UNA I BIHAĆ – SAVRŠEN SPOJ PREDIVNE PRIRODE, INTRIGANTNE AMBIJENTALNE POVIJESTI I SLASNIH DELICIJA

Una je jedinstvena! To nije samo lako pamtljiv i efektivan marketinški slogan, to je jednostavno istina. Nakon uživanja u ljepotama Unalanda u svibnju 2022. godine jedva sam dočekao priliku da Unu posjetim opet, a to se zbilo u lipnju ove godine. Iako smo tada prije dvije godine obišli Unu od ušća do izvora cijeli Unaland pruža toliko sadržaja da ondje imate što istraživati tjednima i na ovu destinaciju se treba uvijek iznova vraćati. I naša domaćica Ada na našem trodnevnom Una press tripu pohvalila nam se da su nedavno imali grupu Nijemaca koja je u njihovom hotelu Emporium bila punih tjedan dana što ukazuje na činjenicu da Bihać i Una polako postaju destinacija za puni godišnji odmor, a ne više samo vikend odredište.

Dolazivši ovoga puta na Unu malo sam modificirao i rutu puta kako bih pažnju posvetio objema obalama ove predivne rijeke. Ušao sam u BiH na prijelazu Hrvatska Dubica – Kozarska Dubica, a ne na GP Dvor – Novigrad kao posljednji put, pa po prvi puta vozeći se cestom koja ide uz rijeku upoznajem novih pedesetak kilometara desne obale rijeke uz koju se nalaze brojna izletišta i kuće za odmor. Prava unska magija pak započinje negdje kod Bosanske Otoke gdje ulazim u Unsko – sansku županiju Federacije BiH. Od Otoke do Krupe nekih je desetak kilometara, a potom do Bihaća treba još nekih tridesetak kilometara. To je ujedno i vizualni najatraktivniji dio jer se vozite kanjonom rijeke Une stalno presijecajući trasu unske pruge koja je nekoć najbržim željezničkim putem povezivala Zagreb i Split.

Došavši u Bihać, u hotel Emporium okrjepu mi je pružilo sjajno bihaćko Preminger pivo, a potom za večerom i trahana – juha od kisele tjestenine koja podsjeća na mrvice; sjajna regeneracija nakon dugog puta. Potom su uslijedile i ostale delicije iz hotelske kuhinje koja domaću, ambijentalnu gastronomiju skladno spaja sa suvremenim kulinarskim trendovima. Pritom sa našim vodičem/skiperom Edinom iz agencije Una Kiro rafting dogovaramo detalje sutrašnjeg raftinga.  Osim raftinga ova agencija sa sjedištem u Golubiću, pet kilometara udaljenom od centra Bihaća (nikako ne treba pobrkati ovaj Golubić sa onim kod Knina) nudi i usluge smještaja u kampu, trima vilama (Una, Ena i Ina), te u objektu nazvanom Big House koji ima deset soba.

U sigurnim smo rukama, (osim na matičnoj rijeci, Edin je svoje raftersko skiperske sposobnosti kalio i na afričkim rijekama), a u to ćemo se uvjeriti sutra i osobno kada Edin bude jednog člana naše rafting posade ubacivao u čamac nakon prevrnuća. Neoprenska obuća i odjeća, zajedno sa zaštitnom kacigom i ispadanje iz rafting čamca čine netraumatičnim iskustvom, a dašak neizvjesnosti pumpa adrenalinsku dimenziju cijele priče. I kada se dogodi nešto nepredviđeno, Vi ste zapravo sigurni. Kada ste u pravim rukama naravno.

U udobnoj sobi hotela Emporium jutro je brzo došlo. Na programu je naravno rafting kao prva, must be aktivnost tijekom boravka na Unalandu. Kiša lije kao iz kabla što ne ulijeva niti malo optimizma. Edin drži sve konce u rukama, prati najaktualniju vremensku prognozu i govori da nema nikakvog odgađanja; krećemo samo sat vremena kasnije no što je bilo planirano, dotad će kiša stati… I stvarno je tako bilo. Nakon obilne kiše zasjalo je sunce, Una je nabujala i njena boja nije svijetlo tirkizna kao prošli puta. Lijepa je i tamno tirkizna, sa lišćem koje je vjetar skinuo sa okolnih stabala i donio na površinu vode. Odmah mi je palo na pamet da bi Unu trebalo doživjeti u sva četiri doba; uostalom kao i Plitvice koje su svega četrdesetak kilometara udaljene od NP Una. Moj prvi susret sa Bihaćom i Unom se i dogodio prije petnaestak godina kada sam u lipnju, na pola puta do mora zastao  i prespavao na Plitvicama zbog Plitvičkog polumaratona. Inače Liku i Bosnu dijeli planina Plješevica, a hrvatski dio  poprilično je ogoljen, pa se i jedan od vrhova te planine zove Gola Plješevica. Na bosanskoj pak strani gusta šuma na obroncima planine je pravilo, a ne izuzetak.

Sama rafting tura pak starta naravno kod Štrbačkog buka. Sa svojih 24,5 metara visine figurira kao najviši vodopad u NP Una, a u biti riječ je o kompleksu od tri vodopada koji se nalaze na relativno maloj udaljenosti. Na startnoj točci agencije Una Kiro rafting kod Štrbačkog buka nalaze se s jedne i druge strane rijeke betonski nosači nekadašnjeg mosta, a tu je i drvena koliba u kojoj se nalazi oprema, a koja ujedno služi i kao svlačionica gdje se „civilna odjeća“ mijenja neopren opremom koja se dezinficira nakon svake rafting ture.

Ondje raste i raskošan grm bazge u mirisu čijih cvjetova uživam između laganog razgibavanja i mazanja neoprenom nepokrivenih dijelova tijela kremom za sunčanje. Sunce je opasno pripržilo i jutarnja kiša što lijeva kao „iz kabla“ čini se sada kao neki davno sanjani san. Razgiban i namazan, te opijen opojnim aromatskim nektarom bazge liježem na ukošeni drveni ponton koji obalu spaja sa vodom i uživam sklapajući oči i stapajući se sa prirodom. Rafting avantura samo što nije počela, a ekipa pozira sa prostranim rafting plovilom koje naši domaćini od milja zovu „krmača“. Krećemo, ali i odmah ubrzo izlazimo van. Odlazimo prema vidikovcima koji se nastavljaju na poučnu stazu sa drvenim stepenicama sa kojih se pruža odličan pogled  na Štrbački buk.

Ovu scenu gledam po drugi puta u životu, na neki način deja vu, ali to nikako ne umanjuje njemu atraktivnost. Dok mi znatiželjno gledamo na buk sa udobnih vidikovca pomiješani sa ostalim turistima Edin stoji na vrhu vodopada, uranja u rijeku da bi se aklimatizirao za predstojeći skok, potom dugo gleda prema dolje, držeći promatrače u neizvjesnosti, zatim čamac baca niz vodopad i zatim se i sam baca niz buk.

Čamac inače u idealnim uvjetima stoji na mjestu, ali pala je velika količina oborina, rijeka je nabujala i stoga i automatski brža, čamac kreće nizvodno, a Edin se dobrano naplivao da bi ga sustigao. Sve to ushićeno promatra i posjetiteljica u burci koja sve to, baš kao i mi snima svojim mobitelom. Čamac je „spašen“, nastavljamo našu unsku odiseju. Putem zastajemo do Jovičine pećine koja se nalazi na lijevoj obali rijeke. Na prvu kao da je riječ o nekom bunkeru iz II. svjetskog rata, a onda natpis uklesan na mramornoj ploči koja se nalazi pri vrhu pećine otkriva tajnu njenog nastanka: „ovu pećinu – nastambu napravio je 1913. godine sebi i svojoj porodici poljoprivrednik i mlinar Jovo – Jovica Prtina iz Štrbca.

Nastavljamo dalje i potom nakon malo duže vožnje pristajemo i na lijevoj obali rijeke gdje nas čeka mali robinzonski brunch; hrenovke nataknute na štapove brzo termički obrađujemo na vatri, a uz njih sjajno prija rajčica oprana unskom vodom koja se veslom „doprema“ na stijenu na kojoj se nalazi. Članice tima, pripadnice ljepšeg spola tu stijenu nakon objeda su iskoristile i za photo shooting, a društvo nam pravi i zmijica koja bezbrižno gmiže po unskoj obali i našim veslima. Ugodno smo prezalogajili, ali ne treba pretjerivati, prava večera (pita & ćevapi) nas čeka u kampu u Golubiću. Rafting spust završava u Lohovu, nakon što smo prošli Dvoslap i Troslap.

Sljedeći dan započeli smo sa urbanim đirom po širem centru Bihaća. Naš vodič Almir priču o Bihaću započeo je kod info ploče koja govori o bihaćkim carskim ili njemačkim vratima. Usput saznajemo da je on osobno i autor tekstova i crteža na info tablama. Opet smo u pravim rukama. Bihać je od samih svojih početaka bio utvrđen grad, a od početka 17. stoljeća opasan je i dvostrukim zidinama. U grad se ulazilo na troja vrata; na sjeveru su se nalazila kralja Bele vrata, na istoku bosanska, a na jugu već spomenuta njemačka ili carska vrata. Tako su nazvana jer je kroz njih put vodio u habsburšku carevinu koja je u narodu nazivana i njemačkom.

O tome svjedoče povijesni izvori, ali to nažalost danas nije vidljivo jer su po zapovijedi bihaćkog načelnika s konca 19. stoljeća dr. Lothara pl. Berksa srušeni ostaci bihaćke tvrđave. Prolazimo parkom Gelenderi i vrlo brzo dolazimo do Kapetanove kule koja ima status nacionalnog spomenika BiH. Ta kula je bila dio kompleksa bihaćke tvrđave, a preživjela je rušenje samo zato što je vlastima bila potrebna kao zatvor. U bijegu od Tatara u njoj je svojedobno boravio i hrvatsko – ugarski kralj Bela IV. U znak zahvalnosti Bihaću je dao status slobodnog i kraljevskog grada.

U Kapetanovoj kuli se nalazi i muzej Unsko – sanskog kantona, a materijalni dokazi o ljudskoj djelatnosti na ovom području sežu još u doba bakrenog doba, a posebna pažnja je posvećena drevnim žiteljima ovog kraja – ilirskom plemenu Japodi. U vrijeme osmanskog nadiranja pak oko Bihaća se nalazi čitav pregršt utvrđenih gradova koji čine integrirani obrambeni sustav – na vrhuncu ih je bilo pedesetak. Teško ih je nabrojati sve, spomenimo samo Bjelaj, Vrngorač, Ostrovicu, Ostrožac i Sokolac kojeg ćemo i posjetiti.

Pored Kapetanove kule nalaze se i turbe, mauzolej iz 19. stoljeća kojeg je sagradila Austro – Ugarska monarhija u čast branitelja grada koji su se 1878. borili protiv te iste monarhije, a sve kako bi odobrovoljila domicilno islamsko stanovništvo. U neposrednoj blizini nalazi se i Bihaćki sarkofag poznat i pod nazivom Grobnica hrvatskih velikaša. U njemu se nalaze posmrtni ostaci devet bihaćkih uglednika koji su poginuli braneći grad od Osmanlija. Njihovi posmrtni ostaci sahranjivani su u staroj crkvi Sv. Ante Padovanskog koja je nakon turskog ulaska u grad 1592. pretvorena u džamiju Fethiju. Tada su ti posmrtni ostaci izbačeni iz objekta na obližnju parcelu, a (opet) Austro – Ugarska monarhija je koncem 19. stoljeća napravila sarkofag u kojem su ti isti posmrtni ostaci sahranjeni.

Kod Bihaća je i završila plima turskih osvajanja hrvatskih zemalja. Bihać je pao 1592. godine, osvojio ga je Hasan – paša Predojević, ali je već sljedeće godine poginuo u bitci kod Siska; bitci koja označava prekretnicu hrvatsko – osmanskih ratova. Kao fun fact treba navesti podatak da nakon pada Bihaća Karlovac postaje glavni utvrđeni hrvatski grad. Pregršt je slojeva povijesti u Bihaću. Kad govorimo o recentnoj povijesti spomenimo i to da je ondje održano I. zasjedanje AVNOJ-a. Zanimljivo jest i to što je stari naziv grada Bišće s vremenom se modificirao u Bihać, ali njegovi stanovnici i dalje se nazivaju Bišćani.

Od centra grada do Sokolačke kule manje je od pet kilometara. S nje se pruža predivan pogled na grad i okolicu. Sokolac na zanimljiv način povezuje hrvatsku plemenitašku obitelj Frankopan i njemačku plemenitašku obitelj Hohenzollern koja je vladala Pruskom, a kasnije i Njemačkim carstvom. Naime, Beatrica Frankopan sestra hrvatskog bana Krste udavši se za bana Ivaniša Korvina od oca Bernardina kao miraz dobila je Bihać gdje se mladi bračni par i preselio. Nakon osam godina braka umire joj suprug, a nedugo potom i djeca, te ona ostaje jedina nasljednica silnih Korvinovih imanja. Preudaje se potom za markgrofa Georga Brandenburškog iz dinastije Hohenzollern, a nakon njene smrti on sva imanja koja je od nje naslijedio prodaje postavši jedan od najbogatijih ljudi u zemlji i potrošivši taj novac na kupovinu posjeda u Šleskoj. Sokolac je nedavno obnovljen i uskim stepenicama može se uspeti na još dvije etaže kule.

Nakon povijesnih znamenitosti opet smo se zaželjeli Une pa smo posjetili River dock. Riječ je o restoranu koji se kako mu i samo ime sugerira nalazi na samoj obali Une, u prigradskom naselju Ripač koji je poznat po drevnom ilirskom plemenu Japodima koji su tu nekoć obitavali u sojeničkim naseljima. Na drvenoj terasi nalaze se i podni prozori pa Vam ribice doslovno plivaju ispod nogu, a na terasi slobodno, bez straha od ljudi šetaju patkice. Posebna atrakcija koju nude je ručak na električnom čamcu dok se vozite Unom i pritom dolazite tik do njenih vodopada. Ima li išta ljepše doli uživati u delicijama ambijentalne gastronomije i prekrasnim vizurama tirkizne unske vode i nemirnih bukova dok Vam sitne kapljice s vodopada osvježavaju nepokrivene dijelove tijela? Sasvim dostojan rastanak od ljepotice Une!

photo by Nikola Zoko

About Author

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *