HEALTH TOUR PO VOJVODINI (2) – OD PETROVARADINSKE TVRĐAVE DO ORIJENTALNIH UŽITAKA

Kod mlađe populacije Petrovaradin je sinonim za Exit festival, ali je to ujedno i sjajna destinacija za dnevnu posjetu i potanko upoznavanje sa poviješću ovoga dijela Srednje Europe na kojem se ona dodiruje sa Balkanom, istok sa zapadom, a čije su srednjovjekovlje obilježili habsburško – otomanski sukobi oko dominacije nad panonskom nizijom. Bačka strana Novog Sada kao glavnog i najvećeg grad Vojvodine također nudi pregršt zanimljivosti turistima, a turistički obilazak Petrovaradina i središta Novoga Sada najbolje je zaključiti regeneracijom u turskoj kupelji i uživanju u orijentalnim delicijama u kompleksu Atrium.

Pomalo ironično je to što smo nakon uzbudljivih povijesnih priča o višestoljetnoj borbi sa Osmanlijama, a čiji je najgrandiozniji artefakt na ovom prostoru upravo tvrđava u Petrovaradinu dan zaključili regeneracijom u turskoj kupelji, ali na ovome trusnom području uvijek su se ispreplitali utjecaji velikih sila i svaka od njih je na neki način ostavila svoj pečat. Na nama – hedonistima je da uzmemo i uživamo u onom najboljem. U Novom Sadu ne postoje ostaci osmanske graditeljske baštine kao što je primjerice Gazi Kasim – pašina džamija u Pečuhu ili turbe i hamam u Iloku, ali postoji jedan potpuno novi hamam. Pa krenimo redom, u još jedno hedonističko putovanje Vojvodinom prožeto poviješću, graditeljskom i kulturnom baštinom, delicijama i naravno zdravstvenim sadržajima.

GIBRALTAR NA DUNAVU

Nakon ture po Sremskim Karlovcima, srednjovjekovnim manastirima Fruške Gore i Vrdniku gdje su smještene Fruške terme i etno selo Vrdnička kula odlazimo ka Novom Sadu, glavnom i najvećem gradu srbijanske sjeverne provincije – Autonomne pokrajine Vojvodine. Prije prelaska mosta koji povezuje dvije strane Dunava – onu desnu srijemsku i onu lijevu Bačku zastajemo u Petrovaradinu koji je nekoć bio poseban grad, a danas je gradska četvrt Novog Sada. Petrovaradinska tvrđava, često nazivana i Dunavski Gibraltar, jer se nalazi na stjenovitom obronku Fruške Gore 40 metara iznad dunavske obale impozantno je zdanje koja ima isto povijesno izvorište kao i stara osječka gradska jezgra Tvrđa – sagrađena je u današnjem obliku kao tvrđava za obranu od Turaka, iako njena povijest seže znatno prije austrijsko – turskih ratova. Svoju vojnu namjenu zadržala je sve do sredine prošloga stoljeća, a danas je prava turistička atrakcija i idealna kulisa za već spomenuti Exit festival.

Ime gradu i Tvrđavi dao je nadbiskup Petar Varda (Petrus de Varda) koji je koncem XV. stoljeća obavio proširenje i utvrđivanje postojeće utvrde sazdane oko samostana kojeg su sagradili redovnici Cisterciti iz francuske pokrajine Champagne. 1526. godine zauzimaju je Osmanlije u čijem posjedu ostaje više 160 godina, a austrijske postrojbe je ponovno nakratko osvajaju 1687. godine u jednoj od epizoda Velikog turskog rata koji je okončan dvanaest godina poslije mirom u Sremskim Karlovcima. U sljedećoj ratnoj epizodi Turci je ponovno zauzimaju, ali samo nakratko, već 1691. godine ponovno dolazi u habsburške ruke i već sljedeće godine počinje poprimati današnji izgled.

