LILANJE U LOZNICI – LILALO FEST

Loznica je grad i istoimena općina u zapadnoj Srbiji, u Podrinju. Lilanje je pak stari narodni običaj karakterističan za taj kraj – paljenje lila, odnosno baklji od kore divlje trešnje ili breze  na štapu od lijeske uoči pravoslavnog Petrovdana od kojeg je lokalna turistička zajednica napravila višednevni festival koji je odavno nadrastao lokalne okvire. Ovogodišnji LilaLo festival održavao se od 08. do 12. srpnja, a u lozničkom kraju boravili smo od 10. do 13. srpnja poprativši većinu festivalskih događanja.

Za put do Loznice odabrali smo bosansku rutu kako bismo doživjeli rijeku Drinu s obje strane njene obale. Drina, mitska rijeka koja je oduvijek predstavljala razdjelnicu različitih svjetova i civilizacijskih krugova na početku svoga donjeg toka postupno započinje transformaciju od brze planinske rijeke u sporu ravničarsku da bi se u konačnici, baš kao i Una ulila u Savu, no za razliku od Une koja u Savu ulazi kod Jasenovca, Drina to čini  istočnije, kod Sremske i Bosanske Rače.

Po dolasku u Loznicu zaputili smo se u Tršić, rodno mjesto Vuka Stefanovića Karadžića u kojem se uz Banju Koviljaču odvijala većina festivalskih aktivnosti. U tršićkoj kafani „Promaja“ načičkanoj brojnim memorabilijama osvježavamo se rakijicom i odlazimo na proglašenje pobjednika natjecanja „Brkovi po Vuku – izbor za najbrkove Srbije i šire“. Među laureatima susrećem i starog znanca sa brojnih festivala Nenada Ratkovića, renomiranog proizvođača bermeta iz Sremskih Karlovaca.

Odlazimo do kompleksa etno sela Azbuka koje objedinjuje restoransku ponudu i smještajne kapacitete u rustikalnom stilu i uživamo u gastro delicijama koje su nam ljubazni domaćini pripremili. Prava simfonija mirisa i okusa. A nakon toga malo starih zanata, domaćini su nam upriličili prezentaciju pustovanja vuna.

Odlazimo potom do Banje Koviljače i uživamo u prizoru rasplesanih parova oko centralne fontane, a potom odlazimo ponovno na Tršić i uz zanatska piva uživamo u koncertu Amire Medunjanin; pravi world music sevdah. Kao što rekoh uz amfiteatar na kojem se održavao koncert bio je i mini festival craft piva. Pivovara Beerokrate iz Novog Sada prezentirala je svoje uspješnice Kicoš & Kurajber, a domicilna Drinska pivovara iz Loznice svoj lager uz motto „Svi marš na Drinsko!“.

Početak sljedećeg dana bio je rezerviran za povijest, kulturu i arhitekturu. Na putu do manastira Tronoša zastajemo na izvoru/česmi „Devet Jugovića“ na kojem se nalazi motiv koji evocira junake srpskih epskih pjesama, a u manastiru Tronoša uživamo u pogledu na freske, ikonostas, te u kušanju manastirske rakije koju rade vrijedne monahinje. Vraćamo se u Tršić, posjećujemo rodnu kuću jezičnog reformatora Vuka Stefanovića Karadžića i uživamo u performansu „Opstanak“ kojeg je izvela Angelina Marković uz decentnu pratnju gitare i violine.

Nakon domaćinskog ručka u etno kafani „Promaja“ odlazimo na Gučevo, mjesto gdje se nalazi prekrasan pogled na Drinu koja vijugajući stalno meandrira i gdje sam konačno spoznao značenje izraza „Kriva Drina“. Na tom mjestu nalazi se i spomen kosturnica na kojoj su zajednički pokopani srpski i austrougarski vojnici iz I. svjetskog rata, a po signalizaciji sam shvatio i da je riječ o polaznoj točki za hiking rute.

Na povratku sa planinskog vrha stajemo nešto prezalogajiti. Domaćin nam je agencija Dar – lux koja ima smještajne kapacitete u Banji Koviljači, a koja se uskoro počinje baviti i drugim oblicima turizma na putu za Gučevo. Kako saznajemo od vlasnice agencije, Daliborke Doneve sve je više izletnika na Gučevu i sve je veća potreba da na pola puta imaju pravo mjesto za odmor. A mi smo odmorili uz pečeno janje sa ražnja, pogled na Drinu i splet domaćih rakija. Nema bolje.

