DO PROSLAVE VINCEŠKE TOČNO JE DVA TJEDNA – OBITELJSKI PODRUM ZAJEC PRIPREMA JOŠ JEDNU NEZABORAVNU VESELICU
Ususret Vinceški donosimo Vam tekst kojim ćemo prikazati povijesni razvoj ove svetkovine koja svoje korijene ima još u poganskim vremenima, i ukazati na kontinuitet uzgoja vinove loze u Baranji još od antičkih vremena. Saznati će te i po čemu su Mađari, inače najautentičniji baranjski vinari, specifični, barem kada je lingvistika u pitanju, te zašto je puno manja vjerojatnost da će te, unatoč silnom potencijalu, Vincešku proslaviti na krajnjem sjeveroistočnom obodu Banskog brda, nego na onom centralnom i jugozapadnom. Naravno, na kraju se nalazi i praktični savjet kako najbolje proslaviti Vincešku u Baranji.
SVETI VINKO, ZAŠTITINIK VINOGRADARA I VINARA
Blagdan Svetog Vinka obilježava se tradicionalno 22. siječnja, ove godine to pada točno 11 dana poslije jednog od najvažnijih vinskih festivala u Hrvatskoj, pa slobodno se može reći i u čitavoj regiji – osječkog WineOs-a. Sveti Vinko (lat. Vincentius – onaj koji pobjeđuje) je bio svećenik u gradu Cezaraugusti (današnja Zaragoza u Španjolskoj), a mučeničkom smrću je skončao 304. godine za vrijeme nemilosrdnih pogroma kršćana pri kraju vladavine cara Dioklecijana, koji je bio ilirskog podrijetla, naše gore list, i to samo devet godina prije Milanskog edikta kojim je crkva 313. godine dobila slobodu ispovijedanja vjere.
Legenda kaže da je tadašnji rimski namjesnik Dacijan naredio Vinkovo utamničenje i mučenje. Sveti Vinko je to mučenje stoički podnosio unatoč tome što su mu rastrgali tijelo. Priča nadalje kaže da je Dacijan posjetio Vinka u tamnici i iznenađen njegovom hrabrošću i odlučnošću u konačnici se i sam preobratio na kršćanstvo, te dopustio ostalim vjernicima da ga posjećuju. Oni su mu pak ljubili rane, a njegovu krv skupljali u marame i nosili kući. Sveti Vinko je naposljetku preminuo 304. godine, vjerojatno oko 22. siječnja, ali ujedno i ušao u legendu koja traje punih 1716 godina, sve do danas.
U mučeništvo Svetog Vinka, lomljenju njegova tijela, curenju i hvatanju krvi rani kršćani su pronašli analogiju sa kidanjem grožđa sa trsova, prešanjem i muljanjem grožđa i čuvanjem mošta.
POGANSKI KORIJENI
Kao što je većina ranih svetaca nadomjestila nekog od poganskih rimskih Bogova tako je i antički Bog vina Dioniz (grčki Diónysos, ili Bákkhos, u latiniziranoj verziji Bacchus, u antičkoj Italiji poznat i kao Liber koji je imao i svoj ženski pandan – svoju suprugu, boginju Liberu) ustupio mjestu Svetom Vinku.
Ovaj zanimljivi proces prijenosa uloga sa poganskih bogova u politeističkoj religiji na kršćanske svece u monoteističkoj religiji nije samo karakteristika romanskih naroda koji su primili kršćanstvo. Slična analogija postoji i u slavenskom svijetu. Tako je primjerice Perun, staroslavenski bog groma i munje ustupio mjesto Svetom Iliji Gromovniku.
Dioniz je bog opijene ekstaze, koja je manifestacija erupcije nečega božanskog, a ne obično alkoholiziranje. Zanesenost vinom pritom ne predstavlja nekontrolirano divljanje, već širenje svijesti, a dionizijske ekstaze mogu se postići samo u masi, zajedno s drugim ljudima, a Dioniz je uvijek u prikazima okružen bakantima, sudionicima u bakanalijama. Po legendi upravo je Dioniz ljudima dao sadnice vinove loze, naučivši ih da prave vino – napitak koji pozitivno utječe na zabavu, ljubav, socijalnu interakciju i kreativnost. Starogrčka riječ bakcheia iz koje je izvedeno ime Bákkhos označava ujedno i zanesenost.
LIBER SA MONS AUREUSA
Kao i u antičkom svijetu slavljenje Dionizija, tako i blagdan sv. Vinka u kršćanskom svijetu označava buđenje prirode i skori dolazak proljeća, početak nove vinogradarske godine. U Baranji postoji duga tradicija uzgoja vinove loze koja seže u antička vremena kada se Bansko Brdo na latinskom jeziku nazivalo Mons Aureus, a kod Popovca, uz koji se nalazi jedan od najpoznatijih baranjskih vinogradarskih mikro lokaliteta – Goldberg, pronađena su dva žrtvenika posvećena Bogu Liberu; na jednom se nalazi reljef s prikazom berbe grožđa, a na drugom natpis koji govori o tome kako su Aurelije Konstancije i njegov sin Venancije zajednički posadili vinograd.
PAN S JARČEVOG BRDA
Jedan od najvjernijih Dionizovih pratitelja je je bio Pan – starogrčki bog pastira, njiva i šuma (njegov rimski pandan je Faun), po fizičkom izgledu polučovjek – polujarac, a po karakteru poznat po pohoti; često je prikazivan na antičkim reljefima kako progoni nimfe – polu božanske mlade žene. Jedan od vinogradarskih ekspozicija na Banskom Brdu se naziva Jarčevo brdo, a od grožđa sa tog lokaliteta spravlja se premium linija graševine karanačke vinarije Svijetli Dvori. A priča kaže da je nakon jednog od ratova koji je poharao Baranju u njoj ostao samo jedan jarac koji je preživljavao jedući grožđe s te pozicije i potom uspio oploditi sve koze u Baranji.
