Papuk između šumske tišine i plamena srednjeg vijeka

Dva vikenda, ista planina i dva potpuno različita doživljaja. Prvi put Papuk nam je otvorio vrata kroz novu planinarsku stazu između Slatinskog Drenovca i Jankovca, kroz šumu, potoke i slap Skakavac. Već sljedećeg vikenda vratili smo se na isto područje, ali ovaj put među vitezove, vatru, mačeve i srednjovjekovni spektakl.

Postoje mjesta koja se daju upoznati u jednom dolasku, i postoje ona druga koja traže povratak. Papuk definitivno pripada ovoj drugoj skupini. Na njemu se raspoloženje mijenja gotovo iz sata u sat. Jednom vas uvuče u hladnu, gustu šumu, drugi put vas izvede pred slap, a onda vas, tek nekoliko dana kasnije, dočeka pod bakljama, uz vatru, zveket mačeva i ritam nekog sasvim drugog vremena.

Naš prvi vikend bio je posvećen planinarenju. Krenuli smo novom stazom koja povezuje Slatinski Drenovac i Jankovac, rutom koja vrlo brzo ostavlja cestu i civilizaciju iza sebe. Nakon prvih koraka sve postaje zelenije, tiše i sporije. U gustoj šumi ljetna vrućina odjednom prestaje biti važna, a umjesto gradskih zvukova ostaju samo lišće, voda i povremeno pucketanje grančica pod nogama.

Staza je dovoljno pitoma da poziva, ali dovoljno divlja da zadrži osjećaj avanture. Korijenje, kamenje, šumski usjeci i srušena stabla stalno mijenjaju ritam hodanja. Na jednom mjestu deblo položeno preko usjeka pretvorilo se u prirodni most. Nekoliko opreznih koraka iznad udubljenja i nastavak kroz šumu – mala epizoda koja na karti ne znači ništa, ali kasnije ostane među najboljim uspomenama. Pas je cijelu priču doživljavao jednostavnije; za njega je Papuk bio veliki zeleni park s neograničenim brojem mirisa i hladnih potoka.

Kad se nakon hodanja dođe do vode, teško je odoljeti predahu uz obalu. Na nekim mjestima potok je toliko miran i bistar da cijela scena izgleda poput prirodnog wellnessa bez recepcije, ručnika i termina. Netko se rashladi nogama, netko ozbiljnije uđe u vodu, a pas svoju odluku donese bez ikakve rasprave. U tim trenucima shvatite koliko su zapravo jednostavne najbolje stvari na Papuku – komad hlada, hladna voda, ruksak bačen na zemlju i vrijeme koje nikamo ne žuri.

Put prema Jankovcu donosi promjenu kulise. Šuma se otvara, voda postaje sve prisutnija, a onda se pojavljuje jedan od najpoznatijih papučkih prizora – slap Skakavac. Visoka stijena, mahovina, zelenilo i voda koja se spušta preko nje stvaraju prizor koji nakon nekoliko sati hodanja kroz šumu djeluje kao prirodna završnica rute. Prije toga obišli smo i Jankovac, smjestili se uz Planinarski dom, stolove i prakticirali onaj jednostavni užitak nakon planinarenja – hladno pivo, ruksak uz noge i osjećaj da ostatak dana više ne mora imati nikakav plan.

Samo tjedan dana kasnije ponovno smo krenuli prema Slatinskom Drenovcu, ali ovaj put nismo došli tražiti mir. Došli smo na Srednjovjekovni viteški turnir. Mjesto iz kojeg smo prethodnog vikenda krenuli u šumu sada je bilo gotovo neprepoznatljivo. Livadama su dominirali srednjovjekovni šatori, oklopi, štitovi, mačevi, logorske vatre i ljudi koji su barem na nekoliko dana odlučili živjeti u nekom drugom stoljeću.

Među sudionicima bili su i vitezovi iz Donje Stubice, Družba vitezova Zlatnog Kaleža, poznata po svojim povijesnim uprizorenjima i Seljačkoj buni. U njihovim oklopima, oružju i nastupu ima nečega što publiku vrlo brzo izvuče iz uloge običnog promatrača. Srednji vijek ovdje nije samo kulisa – čuje se u udarcu mača o štit, u pucketanju vatre, povicima ratnika i atmosferi cijelog viteškog tabora.

Prava transformacija počinje s mrakom. Kako nestaje posljednje dnevno svjetlo, vatre postaju sve izraženije, šatori se pretvaraju u siluete, a livada dobiva gotovo filmsku scenografiju. Prije same viteške bitke uslijedio je vatreni show, koji je dodatno podigao atmosferu večeri. Plameni rekviziti kružili su kroz zrak, osvjetljavali lica publike i pretvarali prostor podno Papuka u pozornicu crvenih, zlatnih i narančastih tonova. Crveni kostimi izvođačica, tamna pozadina šume i plamen stvorili su prizor koji je savršeno najavio ono što je tek trebalo uslijediti.

A onda je počela bitka. Iz tame su izašli ratnici, mačevi su udarali o štitove, ljudi trčali kroz dim, a vatra koja je nekoliko trenutaka ranije bila središte spektakla sada je postala dio scenografije srednjovjekovnog sukoba. Zveket oružja zamijenio je šum lišća koji smo slušali samo tjedan ranije, a cijeli prizor dobio je dramatičnost koju dnevno svjetlo jednostavno nema.

I tu se dva vikenda konačno spajaju u jednu priču. Prvog vikenda Papuk nas je osvajao tišinom, šumom, vodom i Skakavcem. Drugog – vatrom, vitezovima i mačevima. Isti Slatinski Drenovac, isti Papuk, ali potpuno drukčiji svijet.

Možda je upravo to njegova najveća prednost: Papuk nije destinacija koju treba jednom obići i prekrižiti s popisa. Dovoljno je vratiti se na isto mjesto – u neki drugi vikend.