PUTEVIMA SECESIJE, OD OSIJEKA DO SUBOTICE
Širokoj javnosti malo je poznata činjenica da je upravo Subotica bila najveći grad u novoutemeljenoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine, veće i od Zagreba i od Beograda. Naravno, tragovi te nekadašnje veličine i važnosti vidljivi su i danas.
Svoj najveći privredni razvoj Subotica je ostvarila na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće, a živa svjedočanstva tog gospodarskog booma vidljiva su i danas u monumentalnim arhitektonskim djelima iz toga doba, sagrađenima u duhu secesije.
Secesija je nova umjetnost koja se razvila na prekretnici XIX. I XX. stoljeća kao pobuna protiv strogih pravila historicizma i tada dominantnog društvenog ukusa. Društveno okruženje u kojem se stvorila secesija karakterizirala je nagla urbanizacija i industrijalizacija.
Zbog distance od tada prevladavajućeg historicizma secesija inspiraciju nije tražila u prethodnim umjetničkim stilovima i razdobljima, već prvenstveno u prirodi, a osnovne odlike secesijske arhitekture su nesputane i razuzdane forme pune zaobljenih linija, valovitih poteza i neobičnih kombinacija boja.
Baš kao i Subotica i Osijek je doživio nagli rast i razvoj na prijelazu XIX. u XX. stoljeće, a građanski sloj bogatih činovnika, veleposjednika i industrijalaca dio svoga akumuliranog materijalnog bogatstva uložio je i u velebne secesijske građevine. Između ostaloga tu se mora spomenuti Secesijski niz na sjevernoj strani Europske avenije u kojem se nalaze reprezentativne kuće sa predvrtovima Gilming – Hengl, Povischil, Nayer, Sauter, Kästenbaum – Korsky, Spitzer i Sekulić. U današnjoj ulici Europske avenije nalazi se i monumentalna Poštanska palača iz 1912. godine. Iste godine sagrađena je i zgrada kina Urania koju je projektirao arhitekt Viktor Axmann sa brojnim slobodnozidarskim motivima.
No osječka, domicilna secesija manje-više nam je poznata, stoga se valjalo zaputiti put Subotice i otkriti što povezuje, a što to razlikuje Osijek i Suboticu. Osijek je od Subotice udaljen nekih 120 kilometara, a put iz Slavonije do Bačke vodi preko Baranje. Prolazimo kroz Vardarac, Lug, Suzu, Zmajevac, sela nastanjena dominantno mađarskim stanovništvom dok putujemo u Suboticu, grad u kojem također Mađari imaju relativnu većinu. Sve je to ukazuje na činjenicu da je ovaj panonski prostor nekoć bio dio jedinstvene države, u kojoj su različiti etniciteti bili u uzajamnom prožimanju.
Prilikom prolaska kroz Zmajevac, vinsku prijestolnicu Baranje naš vodič Vladimir Poznić upoznao je putnike koji nisu sa slavonsko-baranjskog područja s legendom o Crvenoj Marti koja je bila okrutna feudalna gospodarica ovoga područja, a glas o njenim nepravdama je stigao sve do kralja Matije Korvina koji je osobno morao intervenirati kako bi se stišale njene represalije. S Matijom Korvinom ćemo se susresti i relativno kratkog vremena u Subotici.
Nakon prelaska granice kod Batine prolazimo kroz niz gigantskih bačkih sela kao što su Svetozar Miletić i Aleksa Šantić, te nakon dvosatne vožnje u minibusu probrana ekipa turističkih djelatnika i novinara pristiže u Suboticu s ciljem da široj javnosti prezentira i tržišno upakira S.O.S. turističku rutu (Secesija Osijek Subotica)
Prvo odredište je restoran Boss koji se nalazi u ulici Matije Korvina i u kojem je naglasak na urbanoj i internacionalnoj kuhinji te naručujem juneći curry koji se sasvim pristojno sljubljuje sa ponajboljom kupažom vinarije Zvonko Bogdan pod imenom Život teče. Nakon objeda spremni smo za turistički obilazak grada.
Prva točka na kojoj smo se zaustavili je spomenik kralju Matiji Korvinu koji se nalazi u istoimenoj ulici, a koji je postavljen prije nekih godinu i pol dana, uoči službene posjete predsjednika Srbije i premijera Mađarske Subotici.
Prva secesijska točka u Subotici je Gradska kuća koja na prvu djeluje kao katedrala, zbog križa koji se nalazi na vrhu tornja. Inače subotička secesija se razlikuje od osječke po tome što je riječ dominantno o arhitekturi inspiriranoj mađarskim nacionalnim stilom, dok je u Osijeku ona prvenstveno pod utjecajem bečkog stila.
