PUTEVIMA MISTIČNE BARANJE

Biciklom, kanuom i pješice istražio sam Baranju nebrojeno puta uzduž i poprijeko. Umjesto da s vremenom dođe do zasićenja bio sam sve više začaran tim biserom Panonije, čudesnim trokutom u sutoku dviju moćnih rijeka. Pješice bih se penjao obroncima Banovog Brda, kanuom sam obišao baranjske rijeke i močvare, biciklom sam obilazio vinske ceste, surduke i gatore, rudnike i pustare. Baranja se može vidjeti, kušati, osjetiti. Baranju je najbolje doživjeti svim čulima.

S vremenom se izrodila želja da svoju fascinaciju podijelim i s drugim ljudima. Da im otvorim vidike, proširim obzorja i rastumačim koliko je moguće baranjske enigme. Na mađarskom jeziku Baranja znači majka vina (bor- vino, anya – majka). A najveća koncentracija vinograda i vinskih podruma nalazi se u pitoreskonom selu na obroncima Banovog Brda –  Zmajevcu. Ljudi, prostor i vrijeme kreiraju identitet neke regije. Najpoetičnije (put)opise Baranje dao je Mirko Hunjadi, povijesne silnice koje su utjecale na regije najbolje je objasnio povjesničar Davorin Taslidžić.

Baranja je majka vina, a njena vinska prijestolnica je Zmajevac, nekadašnji Vörösmart, antički Ad novas. Baranja ima sve! U krajnjem jugoistočnom dijelu je sliv Dunava i Drave, te  močvare Kopačkog rita. Na rubnim dijelovima je plodna ravnica, a u središnjem dijelu je Banovo Brdo ili Banska Kosa. Vinorodni kraj koji su Nijemci prozvali Goldberg (zlatno brdo), a Rimljani Mons aures (sunčano brdo). Na tom lokalitetu je visoka razina insolacije, zato tu i nastaju vrhunske vinske kreacije! Na Banovom Brdu postoji čak osam vinskih cesta, a kao što rekosmo, najviše vinotočja  ima u  Zmajevcu. Iz tog razloga Zmajevac s ponosom nosi titulu prijestolnice Majke vina…jer sva su ondje neopisivo fina.

Surduci (sutjeske) su se oblikovali djelovanjem vodenih bujica s padina Banovog Brda. U surducima žitelji tradicionalno prave podrume i ostave izdubljene u praporu i nazivaju ih gatorima. Upravo su surduci i gatori, uz papriku vinograde, pustare, močvare, kapitalnu divljač i rijetke primjerke ptica jedan od zaštitnih znakova Baranje. U Zmajevcu su vinarije smještene u tri niske surduka. Simpatični nizovi vinskih podruma koji se lijeno penju obroncima Banovog Brda. U Ružinoj Ulici nalaze se vinari Čočić, Guštin, Majorić i Varga – poznat po kupaži crvenih vina nazvanoj Zmajevačka viagra, te po nekim kod nas malo zastupljenim sortama poput plave kadarke. U katoličkom surduku nalaze se Čokot čarda, restoran i vinarija Josić, te podrumi Kusić i Zajec.

Najraširenija sorta vina je, očekivano graševina. Karakteristično srednjoeuropska sorta. Krepka, pitka, osvježavajuća. Polazna točka svakog wine tastinga. Zatim  zamamni traminci i moćni merloti. Teško je izdvojiti najbolju sortu jer sve podjedanko dobro uspijevaju. Restoran vinarije Josić jedan je od najpoznatijih restorana Istočne Hrvatske i većini ljudi iz ostatka Hrvatske prva asocijacija na Zmajevac je upravo ovaj restoran. Odlikuje ga dobra hrana i odlično osmišljen koncept uređenja interijera i dizajna etiketa koji je rezultirao ugodnom, toplom, rustikalnom, domaćinskom atmosferom.

U reformatorskom ili deak surduku koji počinje od kalvinske crkve nalaze se gatori Anđal, Gerštmajer, Đerfi, Kovač, Kromer, Martinov i Pavlović. Na staromađarskom deak znači đak, ova ulica je nekad vodila do zmajevačke gimnazije koja je u 17. stoljeću bila poznata diljem Europe, zato se zove i đačka ulica). Zmajevac ima dvadesetak vinarija, vinoteku i muzej, restoran vinarije Josić i Sunjog čardu, te lovačku kuću Monjoroš. Zato ga i volim nazivati vinskom prijestolnicom Majke Vina. Vinskom prijestolnicom Baranje.

