UNA – JEDINSTVENI BISER PRIRODE

Nacionalni park Una jedan je od četiriju bosanskohercegovačkih nacionalnih parkova uz Sutjesku, Kozaru i Drinu. U trodnevnom putovanju nastojali smo otkriti što više čari samog nacionalnog parka i cijelog Unalanda – kontinentalne turističke rivijere koja se pruža od izvora do ušća Une.

Rijeka Una pravi je biser prirode. Duga je 212 km, izvire u Hrvatskoj, kod mjesta Donja Suvaja koje se nalazi u krajnjem sjeveroistočnom, ličkom dijelu Zadarske županije, od tamo teče prema sjeveru gdje se u nju ulijeva rijeka Krka i od tada Una čini prirodnu granicu dviju država, Hrvatske i Bosne i Hercegovine sve do Martin Broda gdje zalazi dublje u BiH teritorij. Od mjesta Klisa pa do Loskuna opet čini granicu dviju država i zatim teče prema Bihaću, pa ide prema sjeverozapadu preko Bosanske Krupe, Bosanske Otoke, Bosanskog Novog, Kostajnice i Dubice ulijevajući se kod Jasenovca u Savu. U svega šezdeset sati, odnosno dva i pol dana obišli smo Unu od Ušća do izvora i nazad i uživali u njenim čarima.

Jedna od legendi o tome kako je rijeka Una dobila svoje ime kazuje da su joj ime nadjenuli rimski legionari koji su ugledavši tu rijeku i njenu ljepotu uzviknuli „Una!“ što bi značilo na latinskom jedna ili jedina. Bez obzira na to treba li se ime Una tražiti u ilirskom, latinskom ili slavenskom etimološkom ključu činjenica je da je riječ o jedinstvenoj rijeci koja očarava na prvi pogled, a da bi smo je upoznali u svoj njenoj punini odlučili smo se na road trip „Od ušća do izvora i nazad“. Ovo je priča o Uni – jednoj i jedinstvenoj.

OD JASENOVCA DO BIHAĆA

Autocestom A3 došli smo do Novske, spustili se s njega i krenuli prema desetak kilometara udaljenom Jasenovcu. Gigantski „Kameni cvijet“ Bogdana Bogdanovića dominira nad posavskom ravnicom, a do njega, odnosno do ušća Une u Savu koje se nalazi vrlo blizu došli smo u cik zore promatrajući sunce kako izlazi nad maglom koja se priljubila uz ravnicu. Samo ušće Une u Savu prizor je nespektakularan, poput svakog drugog ušća jedne nizinske rijeke u drugu. Da bismo upoznali prava iznenađenja i spoznali Unu valjalo je krenuti dalje, ka njenom izvoru.

Od Jasenovca do Račića, prigradskog naselja Bihaća lociranog na sjevernom obodu nacionalnog parka Una gdje smo bili smješteni nekih je 150 kilometara, pola od toga prolazili smo lijevom obalom Une kroz Hrvatsku, potom smo kod Dvora prešli državnu granicu i putovali uz Unu kroz BiH. Četrdesetak kilometara od Jasenovca nalazi se Hrvatska Kostajnica, simpatičan gradić u Hrvatskom Pounju koji je svoje ime dobio po kestenju (kesten – kostanj – kostajnica), a pod čije ozemlje spada i mali dio na desnoj obali Une na kojem se nalazi stari grad Zrinskih čija vizura dominira mjestom.

U Kostajnici nailazimo i na prve otočiće na Uni obrasle travom; još uvijek se nalazimo na ravničarskom dijelu Une, a tek kasnije trava će ustupiti mjesto sedri. Desetak kilometara južnije nalazi se selo Kuljani i istoimeno izletište. Ondje je Una već puno dinamičnija, življa, a na travom obraslim otočićima mogu se nazrijeti i prvi tragovi sedre. Cesta se potom odvaja od same Une, pa ju nakratko dodiruje kod poteza između Unčana i Banske Struge i opet se odvaja od nje idući prema Dvoru i graničnom prijelazu Bosanski Novi, odnosno Novi Grad gdje ulazimo u Bosnu i Hercegovinu s ciljem da i nadalje pratimo Unu.