Gradska kuća dominira centrom Subotice, građena je između 1908. i 1910. godine, a opremanje interijera je završeno dvije godine kasnije. Zauzima površinu od 6000 četvornih metara i sveukupno ima 16 000 m² korisne površine. Gradsku kuću u Subotici su projektirali renomirani budimpeštanski arhitekti Jakab Dezső i Komor Marcell koji su bili učenici i sljedbenici začetnika mađarske varijante secesije Edena Lehnera. Marcell i Dezső 1897. godine otvorili su zajednički projektni biro u Budimpešti, te je prvi bio zadužen za koncepciju građevine i organizaciju prostora, a drugi za dizajn interijera. Svečana velika vijećnica čini jezgru Gradske kuće, a posebnu pažnju privlači šesnaest raskošnih vitraja. Toranj Gradske kuće visok je 76 metara, a na 46 metara se nalazi vidikovac s kojeg se pruža prekrasan pogleda na Suboticu i okolicu.
Sljedeća točka je sinagoga. Nakon holokausta i iseljavanja u Izrael židovska zajednica danas u Subotici broji tek 250 članova, te je stoga još 1976. godine sinagoga predana na upravljanje gradu, te danas sinagoga služi kao muzej, a vjerski obredi se obavljaju na drugoj, manjoj lokaciji. Jedna je to od rijetkih sinagoga u ovom dijelu Europe koja je nadživjela II svjetski rat i jedina sinagoga koja ima obilježja mađarskog stila secesije. Naime, i ona je podignuta 1902. godine prema projektima Jakaba Dezsőa i Komora Marcella.
Vanjska visina objekta je 40 metara, visina unutrašnjeg prostora 23 metra, a raspon kupole 12,6 metara. Mogla je primiti 1600 vjernika, 850 muškaraca u prizemlju i 550 žena na galeriji, a vjernici su mogli kupiti svoje mjesto u sinagogi dobrovoljnim prilogom za njenu izgradnju, te svatko mjesto ima svoj ormarić s ključićem gdje se mogu ostaviti osobne stvari. Unutrašnji prostor koncipiran je kao šator, s namjerom da podsjeća na starozavjetna vremena.
Palača Ferenca Rajhla nalazi se tik uz željeznički kolodvor i uistinu je neobična, kako oblikom, tako i koloritom i dekoracijama. Monumentalni ulaz u palaču uvučen je u dio fasade koji predstavlja stilizirano, preokrenuto srce. Kapija od kovanog željeza, kao i balkonska ograda također su s motivima stiliziranog srca. Inače Ferenc Rajhl je završio studij arhitekture u Budimpešti, a u Suboticu se doselio 1896. godine, a 1904. izgradio svoj dom inspiriran folklornom umjetnošću Erdelja.
Osim ova tri bisera secesije svakako treba spomenuti i palaču Mikše Demetera, palaču subotičke trgovačke banke, gradsku najamnu palaču, najamnu palaču Simeona Leovića, najamnu kuću Salomona Sonenberga koja je svojevrstan hibrid između bečke i mađarske secesije, palaču hotela Zlatno janje adaptiranu u stilu minhenske secesije, itd., itd.
Osam kilometara istočno od Subotice nalazi se naselje i istoimeno jezero Palić. Krajem 19. stoljeća stekao je slavu kao mondeno ljetovalište, a sa gradom Suboticom je bio povezan i tramvajskom linijom. Arhitekti Jakab Dezső i Komor Marcell početkom XX. stoljeća dobivaju posao obnove i proširenja ljetovališta, a svečano otvorenje je upriličeno 1912. godine. Tada na Paliću nastaje čitav niz građevina u stilu mađarske varijante secesije kao što su Vodotoranj, Velika terasa, Ženski štrand, Muzički paviljon i Spomen česma.
Nakon iscrpnog obilaska secesijskih građevina odmor i okrjepu potražili smo na Majkinom salašu, gdje nas je u ime dobrodošlice dočekao čitav niz rakija, počevši od šljive, kruške, jabuke, kajsije do dunje, zatim domaći sir, narezane jabuke, suhomesnate delicije… Nakon toga uslijedile su nove i nove delicije, a sve je bilo dodatno začinjeno zvucima tamburica.
Posjet Subotici bio je pravi dokaz kako se kultura i hedonizam mogu skladno nadopunjavati. Subotica je jedan panonski biser čija bogata povijest i kultura, multikulturalizam, kultura blagovanja i usporeni, ravničarski stil života naprosto oduševljavaju i nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. A tko jednom dođe i doživi Suboticu taj se i ponovno vraća trajno zaveden njenim nenametljivim šarmom.
About Author