Zadnja velika bitka s Turcima odigrala se prije više od 300 godina, 1717. kada su oni potučeni do nogu i zauvijek eliminirani iz Srednje Europe. Prostire se na površini od 112 hektara i ima preko 16 kilometara podzemnih hodnika i skladišta. Za razliku od drugih sličnih tvrđava koje su građene od temelja ka vrhu u Petrovaradinu je bilo potpuno drugačije; prvo su napravljeno objekti na stjenovitom uzvišenju, a zatim se krenulo prema dolje, pa tako podzemni hodnici imaju čak četiri etaže. Navodno neki hodnici vode sve do susjednih sela na Fruškoj gori, a danas je u turističkoj funkciji jedan kilometar tih podzemnih hodnika.

1698. godine dovršen je pontonski most preko Dunava koji je tvrđavu povezivao s utvrđenim mostobranom, a tamo je niknulo i naselje koje je do sredine 18. stoljeća naraslo na otprilike 5000 tisuća stanovnika i dobilo status slobodnog kraljevskog grada. Riječ je o Novom Sadu koji se tada na njemačkom nazivao Neusatz ili na latinskom Neoplanta. Ironija povijesti je u tome što je naselje koje je niklo u mostobranskom podgrađu utvrde s druge strane riječne obale na kraju „progutalo“ tu utvrdu i inkorporiralo u svoje teritorijalno – administrativno ustrojstvo.

Donji dio petrovaradinske utvrde naziva se i vodenim gradom (njem. Wasserstadt) jer su se u slučaju ratne opasnosti njeni kanali mogli napuniti vodom iz Dunava, a i cijela okolica je bila močvarno područje što je znatno otežavalo ratne napore osvajača. Crvena kapija koja se nalazi kod današnje pravoslavne crkve služila je za puštanje vode, žuta ili beogradska kapija vodila je prema Beogradu, a velika kapija sa osam lukova vodila je ka Novom Sadu. Na svakom kraku ove tvrđave koja iz zraka izgleda kao zvijezda sjedili su tzv. „stražari slušači“ koji su osluškivali da li neprijatelj slučajno kopa rovove ispod tvrđave. U slučaju takvog „podzemnog napada“ mogli su aktivirati minska polja koja bi dovela do urušavanja prizemnih dijelova i na taj način bi napadači bili živi pokopani.

Katolička crkva svetog Jurja iz 1701. godine koja se nalazi u podgrađu tvrđave nekada je bila jezuitski samostan. Ova crkva jedinstvena je po tome što se u njoj nalaze jedine sačuvane katakombe u Srbiji. U njoj su pokopani vojskovođe koje su svoj život položili u bitkama s Osmanlijama i ona svoja vrata otvara samo jednom godišnje, 2. studenoga na Dušni dan. Nekoć za vrijeme velikih ratova zvona crkava su se topila kako bi se od njih izlili topovi, međutim zvona na ovoj crkvi su do danas ostala u originalnom obliku. U petrovaradinskom donjem gradu rođen je i hrvatski ban Josip Jelačić, a široj javnosti malo je poznata činjenica da je njega na bansku poziciju formalno ustoličio sremsko karlovački patrijarh i mitropolit Josif Rajačić u zagrebačkoj pravoslavnoj crkvi Sv. Preobraženja. Bio je to svojevrsni iskaz i simbol hrvatsko – srpskog zajedništva u borbi protiv mađarskih pretenzija za dominacijom nad južnoslavenskim stanovništvom Habsburške monarhije.

Naravno niti ova posjeta Petrovaradinu nije mogla proći bez fotografije ispred „Pijanog sata“, svojevrsnog simbola cijele tvrđave. Ovoga puta imao sam i čast da zavirim unutra, popnem se ljestvama i bacim pogled na koloplet zupčanika koji još uvijek rade besprijekorno.