I dok se hrvatsko Pounje doima vrlo uspavanim prešavši u Bosanski Novi odmah smo osjetili vibrantnost i živahnost i posjetili ušće Sane u Unu. Sana je duga oko 150 km i poput Une svoj put započinje kao krška, a završava kao ravničarska rijeka. Od Bosanskog Novog do Unsko – sanskog kantona i Bosanske Otoke nekih je dvadesetak kilometara i tek tu zapravo počinje prava unska fluidna magija; prizori koji Vas doslovno natjeraju da zastanete redaju se kao na traci, a Una od mirne, uspavane Panonke postaje divlja i neukrotiva gorštakinja s Dinarida, a njena transformacija je upravo nevjerojatna, kao da se radi o dvije ili o nekoliko rijeka a ne o jednoj.

Una – jedinstvena ima tisuću svojih lica. Na sjevernom rubu Bosanske Otoke nalazi se otok Ada Mlinčići, na lijevoj obali Une restoran Slap, a na desnoj Bistro Papro. Drveni mostići vode do kompleksa, terase ugostiteljskih objekata se nalaze na samoj Uni, i pruža se neposredan pogled na kaskade, otočiće i slapove. Pravi početak turističkog Unalanda koji znatno nadilazi granice nacionalnog parka. Za razliku od NP  Plitvica koje se nalaze samo četrdesetak kilometara od NP Una koji je oformljen neposredno nakon II svjetskog rata i koji je nakon toga generirao i veliki turistički boom kod Une je priča znatno drugačija.

Prvo se pojavio turizam, a sam nacionalni park osnovan je 2008. godine, a proradio u praksi tri godine kasnije. Veliki dio područja rijeke Une na taj će način biti sačuvan od pretjerane ljudske intervencije. No njihova politika nije takva da potpuno zaustave ljudsku djelatnost (kao što je proglašenje parka prirode Kopački rit trajno zaustavilo tradicijski ribolov u tom dijelu Baranje) na području kojim upravljaju već da je usklade na taj način da ona ne narušava prirodnu ravnotežu, a to će nam sve kasnije ispričati direktor NP Una Amarildo Mulić kojeg smo koncem ožujka sreli na beogradskom sajmu turizma i s kojim smo nakon razmjene kontakata i nekoliko e-mailova dogovorili posjet nacionalnom parku Una.

Od Bosanske Otoke nastavljamo ka Bosanskoj Krupi zaustavljamo se kod restorana Alga čija se prostrana terasa nalazi na samoj obali rijeke i uživamo u pogledu. U Bosanskoj Krupi opet prelazimo na desnu obalu Une. Ondje rješavamo putne formalnosti poput zamjene kuna u marke i kupovine BH sim kartice. Kao pravu ilustraciju bosansko hercegovačke multikulturalnosti u središtu grada zatječemo prizor pravoslavne i katoličke crkve između kojih je smještena džamija, a ispred nas se nalazi tvrđava Pset. Uspinjemo se na tvrđavu pomno iščitavajući info table, a s vrha tvrđave se pruža odličan pogled na sam grad, rijeku Unu i dva velika unska otoka. Na desnom otoku se nalazi i zabavni park „Zeleni otoci“.  

