APATIN: URBANA VRATA GORNJEG PODUNAVLJA

Apatin je idealna destinacija za vikend izlet. Priroda, gastronomija, povijesna i kulturna baština ovdje se skladno isprepliću. Kako smo proveli dva dana u Apatinu pročitajte u nastavku teksta…

Specijalni rezervat prirode „Gornje Podunavlje“ nalazi se na krajnjem sjeverozapadu Vojvodine, a čine ga dva rita; monoštorski i apatinski. Može se reći da se radi o preslici Kopačkog rita koji se nalazi sa druge, desne strane Dunava. Apatin je od Osijeka udaljen šezdesetak kilometara, a put do njega vodi od graničnog prijelaza Erdut preko Sonte, gigantskog bačkog sela nastanjenog pretežito Hrvatima, preko Svilojeva, nastanjenog pretežito Mađarima, što najbolje ilustrira multikulturalnost i multietničnost Vojvodine u kojoj danas obitava 32 nacionalnosti.

na ulazu u Bački Monoštor

Alternativni put je preko graničnog prijelaza Batina, varoši Bezdana, (opcionalno i preko Bačkog Monoštora – sela na sedam Dunava), grada Sombora i  sela Kupusine, a ta je ruta nekih dvadesetak kilometara duža. Apatin je jedino naselje (ne samo urbano) u Gornjem Podunavlju na samim obalama Dunava, a ta vezanost uz Dunav je nekoć znala biti i kobna. Naime, koncem XVIII. Stoljeća velika poplava u potpunosti je uništila grad.

detalj iz čarde “Stari šaran”

Jedna od stvari koja me iznenadila prilikom dolaska u grad, imajući u vidu da je ipak riječ o urbanom naselju od dvadesetak tisuća stanovnika je ta da se tamo uopće ne naplaćuje parking. Središnji trg nosi ime Nikole Tesle, što ne iznenađuje s obzirom da su se tijekom savezne kolonizacije Vojvodine, nakon II svjetskog rata na područje Apatina i okolice naseljavali prvenstveno Ličani pravoslavne vjeroispovijesti. Oni su supstituirali njemačko stanovništvo koje je napustilo ovo područje.

Inače, do kraja II svjetskog rata Apatin (njem. Abthausen) je bio najveće njemačko naselje u Bačkoj, a povijesno i centar za kolonizaciju doseljenika s njemačkog govornog područja u Panoniju. «Plavom europskom magistralom», Dunavom tisuće i tisuće njemačkih doseljenika pristiglo je iz sabirnog centra u Ulmu do Apatina i Bačke, te potom naseljavalo i susjedne panonske regije, Baranju, Banat, Slavoniju… Tragove kulturne ostavštine Volksdeutschera  danas čuva Muzej podunavskih Nijemaca u crkvi Srca Isusova.

trg Nikole Tesle

Središnji gradski trg krasi spomenik Nikoli Tesli i mural preko cijelog pročelja stambene zgrade na kojem se nalazi motiv ribara – starog alasa, ribarskih čamaca i mreža, te kotlića za riblji paprikaš. Sasvim prikladno ima li se na umu povezanost grada s Dunavom. Mural je za svega četiri dana napravio poznati muralista Andrej Josifovski, i to nekih mjesec i pol dana prije prošlogodišnjeg izdanja manifestacije «Apatinske ribarske večeri» koja se tradicionalno održava početkom srpnja.

Smještaj se Apatinu može pronaći već po cijeni od deset eura po osobi i ako dolazite iz Hrvatske ovdje uistinu imate osjećaj da Vaša valuta vrijedi više. Nakon dolaska i akomodacije posjetili smo terme «Banja Junaković», koje se nalazi nekih pet kilometara istočno od grada. Riječ je o kompleksu koji tijekom zimskih dana ima prvenstveno lječilišni, a tijekom ljetnog perioda, sa sadržajima na otvorenom, i turistički karakter. Ulaznica za unutrašnji zimski bazen košta oko 250 dinara ili 15 kuna, a u njemu se nalazi ljekovita termo mineralna voda, koja na sreću ne ostavlja intenzivan i neugodan miris na kupaćem kostimu.

ispred “Starog šarana”

Nakon smještaja i kupanja vrijeme je došlo za večeru, a mjesto smo odabrali spontano, vozeći se po gradu i uočivši gigantski kotlić na nogarima smješten tik uz dunavsku šetnicu. Sasvim prikladno restoran, točnije čarda se zove «Stari šaran», a izvana izgleda kao starinska gostionica. Doduše i iznutra tako izgleda, ali i to ima neki poseban šarm. Karirani stolnjaci, slike iz nekih prohujalih vremena na zidovima, pregršt zanimljiv detalja poput minijaturnih kotlića za fiš paprikaš, stari drveni gigantski amblemi Jelen piva…

Jelen pivo

Inače kad smo kod Jelen piva koje je zaštitni znak Apatinske pivovare, ujedno i najvećeg gospodarskog subjekta u gradu prava je šteta što ova pivovara iznimno duge tradicije nema u svojoj ponudi i turističke obilaske. No, možda se to promijeni u doglednoj budućnosti. Prije nekih pet mjeseci već sam pisao o tome kako sam kušao odličan roštilj u prapostojbini fiš paprikaša, tj. u Apatinu, a ovoga puta se također nismo fokusirali na ribu, jer znamo da je ondje standardno dobra, već me zanimalo kako se u Apatinu spravlja Karađorđeva šnicla.

