. Vrhunac dana je koncert violinskog virtuoza Stefana Milenkovića u dvorani koja se nalazi iznad restorana.

Svake godine press program LilaLo festivala koncipiran je tako da se posjeti i neki značajan privredni subjekt s područja grada Loznice. Prošle godine posjetili smo tvornicu čokolade Nelly, a ove godine prodavaonicu tvrtke „Hedera vita“, a potom njihovu slastičarnicu „La dolce vita“. O svom poduzetničkom putu pričala nam je osnivačica i vlasnica branda Olgica Samoilović.

„Ja sam ovaj posao započela prije 12 godina, sasvim spontano i slučajno kada sam odlučila baviti se proizvodnjom sapuna. Tada sam imala 26 godina i prvo sam počela raditi ručno rađene sapune od kozjeg mlijeka. Jedan dan sam pravila sapune, a odmah drugi dan išla na teren prodavati ih. Uopće nisam imala niti plan, niti ideju da će to sve za nekih desetak godina doći na ovaj nivo, da imamo preko 60 zaposlenih u nekoliko različitih poslovnih segmenata. Godinama smo išli korak po korak, a maloprije smo se susreli u našoj prvoj prodavaonici. Uskoro našu prodavaonicu u Loznici selimo na glavno šetalište. Mislim da smo zaslužili da budemo na takvom mjestu. Osim u Loznici prodavaonice imamo i u Beogradu, Novom Sadu, Subotici, Užicama i planiramo otvaranje novih prodavaonica širom Srbije. Naši proizvodi se prodaju i u DM-u, Lillyu, svim bolje snabdjevenim ljekarnama.

Mislim da je naša tvrtka posebna po tome što smo svi mi kao jedna velika obitelj. To ne govorim samo zato što to lijepo zvuči, nego smatram da je uistinu tako. Ovu slastičarnicu u kojoj se sada nalazimo otvorilo smo prije manje od godinu dana. Na pitanje zašto, još uvijek nemam pravi odgovor, niti meni nije jasno. Znam samo da nas je ponijelo to da želimo napraviti nešto lijepo, da uživamo u tome, da Loznica ima kvalitetne kolače i sladolede, dobru uslugu. Pokazalo se da možemo uspjeti i u drugom segmentu, a ne samo u proizvodnji kozmetike. Bilo je straha da li ćemo opravdati očekivanja. Ljudi od nas očekuju puno i mi to znamo.“ Što se mene osobno tiče, ova loznička slatkara opravdala je sva očekivanja. Interijer djeluje svjetski, a okus posluženog kolača je fantastičan. Spletom slučajnosti na njemu je preljevom bio iscrtano i prvo slovo mojeg imena. Nomen est omen!

Nakon ugodnog druženja sa Olgicom u slastičarnici „La dolce vita“ odlazimo do šest kilometara udaljenog Tršića, ovogodišnjeg srbijanskog kandidata za najbolje turističko selo na svijetu koje bira Svjetska turistička organizacija pri Ujedinjenim narodima (UNWTO). Ondje nas dočekuje povjesničar – kustos Miroslav Terzić s kojim odlazimo do rodne kuće jezičnog reformatora Vuka Karadžića. „Znamenito mjesto Tršić je kompleks koji se prostire na nekih 5 ha zemljišta. Na njemu se nalazi 35 objekata narodnog graditeljstva različitih namjena. Kompleks se sastoji od tri cjeline. Prvi dio je Kuća jezika i pisma i muzej pisaca, središnji dio je Saborište, a posljednja cjelina je Vukova rodna kuća. Cijeli ovaj kompleks vezan je za obnovu Vukove kuće i održavanje prvog Vukovog sabora“, tumači nam Miroslav.

Iz Tršića odlazimo u selo Šurice koje se nalaze 15 kilometara zapadno. Tamo nas čeka Dragić Stefanović sa suprugom koji nas uvodi u svoju Šuričku bajku. Poslužili su nam fantastičnu tradicionalnu hranu u spravljanje koje je utkano puno znanja i truda, a poslije obilnog i ukusnog ručka dio naše press trip ekipe predvođen urednikom i voditeljem emisije „Srbija koju volim“ Radmilom Bumberom okušao se u spravljanju svadbarskog kupusa.

„Naše imanje smo nazvali Šurička bajka zato što supruga i ja 35 godina živimo kao u bajci. Imamo tri sina; jedan je u Kanadi, drugi je na Zanzibaru, a treći je u Beogradu. Goste nastojimo dočekati kao u bajci, sa domaćom rakijom šljivovkom koju upravo pijete, sa lepinjama, kajmakom, raznim suhomesnatim specijalitetima koje sam pravim, a među njima je i dimljena janjetina“, govori nam domaćin, otkrivajući nam usput i da je ujedno i glazbenik koji se već 43 godine bavi pjevanjem narodnih pjesama. Svoju glazbenu vještinu demonstrirao je i pred nama otpjevavši supruzi pjesmu Miroslava Ilića „Božanstvena ženo“.

Nakon Šurica odlazimo do sela Korenita gdje nam domaćini pričaju o pčelarskoj sceni lozničkog kraja. Vraćamo se u grad na stand up komediju „Vojvođansko veče“ krijepeći se tijekom predstave vodom Tronoša sa obližnjeg izvora.

Tri dana u Loznici proletjela su za čas. Otkrivene su nove dimenzije Loznice i njene okolice. Puni novih doživljaja i uspomena vraćamo se kući.

About Author

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *