OD SIRMIUMA DO SR(IJ)EMA (1) VINKOVCI – NAJSTARIJI GRAD U EUROPI
Što je Srijem, a što Cpem? Zašto je ime ovoj regiji dao grad koji ima povijest dugu oko 2000 godina, a na području ove regije se nalazi četverostruko stariji grad, najstarije naselje u Europi, sa kontinuitetom življenja dužim od 8000 godina? Zašto se Srijem dijeli na vinski i svinjski? Zašto se Ilok naziva kraljevskim gradom, a Fruška gora srpskim Atosom? Zašto se Srijem dijelio na „graničarski“ i „civilni“? I zašto je u Srijemu prvi put u međunarodnoj diplomaciji korišten okrugli stol? Tko su šokački Romeo i Julija? Odgovore na ova pitanja saznati će te u ediciji tekstova „Od Sirmiuma do Sr(ije)ma“. Osim odgovora na ova pitanja saznati će te da je nekoć Novi Sad, glavni grad Autonomne pokrajine Vojvodine, i drugi po veličini grad u Srbiji bio predgrađe srijemskog grada Petrovaradina, rodnog mjesta hrvatskog bana Jelačića, te da četvrtina žitelja Beograda živi u Srijemu.
Srijem je povijesna, nekoć jedinstvena regija danas podijeljena kopnenom državnom granicom između Hrvatske i Srbije. Sjevernu granicu Srijema čini rijeka Dunav, a južnu rijeka Sava koja se u najistočnijoj točki Srijema, u Novom Beogradu ulijeva u Dunav. Zapadne granice Srijema su nešto fluidnije, tamo se Srijem stapa sa Slavonijom. Inače čitava regija je dobila ime po antičkom gradu Sirmiumu, današnjoj Sremskoj Mitrovici, koja je za vrijeme tetrarhija bila jedna od četiriju prijestolnica moćnog Rimskog carstva.
Za vrijeme osmanlijske uprave upravno središte Srijema pomiče se prema zapadu, osniva se Srijemski sandžak sa sjedištem u Iloku. Nakon izgona Turaka s ovih prostora 1745. ponovno se uspostavlja Srijemska županija i upravno središte Srijema se ponovno pomiče na zapad, ovoga puta u Vukovar, a Srijemska županije je uz Virovitičku i Požešku jedna od tri županije koje čine kraljevinu Slavoniju koja je pak integralni dio Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Iz navedenih podataka se da razabrati da Slavonija i Srijem nisu geografski termini koji se međusobno isključuju. Srijemom se može nazvati najistočniji dio Slavonije, odnosno najzapadniji dio Srijema može se nazivati Slavonijom.
Žitelji Starih Mikanovaca, najzapadnijeg naselja Vukovarsko – srijemske županije za sebe će zasigurno reći da su Slavonci, a žitelji najistočnijeg mjesta u županiji, Iloka bez razmišljanja će reći da su Srijemci. Neki će reći da granicu između Slavonije i Srijema čine rijeke Bosut i Vuka, no takva se ocjene paušalne i neprecizne, a u krajnjoj liniji i nepotrebne jer kao što smo ranije pokazali Srijem je povijesno dio Slavonije, baš kao što je Slavonija dio Hrvatske. Često se govori da se iz Slavonije prijeđe u Srijem kada se prekorači most na rijeci Vuki. Razlika je odmah vidljiva u konstrukciji terena; monotonija nepregledne ravnice ustupa mjesto dinamici pitomih brežuljaka Fruške gore.
U revolucionarnoj, 1848. godini u ime zajedničkog hrvatsko – srpskog partnerstva u otporu mađarskim hegemonističkim težnjama Hrvatski sabor prihvaća priključenje triju istočnih kotareva Srijemske županije novoosnovanoj Vojvodini Srpskoj. Na otprilike sličan način prostor Srijema će se podijeliti i stotinjak godina kasnije prilikom razgraničenja između federalnih jedinica socijalističke Jugoslavije.
U ovom opširnom uvodu dotakli smo se povijesti Srijema, od rimskog razdoblja do dvadesetog stoljeća. Ali u ovoj regiji se nalazi najstariji grad u Europi, sa kontinuitetom življenja dužim od 8000 godina, a to su Vinkovci, mjesto gdje „kuca Srce Slavonije“.
Tog rano jesenskog ponedjeljka pristigao sam u Vinkovce i još je sve „mirisalo“ na netom završene Vinkovačke jeseni. Zbog službenog putovanja u Starigrad Paklenicu ove godine nisam prisustvovao ovoj zasigurno najvažnijoj manifestaciji Istočne Hrvatske, ali sam ispijajući kavu sa prijateljicom iz Vinkovaca saznao da je grad tijekom ove manifestacije bio prepun, doslovno vrvio posjetiteljima i turistima što me nije nimalo iznenadilo.
U redu, za primat najvažnijeg kulturnog eventa u Slavoniji ozbiljno konkuriraju i Đakovački vezovi, ali istini za volju treba priznati da „Jeseni“ ipak imaju dužu tradiciju od „Vezova“. Naime, Vinkovčke jeseni pokrenute su 1966., a Đakovački vezovi 1967. godine. Teško je reći koja je manifestacija važnija, ali u davanju konačne ocjene ponekad su i nijanse bitne. Posebice su me oduševili stihovi bećarca koji su visjeli sa drveća, posebice imajući u vidu da se u nekim drugim dijelovima Slavonije bećarac i sudski progoni, i a sudski procesi epilog dobivaju u pravomoćnim presudama i novčanim kaznama.
