VUKOVIĆ RAKIJE – VRHUNSKA KAPLJICA OD BIJELE ŠLJIVE IZ BIJELOG BRDA

Općina Erdut nalazi se na jugoistoku Osječko – baranjske županije. Hedonistima je u prvom redu poznata kao sjajna vinska destinacija jer se u Erdutu, Aljmašu i Dalju nalazi pregršt odličnih vinarija kao što su vinarije Danubio, Siber, Antunović ili pak stožerna vinarija erdutskog vinogorja – Erdutski vinogradi d.d. u kojoj se kako vole istaći nalazi i najveća bačva na svijetu koja je u još uvijek u aktivnoj upotrebi zapremnine 75.000 litara. No ono što treba naglasiti je i to da se u općini Erdut osim mnoštva renomiranih vinarija nalazi i jedna sjajna destilerija – obiteljska destilerija Vuković iz Bijelog Brda.

Bijelo Brdo prvo je od četiri naselja općine Erdut kada u nju dolazite iz pravca najvećeg slavonskog grada – Osijeka i jedino naselje općine izdvojeno iz erdutskog dunavskog meandra, riječnog poluotoka na čijem se sjeverozapadnom rubu nalazi Aljmaš, na jugozapadnom rubu Dalj, a na istoku sam Erdut. Iako se ne nalazi na Dunavu u blizini Bijelog Brda, točnije na njegovom sjevernom obrubu nalazi se jedna druga prirodna zanimljivost – Stara Drava sa brojnim rukavcima koja je na svojevrstan način refleksija bara i močvara Kopačkoga rita koje se nalaze na lijevoj, baranjskoj strani rijeke Drave.

Ostatci Drave postoje i u Bijelom Brdu susjednom Sarvašu – najistočnijem prigradskom naselju Osijeka ali su i prostorno manji, i običnom prolazniku manje uočljivi. Na izlasku iz Bijelog Brda prolazi se tik uz Staru Dravu, a odmah je potom lijevo skretanje za Mišino Brdo – vikend naselje na kojem započinju blagi dunavski lesni brežuljci i koje katastarski spada pod Bijelo Brdo iako ga većina ljudi vezuje uz Aljmaš.

Zahvaljujući vinorodnom Mišinom Brdu u Bijelom Brdu ima i sedamdesetak proizvođača vina koji sredinom drugog mjeseca organiziraju Trifunove dane – degustaciju bjelobrdskih vina. Riječ je mahom o hobističkim proizvođačima koji proizvode male količine za vlastite potrebe, svoja vina ne plasiraju na tržištu pa stoga šira javnost nije niti čula za njih za razliku od drugih vinara s područja općine Erdut.

Osim što se u Bijelom Brdu tradicionalno gaji vinova loza gaji se i voće, pa stoga u ovom za slavonske prilike velikom selo koje ima oko dvije tisuće žitelja i koje po svojoj fizionomiji više podsjeća na velika ravničarska vojvođanska sela ima i mnoštvo proizvođača rakija. Destilerija Vukovića jedina je (zasad) koja svoje rakije plasira na tržište.

„U biti smo u ovu priču oko destilerije ušli spontano, da ne kažem slučajno“, govori Goran Vuković, nositelj obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva. „2009. godine smo kupili jedan voćnjak na kojem je bilo šljiva i jabuka. Tata je imao tvrtku i uvijek su se poslovnim partnerima poklanjala vina. Došlo je vrijeme da se kupe šljive, a moj djed je porijeklom iz Bosne iz okolice Gradačca, kraja koji je poznat po proizvodnji rakija. Od njega nam je ostao kazan za pečenje rakije i došli smo na ideju da i sami napravimo svoju rakiju, da vidimo što će od toga ispasti.

Djed je imao neku svoju viziju kako bi to trebalo napraviti, a ja opet neku svoju i tako smo se na kraju našli na pola puta, spoj mladosti i iskustva što bi se reklo. Vina su u to vrijeme bila standardni pokloni i to je manje-više funkcioniralo tako da ono što dobiješ daješ dalje, a priča s rakijama je bilo nešto novo. Tu prvu, malu količinu smo kao što rekoh podijelili, a reakcije onih koji su te rakije dobilo su nas iznenadile. Ljudi su zvali, pitali imamo li mi još toga i možemo li im prodati.

To nam je bio neki inicijalni impuls da krenemo ozbiljnije u tu priču. Podizali smo nasade, zasadili bijelu šljivu i po tome smo jedinstveni za sada. Trenutno imamo 3 ha nasada bijele šljive i njena je specifičnost u tome što se ona kupi, a ne bere, ne trese se, a ne zahtjeva ni puno posla, glavni posao je košnja i krečenje vapnom za zaštitu od nametnika. Sve nam je u eko proizvodnji, što nam doduše za same rakije, odnosno njihov plasman na tržište ništa ne znače jer dobijemo eko certifikat za voće, ali ne i za rakije.