Ovo mjesto ima višetisućljetnu povijesti i tradiciju. Zmajevac je izrastao je iz rimske kolonije Ad novas, a prvi put se spominje 1246. godine pod imenom Verusmorth, a pokraj sela na brijegu Varheđ postoje ostaci tvrđave. Zmajevac je nekad bio grad, a sve do prije stotinjak godina ime mu je bilo Vörösmart. Vörösmart na mađarskom znači Crvena Marta. Po legendi, Crvena Marta je bila okrutna feudalna vladarica koja je naplaćivala zlatnik za prijelaz preko Dunava. Oni koji to nisu mogli platiti, bili su prisiljeni raditi u njezinim vinogradima. Ugarski kralj Matija Korvin u madžarskim bajkama je poznat po tome da se oblači u seljaka i sakrije svoj identitet. Kada je čuo da Marta naplaćuje korištenje kompe, obukao se u seljaka, došao iz Budima, kopao cijeli dan, pobacao svoje zlatnike u vinogradu. Otišao je nazad u Budim, pa poslao pismo u kojem stoji ultimatum Crvenoj Marti: ako ne prestane naplaćivati korištenje kompe, onda će njegovi vojnici izrezati jednu funtu (0,453 kg) mesa iz njezinog buta i dat će ga psima. Međutim, Crvena Marta se oglušila na ultimatum pa je kralj poslao kaznenu ekspediciju. Saznavši to, Crvena Marta se sa svojim nagomilanim zlatnicima uputila zapregom prema strmoj litici te se, u strahu od kraljeve kazne, a i zbog bolesne želje da njeni zlatnici ostanu samo za nju, s kočije bacila u Dunav. Kočija se zaustavila tek kod Zmajevca te otuda i staro ime selu. Njezin bič je nađen kod Batine pa otuda i naziv sela Batina.

Slušajući priču o Crvenoj Marti, ispijajući pritom vrhunski baranjski caberten sauvignon, nakratko sam mislima odutao u srednovjekovni historijski imaginarij i nastojao si dočarati priču o zloj Crvenoj Marti. Iako je nesretno skončala prije nekoliko vijekova još uvijek visi nad glavama mještana, u kolektivnom sjećanju. Još se nisu riješili Crvene Marte! A možda je njena prisutnost u kolektivnom imaginariju dobra  opomena  i uputa ljudima koji održavaju sjećanje na nju da bahatost, zloća i oholost uvijek neslavno završavaju.

Nadam se da će Hrvatsko društvo kulturnog turizma, u doglednoj budućnosti  uprizoriti turističko – kazališna living history predstava o crvenoj Marti. Scenarij koji uprizoruje zlu vladaricu napisao je Siniša Kovač. CroCultour je već uprizorio dvije turističko – kazališne predstave: “Zaboravljenu Tvrđu – Vinski trg” i “Veličanstveni most”, ali nestrpljivo priželjkujem i treću. Vinski trg je najstariji naziv trga svetog trojstva u osječkoj povijesnoj jezgri – Tvrđi. Ime je dobio zato što su na njega svake srijede i subote baranjski vinari dopremali i prodavali vino gostioničarima i vojnicima. Predstava “Veličanstveni most”, autorice Nikoline Baškarad prezentira doba Sulejmana Veličanstvenog i most koji je dao izgraditi od Osijeka do Darde i koji je u svoje vrijeme predstavljao jedno od svjetskih čuda. I Zmajevčani se nadaju da će se u bliskoj budućnosti uprizoriti predstava o crvenoj Marti, što će poboljšati turističku ponudu Zmajevca i Baranje.

Kao što je Baranja bila izložena različitim kulturno – civilizacijsko – konfesionalnim utjecajima, tako je bila u sklopu različitih državnih uređenja. Svi su se jagmili i lomili oko Baranje, ali na kraju Baranja je ipak ostala specifična i svoja. Na razmeđi naroda, na granici svjetova.

Današnja hrvatska Baranja krajnji je jugoistočni dio nekadašnje velike ugarske županije Baranya, poznat još i kao baranjski ili dravski trokut, a u suvremenoj Mađarskoj i danas postoji županija Baranya sa sjedištem u Pečuhu. Hrvatska Baranja je u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca ušla nakon prvog svjetskog rata i potpisivanja Trianonskog mirovnog sporazuma u Parizu, te je službeno dijelom Republike Hrvatske postala tek poslije drugog svjetskog rata. U periodu između dva svjetska rata bila je u sastavu novosadske oblasti, te kasnije Dunavske Banovine kojoj je sjedište također bilo u Novom Sadu.

U sklopu politike slavenizacije mjestima u Baranji mijenjana su imena. Tako je i Vörösmart postao Zmajevac. Međutim ni sami Zmajevčani nisu sigurni zašto baš Zmajevac? Postoje tri nagađanja: prvo, da je to zbog legende o Crvenoj Marti u kojoj se pojavljuju i zmajevi, što i nije čudno jer riječ je o srednjovjekovnoj legendi, drugo da je to zbog Male Bosne – dijela Zmajevca u kojem su se naselili došljaci iz Bosne (a u samoj Bosni i Hercegovini ima desetak mjesta koje se zovu Zmajevac), te treće da su mu ime dali službenici novosadske oblasti zbog Jovana Jovanovića Zmaja, nadaleko poznatog novosadskog pjesnika, koji svoju ulicu ima i u osječkom Donjem gradu. Vjerojatno su sve tri teorije točne ili u njima barem ima ponešto istine, a kako ne bi previše lutali i nagađali, pozivam vas da i vi, poput mene, doživite Baranju u svoj čaroliji kojoj zrači.