Vinkovci su bećarac friendly grad ne samo zbog UNESCO-a, već i stoga što se tamo istinski njeguje i živi tradicija, jer bez toga nema niti pravog razumijevanja aktualnog trenutka i budućnosti koja nas očekuje. Biti tradicionalan, a u isto vrijeme i moderan nešto je što karakterizira Vinkovce. Za razliku od drugih manjih slavonskih gradova koji su se pretvorili u puka satelitska naselja najvećeg urbanog centra Slavonije – Osijeka, Vinkovci su uvijek imali neki svoj specifičan đir, neku svoju scenu, a o tome će biti više riječi kada se dotaknemo željeznice i vinkovačkog kolodvora.
Posjetu svakom gradu treba započeti u gradskom muzeju (naravno nakon ispijanja kave ili nekog drugog omiljenog napitka na gradskom korzu). Vinkovački gradski muzej nalazi se na Trgu bana Josipa Šokčevića, a upravo njegov hologram posjetitelji imaju prilike pogledati i poslušati u muzeju, no o tome malo kasnije, prvo treba krenuti od najranije povijesti, a kao što smo rekli Vinkovci imaju povijest dugu preko 8000 godina.
Godine 1978. zagrebački arheolog Aleksandar Durman na prostoru na kojem se danas nalazi hotel Slavonija pronalazi posudu Orion, najstariji indoeuropski kalendar koji datira 2600 godina prije naše ere. U Vinkovcima su pronađeni i najstariji tragovi serijske proizvodnje metala u svjetskim relacijama, tj. ostaci ljevaonice. Da nije riječ o fantazmagorijama dokonih povjesničara, već o pravim podacima svjedoči činjenica da je sve potvrđeno analizom radioaktivnog ugljika u zaostalom organskom materijalu, Vinkovci danas imaju i trg Oriona, te šetnicu prošaranu astralnim simbolima s posude Orion. Povijest naselja se proteže od prapovijesti do rimskih dana, pa nadalje, pa su tako u Vinkovcima rođeni i rimski carevi Valens i Valentinijan, a prvome, koji je bio notorni pivopija (u kulturi koja je davala primat vinu) je nazvana i prva vinkovačka craft pivovara.
U gradskom muzeju se nalazi i hologram bana Josipa Šokčevića. Rođen je u Vinkovcima koji su tada bili dio Vojne krajine. Naime, jedan dio Slavonije nakon oslobađanja od Turaka imao je civilnu upravu, a onaj drugi graničarski, u koji su spadali i Vinkovci vojnu upravu. On je na banskom tronu naslijedio bana Josipa Jelačića koji je također rođen u Srijemu, u Petrovaradinu. Hrvatski ban postaje 1860. godine, nakon smrti Josipa Jelačića, a prije toga je imao zavidnu vojničku karijeru i čin podmaršala, a posebice se istakao prilikom slamanja talijanske pobune protiv Habsburgovaca, osvojivši Veneciju na čelu 37. pješačke pukovnike iz Lavova.
Ban postaje uz preporuku biskupa Josipa Jurja Strossmayera koji je biskup Bosansko -Srijemski postao uz potporu Šokčevićeva prethodnika, bana Jelačića. Nakon Austro –Ugarske nagodbe koja je predviđala podređen položaj Hrvatske u odnosu na Ugarsku razočaran se povlači iz javnog života, te se umirovljuje i dvadesetak godina kasnije umire u Beču. Njegovi posmrtni ostatci su 2002. godine iz Beča preneseni u rodne Vinkovce.
Nakon gradskog muzeja sljedeća destinacija je rodna kuća Ivana Kozarca, hrvatskog književnika, romanopisca i pjesnika koja se nalazi u gradskom naselju Krnjaš, na lijevoj obali Bosuta. Tamo nas očekuje piće dobrodošlice, rakije i likeri, slavonski suhomesnati proizvodi a potom siti slušamo priču o Ivanu Kozarcu, jednom od najznačajnijih slavonsku pisaca, čije je najpoznatije djelo roman Đuka Begović.
A ispred rodne kuće, uz rijeku Bosut se nalazi spomenik Ivanu i Mariji Kozarac, a zbog Ivanove nesretne, platonske, nikad realizirane ljubavi prema Mariji nerijetko ih nazivaju i šokačkim Romeom i Julijom. Marija je bila Ivanova rođakinja, a njoj je posvetio i pjesmu Milovo sam garave i plavekoju je sjajno interpretirao bard panonske šansone Zvonko Bogdan. Nakon posjeta rodnoj kući i prolaska pored spomenika kao da nad Bosutom još uvijek lebde stihovi: „Još i danas stalno na te mislim, željan ostah zagrljaja tvog, zaboravit’ te ne mogu nikad curo draga, iz sokaka mog“.
Odlazimo sa Krnjaša i upućujemo se put Vukovara prethodno zatraživši od vozača da na trenutak zastane na vinkovačkom željezničkom kolodvoru. Nekoć je to bilo najveće željezničko čvorište bivše Jugoslavije, zbog kojeg su u globalnim okvirima maleni Vinkovci, mjesto prvenstven poznato po svojoj folklornoj baštini dobili snažan urbani pečat koji se ogledao prvenstveno u snažnoj rock and roll sceni i urbanoj supkulturi. Dovoljno je spomenuti samo Majke i strip crtača Dubravka Matakovića. Zadovoljni viđenim (i kušanim) nastavljamo prema istoku, prema Vukovaru, otkrivati nove znamenitosti Srijema.
About Author