Nakon svih ovih „poganskih“ priča vratimo se mi opet našem dobrom Svetom Vinku, odnosno Vincentiusu. Kao što je već navedeno njegovo ime u latinskom izvorniku označava pobjednika, onoga koji pobjeđuje. I tu se nalazi određena doza simbolike jer i Vinceška označava početak nove vegetacijske godine, pobjedu sila prirode nad mrtvilom koje karakterizira zimski period, pobjedu svjetla nad tamom.
VINKOVO, VINCELOVO, VINCEKOVO…. VINCEŠKA – VINCE NAP!
Sam naziv za vinogradarski blagdana Svetog Vinka ima svoje brojne inačice; tako se u sjeverozapadnoj Hrvatskoj zove Vincekovo, u požeško – kutjevačkom kraju Vincelovo, u Iloku Vinkovo, a samo i jedino u Baranji – Vinceška, tj. lokalni baranjski naziv za ovu svetkovinu ne završava na „ovo“ kao u ostalim dijelovima Hrvatske, već na „ška“, eventualno „ško“ – Vinceško.
U gotovo svim europskim zemljama (pa tako i u nas) naziv za vino je identičan latinskom nazivu ili je iz njega izveden (primjerice njemački wein, latvijski vīns, itd.), samo Mađari koji i u hrvatskom dijelu Baranje predstavljaju autohtono stanovništvo imaju specifičan i potpuno unikatan naziv – bor. Zanimljivo je i to da njihovi jedini jezični srodnici u Europi – Finci, ne odudaraju od ostatka kontinenta pa za vino kažu – viini. Unatoč tome i Mađari blagdan Svetog Vinka nazivaju Vince nap.
BARANJSKI PARADOKS
Inače upravo su Mađari koji obitavaju u hrvatskom dijelu Baranje ili u Dravskom trokutu (mađ. Drávaszög) najzaslužniji što se u Baranji očuvala kultura obiteljske proizvodnje vina, a posljedično i tradicija proslave Vinceške, unatoč zatiranju privatne inicijative tijekom komunističke ere. Ironija sudbine je htjela da se površine pod vinovom lozom (a i ukupna populacija) drastično smanje u krajnjem sjevernom dijelu Baranje i Banskog Brda, u tzv. „šokačkom pojasu“ od Duboševice do Batine iz prostog razloga jer je zbog geografije ovaj kraj ekonomski uvijek gravitirao prema Mohaču, koji je i nakon Trianona ostao u Mađarskoj, a manje prema Osijeku, a još manje prema Somboru (most kod Batine je otvoren je tek koncem 1974. godine).
Ovaj nekoć iznimno bogat kraj je raspadom Austro – Ugarske monarhije postao je periferan što se odrazilo u velikoj depopulaciji, a posljedično i u zamiranju gospodarstva u kojem je i vinogradarstvo igrali veliku ulogu. I punih sto godina nakon disolucije K.u.K imperije stanje nije ništa značajno bolje, čemu svjedoče napušteni gatori kod Draža i činjenica da ovaj dio prelijepi dio Baranje ima samo jednu vinariju sa komercijalnim ambicijama – Trojnaš.
I tako se dogodilo, nažalost, da je nacionalna emancipacija, ujedinjenje u istu državu s matičnim narodom bila u negativnoj korelaciji s ekonomskim prosperitetom. Unatoč tome ovaj dio Baranje još uvijek zrači natprirodnom ljepotom što može iskusiti svatko tko se Bunarić dolom popne na Draž planinu.
VINCEŠKA KOD ZAJEČEVIH
Oni koje ne zanima povijest mogu sve prethodno navedeno preskočiti. Ove godine Vinceška pada u srijedu, kada je i početak dana Vinceške (kao višednevne manifestacije), a za očekivati je da će se feštati sve do subote ili nedjelje, preciznije do kraja vikenda. Obiteljski podrum Zajec iz vinske prijestolnice Baranje – Zmajevca, što se turističke ponude tiče prednjači u puno toga, pa stoga i ne iznenađuje da su prvi objavili javni poziv za proslavu Vinceške.
Ok, i drugi vinari će ju proslaviti, ali uglavnom u krugu prijatelja i poslovnih partnera. Na proslavu kod Zaječevih mogu doći svi koji žele, a za simboličnu cijenu od 70,00 kn, što nije ni čitavih deset eura mogu uživati u domaćim vinima i rakijama, kobasicama i slanini, a za odličnu zabavu će se pobrinuti i Tamburaši s Dunava.
Za vrijeme svih manifestacija u Zmajevcu, bio to Gator fest, Vinski maraton ili nešto treće najluđe i najzabavnije veselice se događaju upravo u njihovom gatoru, pa nema razloga da tako ne bude i ovaj put.
Kako je bilo na Vinceški u Zmajevcu 2017. godine možete saznati na ovom linku, a kako je bilo godinu dana kasnije na Vinceški u Baranji na ovom linku. Oni koji (na svoju nesreću) dosad nisu posjetili podrum Zajec više informacija o ovoj veseloj obitelji koja živi na relaciji Njemačka – Baranja mogu dobiti putem sljedeće poveznice. Svi ste pozvani i vidimo se 22. siječnja, točno u podne u Zmajevcu – vinskoj prijestolnici Baranje.
About Author