Vraćamo se u Tršić, uživamo u koncertu klasične glazbe, na repertoaru je Mozartova  „Mala noćna muzika“ i sve je spremno za lilanje. Masa ljudi vitla sa bakljama na ograničenom prostoru, ali za divno čudo nitko nije spalio niti jedan dio svoje ili tuđe odjeće. Taj običaj je drevan i seže do poganskih vremena i karakterističan je baš za loznički kraj. Ljudi iz Loznice koje sam sretao pričali su mi da kada su otišli na studije u Beograd ili Novi Sad bili su uvjereni da i tamo svi lilaju, međutim većina ljudi niti u samoj Srbiji za lilanje nije čula, do LilaLo festivala. Sada mase ljudi dolaze na lilanje, a sam festival je odavno prerastao lokalne okvire. U mnoštvu ljudi čuo sam pregršt svjetskih jezika. Lilanje polako ali sigurno postaje globalni brand.

Prije koncerta Konstrakte i Zemlje gruva osvježavam se u kafani Promaja uz pravu domaću klekovaču. Osim svojih uspješnica Konstrakta je otpjevala i nekoliko pjesama Dine Dvornika davši njegovim hitovima ženski pečat. Nakon koncerta odlazimo do centra Loznice i pronalazimo LilaLo street, a i cijeli grad je premrežen festivalskim motivima. Iako je radni dan i petnaest minuta do ponoći grad je vibrantan i pun ljudi.

Sa terase jednog kafića odzvanja živa glazba i zajednički hit Oliver i Gibonnija „U ljubav vjere nemam“. Cijelo središte grada je puno zanimljivih detalja, od klupe ispred knjižare na kojoj su drveni elementi tako zašiljeni da izgledaju kao gigantske olovke do fast foodova čiji vizualni identitet razvlači osmijeh od uha do uha.

U utorak smo posjetili loznički dom kulture i izložbu „Tice Zelenike“, odnosno Drinske ptice (Zelenika je stari narodni naziv za Drinu) autora Braneta Trifunovića koji je po zanimanju doktor medicine, a dugogodišnja strast mu je izrada skulptura ptica od pribora za jelo. Posjećujemo i turistički info centar a ugodno me iznenadili činjenica da se ondje mogu kupiti desetine različitih suvenira.

Odlazimo do lozničke tvornice čokolade Nelly koja zapošljava više od tristo ljudi i izvozi u više od trideset zemalja svijeta i prolazimo cijeli proizvodni proces, a samim ulaskom u pogon bili smo omamljeni sijasetom slatkih aroma. Nakon obilaska pogona dobrodošlicu nam iskazuje i vlasnik tvornice, a posebno sam uživao slušajući njegove geopolitičke analize. Kao poslovni čovjek mora imati dobre analitičke alate i sposobnost da vidi ili nasluti ono što je „ispod površine“, većini ljudi neprimjetno.

Treći dan boravka u lozničkom kraju konačno idemo i na samu Drinu. Prvo odredište je Drinska laguna. Dok čekamo ručak – ribu iz Drine uživamo u predjelu – mariniranoj dimljenoj ribi iz Drine. Nisam mogao odoljeti i morao sam se okupati u Drini. Preplivavši jedan kanal i prehodavši drugi našao sam se na šljunčanom otočiću. Drina nije bila hladna, ali je bila brza i svaku rijeku treba poštovati. U onom malom kanalu koji se može prehodati legao sam i uživao u „Drinskom jacuzziju“. Drina nije iznevjerila; pomogla mi je da se regeneriram i da sav akumulirani umor sa putovanja do Loznice preko Koprivnice, Varaždina i Virovitice zbacim sa sebe.

A poslije Drine, opet Drina. Odlazimo do etno sela „Sunčana reka“, velikog kompleksa koji je u popodnevnim satima radnog dana bio dupke pun. Odlazimo opet do Drine i opet se stapam s njom. Ondje je puno brža i doslovno vitla kupače. Poslije kupanja rakijica; čokanjčić u čaši punoj leda sa jednom ružicom. Estetika prati sam sadržaj.

Odlazimo opet do Banje Koviljače taman kada je u tijeku „Kolo za dukat“. Oko centralne fontane pleše se užičko kolo, a dukat dobiva par koji najduže izdrži u plesu. LilaLo fest je pun kontrasta i nakon pučke glazbe dolazi klasična – srpski kamerni orkestar pod dirigentskom palicom maestra Đorđa Pavlovića.

LilaLo festival na tako skladan način spaja urbano i ruralno, moderno i tradicionalno, lokalno i globalno, a posjet tome festivalu ujedno je i idealna prilika za upoznavanje sa adutima lozničkog kraja i posjet ovom festivalu odškrinuo mi je vrata jednog sasvim novog mikro univerzuma. Posjetite LilaLo fest sljedeće godine i uvjerite se i sami!

About Author