Sam postanak srednjovjekovnog grada Pseta obavijen je aureolom mističnosti. Jedna priča govori da ga je zidala djevojka Krupana po kojoj je kasnije grad i dobio ime, a brojni češki, poljski i ruski povjesničari su vjerovali da su njihovi pradjedovi potekli sa ovog područja. Od Bosanske Krupe nastavljamo ka Bihaću i uskoro ulazimo u kanjon Une dug nekih tridesetak kilometara čije se litice izdižu i do 350 m/nmv iznad same rijeke. Kanjon Une prati i unska pruga koja danas nije u komercijalnoj upotrebi, a koja vijugajući uz rijeku prolazi i kroz brojne tunele što ju čini posebno atraktivnom. Povremeno ondje vozi turistički rotary vlak, ali ta dionica toliko je atraktivna da bi trebala biti dio standardne turističke ponude, da nema za ovo područje Europe uobičajenih administrativno – birokratskih zavrzlama. No da ne bude zabune i sama vožnja automobilom je spektakularna.

RAFTING AVANTURA OD ŠTRBAČKOG BUKA DO LOSKUNA

Dolazimo do Bihaća, kojeg ćemo posjetiti tek sutra, prolazimo pored njega i nakon desetak kilometara stižemo do mjesta Račić, odnosno apartmana Oeneus u kojem smo smješteni, a da biste došli do njih morate proći kroz prolaz ispod same unske pruge. Kompleks se sastoji od 4 apartmana za sveukupno 22 osobe, odnosno za jedan minibus. Sve u njima je novo i moderno opremljeno, a imaju i prostran vrt u kojem smo odigrali partiju frizbija čim smo se smjestili. Nakon kratkog odmora i ispijanja pića dobrodošlice s domaćinom po nas dolazi Nermin iz NP Una i ukrcava nas u kombi s kojim krećemo prema Štrbačkom buku i rafting avanturi. Vozeći se od Račića do Štrbačkog buka Nermin nas upoznaje sa područjem u kojem se nalazimo i historijatom nacionalnog parka Una spremno odgovarajući na sva naša pitanja.

Sam Štrbački buk koji je ime dobio po mjestu Donji Štrpci koje se nalazi u Lici, s druge strane Une prekrasan je; najviši i najgraciozniji vodopad na Uni, uz kojeg se nalazi i konglomerat manjih slapova uz koje vodi drvena šetnica. Zbog malih šumova u komunikaciji rafting je malo kasnio, ali to nam nije predstavljao nikakav problem; to mjesto ima takvu magiju da se teško odvojiti od njega, čovjek poželi zavući se u neki skroviti ugao drvene šetnice i satima meditirati i stapati se s prirodom. Osim sa prirodom upoznali smo se i sa poviješću zaštite ovoga područja, a da bi se neko područje zaštitilo prvo se ljudi trebaju osvijestiti da ono zaštitu zaslužuje. Nemjerljivu ulogu u tome procesu odigrao je Boško Marjanović koji je još danas daleke 1985. godine osnovao ekološku organizaciju „Unski smaragdi.

Nekoć je ovo mjesto vrvjelo od života i unskih mlinova na sojenicama za koje povjesničari tvrde da su bili vrlo slični nastambama ilirskog plemena Japoda koji su nekoć nastanjivali ovo područje. Kontinuitet življenja na ovom području dug je tisućljećima. S obzirom na prirodne ljepote, energiju slapova, obilje pastrva i brojno samoniklo bilje to i ne čudi. Uz Štrbački buk osim magneta i ostalih suvenira mogu se kupiti i brojni domaći proizvodi kao što je bijeli med. Lijepo je biti na obalama Une, ali rafting posjetiteljima omogućuje da zaplove i po samoj rijeci, prebacuju se s obale na obalu i zastaju na njenim sedrenim otočićima.