URBANI ĐIR

Osim Petrovaradina i bački, veći i noviji dio Novog Sada nudi pregršt zanimljivih sadržaja za turističko razgledavanje. Zmaj Jovina ulica glavna je ulica u pješačkoj zoni, a prostire se od centralnog trga – Trga Slobode do Vladičanskog dvora u čijoj neposrednoj blizini i stoji brončana statua književnika Jovana Jovanovića Zmaja po kojem je ulica i dobila današnje ime. Nekoć se zvala jednostavno Glavna ulica (njem. Hauptgasse).

U Dunavskoj ulici koja se naslanja na Dunavski park nalazi se Muzej Vojvodine. Na Trgu slobode nalaze se Gradska kuća i grandiozna katolička crkva koju se uvriježilo (pogrešno, kao i osječkom slučaju) nazivati katedralom. Novi Sad prepun je sadržaja i zanimljivih mjesta. Izlišno je trošiti previše vremena na njihovo nabrajanje, jednostavno, treba ih posjetiti. A osim kulturno – povijesnih znamenitosti nudi i mnoštvo mjesta za zabavu i relaksaciju.

HEDONIZAM TISUĆU I JEDNE NOĆI

Nakon razgledavanja grada jedno takvo mjesto smo i sami posjetili. U ulici Nikole Pašića, na kućnom broju 1 nalazi se Atrium Hamam & Spa. Riječ je o jedinstvenom objektu koji svojim posjetiteljima nudi različite inačice i punu dozu hedonizma. U donjem dijelu objekta se nalazi hamam – turska parna kupelj, kozmetički, te frizerski salon i brijačnica, a u gornjem dijelu čajdžinica i restoran. Sve je organizacijski dobro i jednostavno posloženo. Dolazite unutra gdje Vas očekuje ljubazno i susretljivo osoblje i ovisno o Vašim afinitetima odlučujete kojim sadržajima će te pristupiti. Krenuli smo redom, od dna prema vrhu i prvo otišli u tursku kupelj. Zaposlenica nas upoznaje sa sadržajima dok ispijamo friško spravljeni čaj. Muškarci odlaze potom u mušku svlačionicu, a žene u žensku. Za boravak u hamamu dobivaju se jednokratne kupaće gaćice, kecelja i japanke, tako da u Hamam možete ušetati bez ikakve opreme, sve dobijete tamo, što je prava rijetkost kada se uzme u obzir praksa u drugim objektima sličnoga profila. Nakon pripreme i presvlačenja odlazi se u tursku kupelj iliti hamam.

Za razliku od saune u kojoj je prosječna temperatura 80 °C, a vlaga varira od 2% do 30% temperatura zraka u hamamu je oko 50 stupnjeva celzijusa, a vlažnost je 100 %. U hamamu se griju zidovi, podovi i klupe te se ne stvara gusta magla, a ako Vam je teško za izdržati temperaturu uvijek se možete osvježiti hladnom vodom iz tuševa ili ući u bazen s mlakom vodom. A tu je uvijek i hladna voda s limunom s kojom se možete osvježiti. Hamam služi za detoksikaciju i regeneraciju organizma, čišćenje kožnih pora i dišnih puteva, a boravak u njemu pozitivno djeluje i na psihu. Nakon cjelodnevnog lutanja po vojvođanskim bespućima boravak u hamamu uistinu godi. U ponudi imaju i dodatne sadržaje poput jednosatnih masaža. Možete se odlučiti između klasične masaže uljima (relaks masaža, sportska masaža ili limfna drenaža) i istočnjačke masaže koja kombinira tajlandsku, shiatsu i yumeiho masažu, a možete izabrati i parcijalnu masažu stopala, te glave lica i vrata.