Naravno, kao i većina poduzetnika u Hrvatskoj u samom startu su se našli u raljama birokracije i puno vremena i energije potrošili na uklanjanje administrativnih barijera. To je potrajalo nekoliko godina, a 2016. godine su ozbiljnije iskoračili na tržište. Što se proizvodnog asortimana tiče trenutno proizvode tri vrste rakije; šljivovicu, viljamovku i kajsiju i dva likera; orahovac i višnjevac, a proizvodnja im je oko 7.000 litara godišnje.

„Sve radimo na tradicionalan način, u starim kazanima od kojih niti jedan nije mlađi od 30 godina, niti veći od 140 litara i zato smatram da s pravom naše rakije možemo nazivati domaćima. Najviše se baziramo na šljivovicu, jer je naša, iz našeg uzgoja i u Hrvatskoj smo jedinstveni po tome. Da se razumijemo ima je u kućnoj radinosti, ali mi smo jedini komercijalni proizvođač rakije od bijele šljive. Sirovinu za rakiju od kajsjie kupujemo od Domagoja Škobića iz Aljmaša, a jabuke od Dražena Tonkovca iz Čepina.

Od jabuke radimo i bazu za likere. Gledamo na to da sve sirovine budu lokalne, iz naše regije, a planiramo ići i na zaštitu geografskog podrijetla naše šljive. Po bijeloj šljivi smo kao što rekoh specifični, a za uzgoj jabuka i kajsija koje su radno intenzivne kulture jednostavno nemamo vremena, jer je trenutno u obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu zaposleno samo 3 osobe, supruga, ja i jedan prijatelj.“

Osim u proizvodnji rakija Goran je angažiran i kao vozač u lokalnom nogometnom klubu BSK koji nekoliko posljednjih sezona igra u II nacionalnoj nogometnoj ligi koja više nije podijeljena na Sjever i Jug, već se igra na području cijele države. Za jedan seoski klub nije mala stvar igrati u II ligi i BSK je ponos Bijelog Brda, a putovanja sa BSK-om Goranu su dobra prilika da se upozna sa destilerijama diljem zemlje.

Što se nagrada sa ocjenjivanja rakija tiče Goran naglasak stavlja na priznanja sa dva najveća natjecanja u regiji – ono na međunarodnom poljoprivrednom sajmu u Novom Sadu i festivalu Rakija i rakijaši u Pančevu, te ističe ono što mi je dosad puno destilera istaknulo; da ocjene za jedne te iste uzorke drastično osciliraju od natjecanja do natjecanja.

„Imamo četiri velike srebrne medalje sa festivala u Novome Sadu za šljivu, kajsiju, viljamovku i višnju, a za liker od oraha smo dobili zlato. Ali sve je te zapravo relativno; za šljivovicu za koju smo na ocjenjivanju u Osijeku dobili brončanu medalju na festivalu u Pančevu smo dobili zlato. Za liker od višnje u Osijeku čak nisam niti dobio medalju, već samo priznanje za sudjelovanje, a u Pančevu sam dobio veliko zlato. Ocjenjivanje u Pančevu u sklopu festivala Rakija i rakijaši je najmasovnije, ali ovo ocjenjivanje na novosadskom sajmu u kojem se ne ocjenjuju samo rakije baš ima namjeru postati najrelevantniji događaj za cijelu regiju, pa je tako predsjednik komisije za ocjenjivanje rakija iz Srbije, predsjednik komisije za ocjenjivanje vina iz Hrvatske, predsjednik komisije za mliječne proizvode iz Slovenije, itd.“

Na pitanje o kanalima distribucije, odnosno gdje nabaviti njihove rakije Goran odgovara: „Nismo u trgovačkim centrima, ne treba nam to, iako bismo s obzirom na količine mogli. Prodajemo na kućnom pragu, naše rakije naručuju lokalni caffe barovi, kao i neki ugostitelji s Jadrana. Naše rakije se mogu kušati i u restoranu Citadela u baranjskom Vardarcu.

Njihovi proizvodi dolaze u standardnim pakiranjima od 0,7 l, viljamovku pakiraju i u bocu u obliku kruške, a šljivovicu i u „bjelobrdsku čuturu“. Ako još niste svakako probajte nešto novo, rakiju od bijele šljive iz Bijeloga Brda, kao i ostale proizvode destilerije Vuković.

About Author