Brojni su pružatelji usluga raftinga na rijeci Uni, a mi smo se „povezli“ sa agencijom Una aquarius na čijem smo čamcu prošli najatraktivniju dionicu na rijeci Uni, onu od Štrbačkog buka do Loskuna. Ta dionica duga je oko osam kilometara i traje oko dva sata što je odlično ako ste ograničeni vremenom i tijekom Vašeg boravka u NP Una želite proći što više različitih sadržaja, a ujedno i doživjeti najbolje od rafting iskustva. Nama je trebalo i tri sata, ali samo zato što smo učestalo stajali i uživali. Prije samog starta dobili smo i odijela od neoprena; Una je hladna i u žiži ljeta, a neopren omogućava da se u njoj okupate i u proljeće bez straha od prehlade. Naš vodič na rafting ruti bio je stvarno kompetentan; prvo smo se upoznali sa samom tehnikom raftinga i iskoordinirali tim podijelivši se na dvojac na pramcu koji udara ritam i dvojac na začelju koji ih prati, uvježbali držanje, pokrete i ponašanje u slučaju kolizije s riskantnim slapovima i krenuli u avanturu.

Nakon tehničkog uvježbavanja naš vodič je odgovarao na sva druga pitanja vezana uz rijeku Unu, i vodio nas na skrivene kutke rijeke na kojima se može skakati sa stijene ili stajati na kompleksu samostalnih vodenih vrela koja izbijaju iz stijena. Neposredno nakon samog kretanja i našeg tehničkog uvježbavanja kao ekipe, vodič je izveo i mali spektakl bacivši čamac niz Štrbački buk i potom se sam spustivši niz njega. Ove prezentacijske vještine privukle su pozornosti brojnih posjetitelja na drvenoj šetnici, a nakon ove impozantne egzibicije ponovno smo se ukrcali u rafting čamac i zajedno prelazili manje vodopade. Tko zna možda se jednog dana i mi odvažimo spustiti niz Štrbački buk, najveći vodopad na Uni, ali ne ide sve od prve, Una je ljepotica koja očarava, ali koju se mora dugo zavoditi da bi nekome u potpunosti pala u naručje.

U Loskunu smo pristali, a tamo se nalazi kamp rafting agencije Una Aquarius. Ondje nas dočekuje osnivač i vlasnik agencije zajedno sa direktorom NP Una Amarildom Mulićem. Domaćinima dajemo prigodne darove; najbolje od Slavonije i Baranje – sok od koprive s baranjskog Zlatnog Brda i Orahovac sa slavonskog Mišinog Brda.

Vlasnik agencije Una Aquarius otkriva nam da se rafting na ovome području počeo razvijati i prije proglašenja nacionalnog parka, a on osobno je bio član, a potom i dva puta selektor bosansko hercegovačke rafting reprezentacije na svjetskim prvenstvima.

„Ako to funkcionira na svijetu zašto to ne bi funkcioniralo i u BiH? Obišao sam glavne svjetske sajmove turizma i  u Berlinu i u Londonu i u Utrechtu i vidio što oni prodaju. Ono što mi imamo je puno veći potencijal od toga, ali oni to što imaju prije nas znali umotati i prodati. Mi smo već godinama na tržištu i svoj status smo dugo vremena izgrađivali te došli u poziciju da na trip advisoru imamo status excellent, a vrhunske ocjene dali su nam korisnici naših usluga iz čitavoga svijeta. Država je malo ulagalo u razvoj turizma, sve je prepušteno bilo privatnoj inicijativi. Osnivanjem nacionalnog parka 2008. godine turizam na ovom području dobiva neku svoju fizionomiju i biva prepoznat od lokalnog življa  kao potencijal kojem se treba okrenuti. Godinu prije korone 140.000 ljudi platilo je ulaznicu za ulazak u NP Una, a svake godine smo imali rast broja posjetitelja od 30 – 40%. Ako se ove godine to vrati na nivo 2019. godine to će biti super.“,

Amarildo samouvjereno nadodaje „Ove godine to će biti i jače!“ dok jedemo ukusnu, okrepljujuću trahanu – juhu od suhe kisele tjestenine koja podsjeća na mrvice.