Karađorđev odrezak u “Starom šaranu”

Ironija povijesti je u tome što je ovo „monarhističko“ jelo osmislio osobni kuhar Josipa Broza Tita, osobe koja je dinastiji Karađorđević preotela vladanje Jugoslavijom, profesor kulinarstva Miroslav Mića Stojanović. No iako zakleti ideološki protivnici i Tita i Karađorđeviće osim vladanja bivšom državom povezuje sklonost hedonističkom stilu života. Očito je da na Balkanu asketski tipovi ličnosti nikada nisu dobro prolazili u borbi za vlast. A ono što mi je posluženo je uistinu bilo impresivno; i po ukusu, odnosno kvaliteti, ali i po kvantiteti. A cijena je stvarno simbolična; 600 dinara iliti niti četrdeset kuna.

Ostatak ekipe je konzumirao punjene pileće medaljone, sasvim nemaštovito „prepisujući“ narudžbu jedni od drugih. I nisu uspjeli pojesti svoje porcije, za razliku od mene (čije je jelo bilo znatno obilnije od njihova) koji sam se „čuvao“ čitav dan za večeru, znajući otprilike što me čeka. Ragu juha i šopska salata sasvim su fino nadopunili ova jela, a za desert jednostavno nije bilo mjesta.

hram Sabor svetih apostola

Nakon večere trebalo je malo potrošiti kalorije, a idealno mjesto za to je šetnica uz Dunav koja se nalazi odmah uz čardu Stari šaran. Da nije puhala košava s Dunava vjerojatno bismo šetali i duže, ali ovako smo došetali samo do ortodoksnog hrama koji se zove Sabor svetih apostola, izgrađenom relativno nedavno u bizantinskom stilu. Impresivno je to zdanje, koje podsjeća na arhitekturu srpskih manastira sa Kosova, i vizualno se potpuno razlikuje od starih pravoslavnih crkava u Vojvodini izgrađenih za vrijeme Austro – Ugarske monarhije koje se ne razlikuju značajno od drugih kršćanskih bogomolja.

crkva Srca Isusovog

I sljedeći dan nastavili smo sa razgledanjem kulturno – religijskih znamenitosti, točnije posjetili smo katoličku crkvu Srca Isusovog, zanimljivo zdanje okrnjenog desnog zvonika (stradao u udaru groma) i tamošnji muzej podunavskih Nijemaca gdje nas je dočekao Boris Mašić, predsjednik udruženja Nijemaca «Adam Berenc», neumorni entuzijast koji se već desetljećima bavi poviješću Apatina, a posebice njemačke narodne zajednice. Inače Adam Berenc je bio apatinski katolički svećenik koji je još 1935. godine upozoravao na pogubnost nacizma, zbog čega ga je kasnije uhapsio i Gestapo, a i sami lokalni Nijemci su se polarizirali i politički raskolili na dvije skupine; pronacističku i protunacističku. Međutim niti komunističke vlasti nisu valorizirale njegov otpor nacizmu i potpuno su ignorirale njegove prosvjede protiv kolektivne krivnje Podunavskih Nijemaca, što je u konačnici rezultiralo njihovom eksterminacijom s ovoga područja. No ako pogledate malo bolje imena ulica, primjerice u Osijeku (Reisnerova, Jägerova, Waldingera, Firingera, Bosendorfera…) jasno je da ostavština njemačke zajednice na ovim prostorima živi do danas. Osim brojnih sakralnih predmeta muzej podunavskih Nijemaca čuva i preko 60 000 starih knjiga.

fundus muzeja

Jedna od specifičnosti Apatina je i ta što se u njegovom centru, za razliku od ostalih gradova slične veličine ne nalazi puno caffe barova, pronašli smo samo jedan u potrazi za wi fi vezom – caffe bar Piano. Ali se te večeri na trgu održavao koncert kultne grupe osamdesetih godina prošle godine – Riblje čorbe, a povod je bila proslava pravoslavne nove godine koja se obilježava po julijanskom kalendaru. Riblja čorba u gradu koji je, kako neki kažu iznjedrio riblji paprikaš, sasvim prikladno. Inače riblja čorba i riblji paprikaš u gastronomskom smislu iako vrlo slična jela nisu sinonimi. Temeljna razlika je, kako znalci kažu da se u čorbu dodaju riblje glave, a u paprikaš ne. U paprikašu se riblja kraće kuha, a poželjno je staviti i malo vina. Ovo su finese karakteristične za Vojvodinu, a u Hrvatskoj dijelu Panonije sve se to naziva jednostavno fiš paprikaš.

Osim što se nalazi relativno blizu Hrvatskoj, Apatin nudi i pravi value for money, kao i pregršt zanimljiv gastro i kulturnih mjesta. Prirodne ljepote Gornjeg Podunavlja priča su za sebe, ali uživanje u njima preporučujem ipak za neke toplije dane.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Instagram did not return a 200.