DESTILERIJA BIJELI GUSAK – PREMIUM RAKIJA I CRAFT GIN IZ ĐAKOVA
Destilerija Bijeli Gusak relativno je nova pojava na slavonskoj sceni jakih alkoholnih pića. Ono što ih razlikuje od drugih je to što su osim rakije od šljive jedan od rijetkih slavonskih proizvođača gina. Na taj način osim tradicije pokazuju i da prate aktualne trendove kada su u pitanju destilati. Gin je žestoko alkoholno piće s dugom tradicijom, ali u posljednje vrijeme doživljava svoj veliki revival. Nakon Bošnjaka iz Sičica kod Nove Gradiške destilerija Bijeli Gusak tek je drugi proizvođač gina u Slavoniji, a nakon njih svoj gin na tržište u Slavoniji je izbacila još samo destilerija Kostelac iz Orahovice.
Posjetili smo ih u njihovoj destileriji koja se nalazi u đakovačkoj ulici Petra Preradovića i započeli razgovor uz čašicu njihove šljivovice, a idealna „kulisa“ za razgovor je bila „vesela mašina“ koja se nalazila ispred nas.
Iza cijele priče stoje supružnici Emerik Pišl, dipl.novinar i Ivana Petrošanec Pišl, dipl. ing. poljoprivrede. Njihova priča je krenula 2013. godine, a temelj cijele priče je imanje Ivaninog pradjeda koji je između dviju svjetskih ratova doselio iz Podravine u Đakovo. Za razliku od današnje otužne demografske slike Slavonije, kada je ona sinonim za masovnu depopulaciju, do prije svega tridesetak godina situacija je bila potpuno drugačija. Slavonija je bila „obećana zemlja“ u koju su se doseljavali iz cijele Hrvatske, pa i ostatka bivše države, pa je tako Slavonija vjerojatno jedina hrvatska regija u kojoj ima više doseljenika no autohtonog stanovništva.
No uzmemo li u obzir da je prije tristotinjak godina, nakon izgona Osmanlija s ovih područja Slavonija u demografskom smislu bila gotovo prazna tada se mora konstatirati da je gotovo svo njeno stanovništvo doseljeničko, a razlikuje se samo u tome u kojem doseljeničkom valu su pristigli. Još je Mahatma Gandhi mudro rekao: „Budi promjena koju želiš vidjeti“, a osobna promjena je put ka promjeni na široj razini. Upravo zbog pojedinaca i entuzijasta kao što su supružnici Pišl se polako i mijenja percepcija o Slavoniji i stvara slika „zlatne“ kao kontrast „blatne“ Slavonije.
Iako je imao siguran posao u gradskoj upravi i još je uz to radio i kao novinar za nacionalni dnevni list i nekoliko drugih medijskih kuća Emerik nije htio da suprugino obiteljsko imanje bude „mrtvi kapital“. „2014. godine registrirali smo obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, a godinu dana prije toga podigli smo prvi nasad od pola hektara šljive na ekološkim principima. Posjedujemo certifikat ekološkog proizvođača što realno za destilate ne znači ništa, ali i dalje, zbog principa ustrajavamo na takvoj proizvodnji. Danas imamo oko 2 hektara nasada pod šljivama i oko 150 -200 stabala jabuka. Također posjedujemo i 4,5 hektara nasada oraha, a između oraha planiramo uskoro posaditi dud i bazgu.“
Nakon što su posadili eko nasade suočili su s nemilom činjenicom da u eko proizvodnji nikada neće imati dovoljne količine proizvoda s kojima bi mogli imati prihode koje opravdavaju uložena sredstva, trud i vrijeme. Logički nastavak priče je bio da svojim proizvodima daju novu vrijednost, odnosno da ih pretvore u destilate. Ništa novo za naše prilike! Odmah treba povući i paralelu sa brojnim vinogradarima koji su svoje grožđe prodavali velikim sustavima za smiješnu cijenu s kojom su jedva pokrivali troškove, a o prihodima da i ne govorimo, pa su rekli „Dosta!“, zasukali rukave i odvažili se na vinogradarsku priču nadovezati i onu podrumarsku, tj. sa vlastitom etiketom vina izaći na tržište i potom proizveli sjajna vina i vinskoj sceni dali jednu novu kvalitativnu dimenziju.
„Ono na čemu inzistiramo od početka je to da ne želimo raditi na crno i ne želimo proizvoditi rakiju za trideset kuna. To se vrlo lako da napraviti da se uzme paleta šećera i umjetna aroma.“
I tu su u potpunosti u pravu. Rakija i danas u nas još uvijek ima stigmu lošeg pića. To se polako mijenja, ali taj proces je dug i mukotrpan. Kada uspoređujemo rakiju sa stranim alkoholnim pićima kakav je primjerice whiskey uvijek treba imati na umu da se on dobiva od žitarica, a rakija od voća, pa stoga whiskey da bi dobio boju i aromu mora odležavati u drvenim bačvama, a rakiji nije potreban takav poseban tretman.