Domaćini kažu da je dobra za mamurluk, a nama je odlično „sjela“ i poslije neprospavane noći na putu i adrenalinskog raftinga. Inače ovaj naziv trahana specifičan je za Bosansku krajinu, dok je u središnjoj Bosni nazivaju tarhana, a u istočnoj Bosni tarana. Okrepljujuća je i fina ta hrana trahana, kao i teleće pečenje ispod sača koje je uslijedilo, a i domaće bosanske rakije, kao i bihaćko Preminger pivo. U Una Aquariusu naglašavaju da osluškuju sve želje i potrebe raftera, te da im poslije sportskog dijela mogu osigurati i hedonističko uživanje u lokalnim delicijama, te kampiranje na Loskunu – uvučenom i nepristupačnom dijelu rijeke Une sa kojeg se do prvog asfalta ima poprilično voziti.

„Gledamo da naš gost bude zadovoljan, mi ćemo počastiti naše goste a da oni to i ne znaju. Oni kada dođu ovdje s raftinga misle da je tu priča završena, ali ne, mi im ponudimo ovdje i domaću rakiju, kafu, trahanu, to ljudi cijene, a mi sve dajemo da se gosti osjećaju ugodno. Ovaj Loskun ovdje je srce nacionalnog parka, a dionica od Štrbačkog buka do Loskuna najatraktivnija na ovom području. Druge agencije nude i duže ture, ali to onda biva na mirnijim vodama, cijela priča se razvuče, a kod nas u relativno malo vremena obiđete i doživite najveće unske atrakcije. Skiperi drugih agencija žure, s ciljem da što prije prođu zadanu rutu, a naši ne. Treba zastati, uživati u prirodi, uslikati se i ovjekovječiti uspomenu…“

Osim agencije Una Aquarius još je desetak agencija koje se ozbiljno bave raftingom, a Amarildo nam otkriva da u NP Una nema vlasnika koncesije za rafting. Koncesionar je država utjelovljena u javnoj ustanovi NP Una i raftingom sve mogu baviti svi koji imaju odgovarajuću opremu i educirane skipere.

„Sve agencije imaju isti tretman, ne dajemo podkoncesije, svatko može pružati usluge raftinga tko ima minimalne tehničke uvjete. Na taj način se stvara pozitivna konkurencija koja dovodi do diverzifikacije ponude. Princip je isti, ali svatko radi rafting na svoj način birajući različite rute i dionice. Tako da Vam rafting na Uni ne može dosaditi jer svaki put imate priliku proći različite dionice.“

U priči smo se dotakli i samih početaka zaštite prirode na ovom području i nemjerljive uloge Boška Marjanovića.

Unske smaragde osnovao je Boško Marjanović s ciljem s ekološke edukacije mladih i podizanja razine ekološke svijesti kod budućih generacija. Unu ne treba čuvati od ljudi, nego ljude treba učiti da čuvaju Unu – misao je Boška Marjanovića koja je i danas motto djelovanja Unskih smaragda. Svi smo mi kao djeca bili članovi te organizacije, a sada kada smo odrasli i došli na neke funkcije u društvu živimo i radimo u tome duhu. 1990. godine Unski smaragdi su dobili priznanje Ujedinjenih naroda Global 500 za originalno ekološko stvaralaštvo djece i omladine. Bihać je možda i jedini grad na svijetu koji ima dva gradonačelnika – onog „standardnog“ i ekološkog gradonačelnika Unskih smaragda, te ekološku upravu i ekološki dječji parlament. Osim što se uče ekologiji, djeca se u Bihaću od malena uče i demokraciji. Unski smaragdi nisu samo organizacija koja čisti smeće. To je jedna filozofija i način života. Boško je bio vizionar i prvi je govorio o potrebi institucionalne zaštite rijeke Une i prvi je proklamirao ideju Una – nacionalni park. Porijeklom je bio iz Bosanske Dubice, a radni vijek je proveo u Bihaću. On je bio novinar, pjesnik pisac, a najviše se volio zvati dječjim ekologom. U vrijeme kada sam bio prvi poslijeratni direktor turističke organizacije grada Bihaća Boško se teško razbolio, dobio je karcinom, tada sam ga posjetio i on mi je poklonio jednu svoju knjigu pjesama sa sljedećom posvetom – Amarildu, izvornom građaninu grada Bihaća. Vjerujem u tebe što se tiče Une!“