Nakon boravka u hamamu koji nas je u punoj mjeri relaksirao popeli smo se gore provjeriti koje još sadržaje Atrium nudi i odlučili se za večeru sa orijentalnim delicijama. Što se karte pića tiče ona ne odudara previše od ponude restorana općeg tipa. Od orijentalnih pića možete naručiti marokanski čaj od mente, turski čaj, tursku kavu i arapsku kavu sa kardamomom. Malo me iznenadilo to što se primjerice ondje ne može naručiti ayram (krajnje pojednostavljeno rečeno razblaženi jogurt sa malo soli), koji je standardni dio ponude svih turskih i orijentalnih restorana na zapadu Europe. Ali u redu, cijeli koncept je zamišljen kao čajdžinica i restoran pa im to nećemo zamjeriti. A kad smo kod restorana već, odnosno do jela koje se nude mora se naglasiti da jelovnik nije preopširan (i ne bi trebao biti, naglasak uvijek mora biti na kvaliteti, a ne na kvantiteti), ali da nudi pregršt delicija.

Pa krenimo od predjela, uglavnom je riječ o namazima i salatama; nude se humus – namaz od slanutka, baba ganuš – namaz od plavog patlidžana a muhamara je namaz od pečenih paprika i oraha sa dodatkom sirupa od šipka. Tabule je salata od bulgura, peršina, rajčica, luka i metvice, Kadra je salata od sitno sjeckane rajčice, krastavaca, paprike, crvenog kupusa i začina, Fatuš je salata od krastavaca, rajčice, luka, paprike, metvice, peršina i prepečenih komadića kruha, salata od svježeg krastavca i jogurta dolazi uz dodatke mente i češnjaka, a salata od slatkog krumpira uz dodatak cimeta, đumbira i grožđica. Grilani hanumi sir napravljen je od kombinacije kozjeg, ovčjeg i kravljeg mlijeka, a falafeli su pržene ćuftice od slanutka i orijentalnih začina.

Kada su glavna jela u pitanju tu je musaka na grčki način, jordanski specijalitet Mansaf – janjetina kuhana u umaku od jogurta, Maši – lišće vinove loze ili povrće punjeno rižom i mljevenim mesom, a posebno kategoriju glavnih jela čine Fažini. Riječ je o delicijama porijeklom iz zemalja Magreba koja su nazvana po tradicionalnoj posudi u kojoj se spravljaju. Nerijetko su slatkastoga okusa, a poslužuju se sa suhim voćem. Pa tako nude teletinu sa suhim šljivama, piletinu sa suhim kajsijama, janjetinu sa datuljama i junetinu sa limunom i maslinama. Kada su deserti u pitanju u ponudi je mješavina sušenog orijentalnog voća, halva, te baklave sa pistacijama i orasima.

Bitno je naglasiti i to da je sve skladno uređeno kada je interijer u pitanju. Došao sam turistički, a ne s namjerom da napišem reportažu isključivo o restoranu pa nisam imao prilike porazgovarati sa vlasnicom, ali pretpostavljam da je uređenje interijera povjereno dizajnerskom studiju, jer naprosto nisam mogao pronaći detalj ili sitnicu koja odudara od cijele koncepcije.

A svi oni koji misle da su tamo poslužene količine majušne prevarili su se. Naručili smo presjek svih predjela i mukom se namučili da pojedemo servirano. I to nakon cjelodnevnog landranja po Vojvodini i nakon „topljenja“ u parnoj kupelji. Pa ipak dva dana kasnije vratili smo se na isto mjesto kako bismo kušali i glavna jela. Ljubazna djelatnica koja nas je prvi dan posjete uputila u sve tajne Atriuma dočekala nas je pred vratima i odmah prepoznala i pozdravila. Prava domaćinska atmosfera! Činjenica da je riječ o iznimno frekventnom mjestu koje se nalazi praktički u centru grada samo je učvrstila taj pozitivan dojam.

Nakon regeneracije u Atriumu, relaksirani i siti spremni smo na nove lutanja po Vojvodini. U sljedećem nastavku ove edicije putopisnih reportaža čitajte ljubičastoj Pačir banji, dvorcima obitelji Dunđerski, ergeli konja Zobnatica i fantastičnoj secesijskoj ljepotici Subotici koja je u trenutku stvaranja kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca bila najveći grad u državi, sa više stanovnika od Zagreba ili Beograda.

About Author