Pri razgovoru o kvaliteti rakije dotakli smo se i raznih ocjenjivanja, odnosno činjenice da su ona prilično neujednačena: „Meni su ocjenjivanja samo pokazatelj gdje stojim u destiliranju. Na ocjenjivanje u Novi Sad poslao sam destilat šljive star tek dva dana i dobio sam vrlo jako srebro. Problem sa ocjenjivanjima je to što primjerice u Semeljcima dobijem samo priznanje, što je kategorija ispod bronce, a šest dana poslije u Zagrebu na ocjenjivanju Cro Agro dobijem srebro, u Novom Sadu dobijem kao što rekoh srebro, a u Berlinu broncu. Meni je najbolja ocjena kada me nazove moj distributer iz Zagreba i kada mi kaže da u Zagrebu dvadeset godina nije bila bolja rakija od ove.“ Na koncu konca, nameće se zaključak da je tržište prvenstveno taj medij koji govori i signalizira da li je neka rakija dobra ili bolja.
Prerada ostataka od destilata i pretvaranje u organsko gnojivo, parafraza je teme doktorske disertacije na kojoj trenutno radi Ivana Petrošanec Pišl koja je diplomirala na fakultetu agrobiotehničkih znanosti u Osijeku, a trenutno radi kao profesorica u srednjoj školi M. A. Reljković u Slavonskom Brodu. „Ovaj otpad kojega ima dosta količinski ispitujemo da li se kompostiranjem može prevesti u neku organsku, kvalitativno hranjivu tvar, da li se može na taj način zbrinuti i da u konačnici bude korisno na obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu“ naglašava Ivana, a Emerik se nadovezuje: „Na taj način bismo zaokružili cijelu priču!“
Taj znanstveno – istraživački projekt je tek počeo, rezultate studije očekuju za tri godine, a ovaj utorak Ivana je uspješno obranila i temu doktorske disertacije. S obzirom na to da naravno nisu jedina destilerija rezultati ovoga istraživanja će biti korisni i drugima jer puno je destilerija, što registriranih, a još više onih u kućnoj radinosti, pa sukladno tome postoje i velika količina (trenutno) beskorisnih nusproizvoda.
A nakon rakije kušali smo i njihov gin. I odmah se osjeti, i po aromi i po okusu razlika u odnosu na industrijske ginove kakvi se mogu naručiti u velikoj većini ugostiteljskih objekata. Na pitanje po čemu se ovaj gin razlikuje od drugih craft ginova Emerik spremno odgovara: uz sve ono što jedan gin čini ginom kod nas je taj poseban dodatak tonka! Začin tonka porijeklom je iz prašuma Južne Amerike, a njena aroma zavisi od medija u koji dođe, a objedinjuje okusa vanilije, cimeta, badema, šafrana i klinčića.
Osim proizvodnje premium rakije i gina destilerija Bijeli Gusak surađuje i sa obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima koja njeguju slični autentičan i inovativan pristup. Iz njihove kolaboracije sa proizvođačem linije ljutih umaka Slavonsko zlo stvoren je prvi hrvatski gin & chilli sauce – Slavonsko zlo barbecue sauce made with blackberry & london dry gin. U biti riječ je o suradnji tri OPG-a; korišten je gin destilerije Bijeli gusak, džem i sok od kupine OPG-a Ivan Maltar, te Slavonsko zlo smokehouse umak, a ovaj jedinstveni proizvod napravio je Matko Maltar, vlasnik istoimenog OPG-a koji proizvodi ljute umake Slavonsko zlo. I ovo je tek prvi korak u njihovoj suradnji sa destilerijom Bijeli gusak jer se već kuju planovi i za prvi hrvatski chilli gin pod radnim nazivom Evil goose – Zli gusak!
A na kraju priče da se vratimo na sam početak! Zašto baš ime Bijeli gusak? Odgovor na to smo pronašli prošetavši po prostranom imanju iza destilerije, sa kojeg s desne strane puca impozantan pogled na simbol Đakova – katedralu i gdje se među nasadima voćaka slobodno šeće jato gusaka. Prizor nekad toliko uobičajen po slavonskim selima, a danas čak pomalo i egzotičan. Ugledavši te guske dodatno smo se uvjerili u autentičnost njihove priče. Destilerija Bijeli gusak jedna je od svijetlih slavonskih priča čija će puna afirmacija tek uslijediti, i to u bliskoj, ne dalekoj budućnosti.
About Author