Nije mala stvar kada ti Boško Marjanović ostavi Unu u amanet! „Da li je to božja volja, da li je to koincidencija, sada to nije ni važno, ali dolazi taj period rada na proglašenju Une nacionalnim parkom. Proglašava se 2008. NP Una, formira se javno poduzeće koje treba biti njegovim upraviteljem, raspisuje se natječaj na koji se ja javljam jer ispunjavam sve formalne uvjete i bivam izabran bez da sam to uistinu očekivao. Početak je bio takav, a imam tu fotografiju i danas u privatnoj arhivi da u Sarajevu preuzimam pet registratora i rabljeni telefaks uređaj i krećem raditi. Od normativnih akata tada imamo samo statut i ništa drugo. Vraćam se u Bihać, a da nemam niti ured, niti jednog zaposlenog, niti jedne oznake nacionalnog parka na cijelom tom području. Imali smo samo resurs koji je tu još od vremena Japoda – prvih ilirskih stanovnika ovoga područja i kojeg po prvi puta neka država koja vlada ovim područjem štiti ili nastoji štititi. Sad ili jesi nisi! Dobio si bicikl i pedalaj mastore, nema stat’!“ slikovito nam dočarava Amarildo. „Ja sam bio uvjeren u resurs, u vrijednosti, u sebe, u naše kapacitete i stejkholderski pristup koji je osnova za razvoj“, a vrijeme je pokazalo da je bio u pravu.

CYCLING DO KULEN VAKUFA I HIKING DO STAROG GRADA OSTROVICA

Nakon transfera sa Loskuna do smještaja u Račiću druženje smo nastavili u kući za odmor Jabuka a nakon toga umorni od puta, ali ispunjeni onim što smo vidjeli i doživjeli otišli na zasluženi odmor, jer sutra nas čekaju i cycling i hiking; nakon uvodne vodene, dvije kopnene aktivnosti u NP Una. Biciklističku rutu organizirala nam je ekipa iz Brdsko biciklističkog kluba „Daj krug“ iz Bihaća. Oni su nedavno po osmi puta organizirali i biciklijadu „Stazama rijeke Une“, jednu od manifestacija u sklopu obilježavanja dana rijeke Une. Za dan rijeke Une proglašen je 17. svibanj, a taj dan obilježavan je ove godine čak osam dana u nizu; od 14. do 21. svibnja. Dečki iz BBK „Daj krug“ natječu se u državnoj BiH premier ligi, a osim što su vrhunski natjecatelji pokazali su se i kao odlični ciklo turistički vodiči.

O tome koliko vode računa o svakom detalju svjedoči i činjenica da su prije same rute tražili naše visine kako bi svatko dobio ramu bicikla koja mu najbolje odgovara. A i sami bicikli su novi, „utegnuti“, podmazani i spremni za nepredvidljivu brdsku vožnju. Čak su ponijeli i sendviče i zamjenske bočice s vodom pokazavši na taj način da misle na sve.

Krenuli smo sa ulaza broj 1 u NP Una (Gorjevac) na 22 kilometra dugu rutu preko Štrbačkog buka do Kulen Vakufa. Na početku rute samo uspon, uspon i uspon. Pravo vatreno krštenje. Tada smo došli do križanja puteva i uslijedio je do Štrbačkog buka samo spust. Kočnice su nam postale najvažniji dio bicikla. Fokusirani na predivnu prirodu željelo smo da to traje što duže. Nakon kratkog predaha kod Štrbačkog buka nastavljamo dalje prema Kulen Vakufu, simpatičnom gradiću koji se nalazi u potpunosti na teritoriju nacionalnog parka. Za razliku od dionice od Gorjevca do Štrbačkog buka do Kulen Vakufa idemo cestom i uglavnom pratimo tok rijeke Une, a prije samog ulaza u grad s naše lijeve strane gledamo prizor starog grada Ostrovice.

Prelazimo most u Kulen Vakufu i dolazimo do restorana Džisrikebir što je staro ime za Kulen Vakuf. Naručujemo hranu i odlučujem se kao jedini od ekipe osvježiti u rijeci Uni. Dan je vruć, ali voda je hladna i nudi vrhunsku osvježenje. Do Une se može spustiti stepenicama koje vode od restorana, a na tom području dovoljno je plitka da se može prehodati do sredine, do matice rijeke. Nakon kratkog ali lijepog osvježenja vraćam se u restoran i pridružujem ostatku ekipe. Poslužuju nam svježe unske pastrve. Sve servirano na tanjuru bilo je vrlo ukusno i godilo je poslije brdskog bicikliranja. Sve sam pojeo! Konobar ugleda tanjur i reče „Alaj si ga sastrugo“, ekipa je prasnula u smijeh, a ja govorim da poslije mene supruga ne mora niti prati tanjur, jer mi je najslađa „moča“ koju skupljam kruhom. Na to konobar kaže: „Reci ženi da ti pravi veće porcije“. I opet smijeh. Onaj pravi, zdravi bosanski humor na koji nitko ne može ostati imun.

Osim ukusne hrane u tom restoranu smo imali mini stand up komediju. Svaka čast za osoblje; bit ugostiteljstva nije samo dati gostu hranu već i zabaviti ga. Rastajemo se od naših od vodiča iz BBK „Daj krug“ i s novim vodičem odlazimo na hiking turu do starog grada Ostrovice. Put vodi kroz šumi i na odmorištima u hladu hvatamo predah. Uskoro ćemo kročiti na ono što smo gledali na cesti s bicikla prije nekoliko sati. Pogled sa Ostrovice je impozantan, Kulen Vakuf nalazi se kao na dlanu. Prava nirvana!

A Ostrovica je samo jedan od desetak starih gradova koji se nalaze na tom području. Nakon nekih sat vremena spuštamo se nevoljko s Ostrovice ali čekaju nas nove aktivnosti. Krećemo prema Lohovu, a zastajemo u Orašcu na domaćoj rakijici.

Dolazimo na Lohovo koje se nalazi preko puta Račića na drugoj strani Une. Sve je živo i vibrantno. Obilazimo kompleks i sjedamo na terasu restorana kompleksa Natura art s pogledom na Dvoslap i naručujemo večeru. Odlučio sam se za ćevape jer doći u Bosnu, a ne pojesti ćevape jednostavno nema smisla. Dok uživamo u večeri gledamo u patkice koje se brčkaju na Uni i turiste u izletničkom brodu. Vraćamo se u Račić. Lohovo je živahno, ali Račić nekako pruža intimniji ugođaj.

Nakon kratko predaha krećemo put Bihaća da bismo osjetili ritam grada i posjetili street food festival „Ića, pića & Bišća“ koji traje od srijede od petka. Četvrtak je bio posvećen pakistanskoj kuhinji i kušali smo basmati rižu koja osim riže i vodi sadrži i crveni i bijeli luk, ulje, klinčiće, kumin, papar, kurkumu i jogurt. Cilj je približiti tradicionalnu kuhinju izbjegličkih skupina koje borave u Bihaću lokalnom stanovništvu i na taj način pospješiti njihovu integraciju u lokalnu zajednicu. Nakon nečeg egzotičnog nešto neuobičajeno poznato. Bihaćki tamburaši sviraju slavonske evergreene tipa „Ne dirajte mi ravnicu“, a konobari toče baranjska vina. Upoznajemo se spontano sa organizatorima i dogovaramo buduće suradnje.

MISTIČNO VRELO UNE I RAPSODIJA SLAPOVA U MARTIN BRODU

Valja poći u Račić jer sutra je plan obilaska intenzivan. Krećemo u osam sati za Martin Brod, a prije toga sam si zadao i  zadatak da moram posjetiti samo vrelo Une koje je pedesetak kilometara udaljeno od Račića i do kojeg ima oko sat vremena vožnje. Navijam sat u  4.30 i budim se. Nema nikoga na terasi od ostatka ekipe, ali to me ne obeshrabruje. Sjedam u automobil i nakon desetak kilometara dolazim do graničnog prijelaza Užljebić kao jedini putnik u tome trenutku. Put vodi kroz Liku, magla je prekrila lička polja, a vrhovi brda koji vire iz magle doimaju se kao otoci. Nakon prolaska kroz mjesto Donja Suvaja dolazim do skretanja za vrelo Une.

Od parkinga do samog vrela vodi poučna staza za koju je potrebno nekih 15 minuta da se prijeđe. Konačno sam prošao cijeli tok Une i uživam pored izvora rijeke u kontemplativnom miru. Jedini zvuk je žubor vode i cvrkut ptica. Nema ljepšeg početka dana. Vrijeme je ograničeno i vraćam se ka Račiću uspjevši usput obići i Japodske otoke koje se nalaze stotinjak metara od našeg apartmana. Jedinstveni kompleks sastavljen od niza unskih otočića međusobno povezanih drvenim mostićima jedinstvena je priča koju je teško prepričati. Svaki otok ima neki svoj specifičan sadržaj, a sve je uvezano u jednu skladnu cjelinu.

Po nas dolazi Nermin, naš vodič i krećemo prema Martin Brodu uz kratak odmor u Kulen Vakufu. U Martin Brodu posjećujemo Milančev buk. Štrbački buk najviši je vodopad na Uni, a Milančev buk površinom najveći. I jedan i drugi buk su predivni. S lijeve strane su vodopadi, a s desne mirna Una, a na njoj duga. Predivno! Prvi put vidim u životu dugu na vodi, a ne u zraku! Krećemo dalje poučnom stazom i dolazimo do eko praonice rublja i mlina na Uni. Nakon kratke prezentacije kupujemo domaće raženo brašno mljeveno na tome mlinu i sa domaćinom ispijamo rakijicu i idemo ka drugom domaćinu, Miši Kneževiću s kojim krećemo na obilazak Martine staze, a prije toga smo veslali u čiklu s party stolom sve do vodopada koji se nalaze tik uz granicu s Hrvatskom, a iznad kojih je željeznički most.

Martin brod je ime dobio ne po Martinu, već po Marti. Legenda kaže da je djevojka Marta imala svoju ljubav s druge strane rijeke Une. Roditelji su bili protiv te veze, a Marta je pokušavši prijeći Unu poskliznula se na sedri i pala u vodu, a na površini smaragdne Une samo se kratko zadržala njena zlatna kosa. Prošavši Martinu stazu i došavši do uzvisine s koje se vidi željeznički most sjeo sam, potom legao i dugo uživao u tom prizoru, a to sam potom činio i zatvorenih očiju. Vraćamo se u Martin Brod i odlazimo kod Zore na ručak na svježe pastrve.

Na povratku posjećujemo i manastir Rmanj i puni dojmova se vraćamo u Račić. Gotov je naš posjet nacionalnom parku Una, ali se s njome družimo sve do pola našeg puta kući, sve do  ušća Une u Savu.

Stajemo kod Bosanske Krupe, u restoranu Alga koji ima prostranu terasu tik uz Unu, u Bosanskom Novom gdje na obalama Une vidimo i prve kupače, te na ulazu u Hrvatsku Kostajnicu. Una je predivna, jedna i jedinstvena i nakon ovoga posjeta uvijek ćemo joj se vraćati.

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Instagram did not return a 200.