ČUVAR BARANJSKE ŠOKAČKE TRADICIJE, VINAR, GAJDAŠ I MAJSTOR TRADICIJSKIH JELA – FILIP GOLUBOV CAR
Šokačka kulturna tradicija Baranje (čiji značajan segment čini i gastronomija) nažalost širem krugu ljudi još uvijek nije dovoljno poznata. Sela Duboševica, Topolje, Draž i Gajić, smještena na krajnjem sjeveroistoku Baranje, na tromeđi sa Mađarskom i Srbijom, središte su baranjske šokadije, a upravo u Gajiću, točnije u Gajić planini upoznao sam Filpa Golubova Cara, intrigantnog mladića koji se trudi (i uspijeva) otrgnuti tu tradiciju od zaborava i prezentirati ju širem krugu ljudi.
U Gajiću je svodjednobno živio i Jerko Zlatarić, član Đilasove komisije za razgraničenje između bivših jugoslavenskih republika, možda i najzaslužnija osoba za činjenicu da se Baranja danas nalazi u sastavu Republike Hrvatske. Fascinirajuće zvuči da je Filip šesta generacija vinara u obitelji, po dužini te tradicije, kada su u pitanju komercijalni vinari Golubovi se mogu mjeriti samo sa obitelji Gerštmajer iz Zmajevca.
Filip je također i jedan od dvaju preostalih uzgajivača kadarke u Baranji, te jedna od dvaju preostalih osoba koje u Baranji aktivno sviraju gajde (uz sjajnu gajdašicu Maju Kešić Masle). Student poljoprivrede, za koji mjesec prvostupnik, koji je kako sam kaže jako zaljubljen u svoj zavičaj te pjesmu, ples, svirku i običaje, u okuse djetinjstva i mirise iz lonca u „bakine kujne“, u svinjce i kokošinjce, u njive i vinograde i šljivike.
„O obitelji Gerštmajer ne znam i ne usuđujem se govoriti o tome koja od naših obitelji krije dužu vinarsku tradiciju. Koliko sam ja uspio uroniti u povijest pratim svoje korijene unazad šest generacija i pouzdano znam da su svi bili vinari. Od sredine 19. stoljeća dok je bio živ moj didak Marka Car moja obitelj nosi taj nadimak „Carevi“ i naš vinski podrum nosi naziv „Carev podrum“. A tko su bili njegovi predci još uvijek ne znam. Mogu samo pretpostaviti s obzirom na obiteljsku, ali i seosku tradiciju da su i oni bili ratari i vinari, no to ne mogu sa sigurnošću tvrditi. A nadimak „Car“ zapravo nije vezan u svojem postanku za vinarstvo. Naime, didak Marka Car je u svojoj mladosti bio lađar na Dunavu u Austro-ugarskoj službi te je zahvaljujući dobroj plaći mogao priuštiti posuđivanje novaca prijateljima u potrebi bez uzimanja kamate. Zbog toga je zaslužio nadimak „Dobri car“. S vremenom se dio nadimka izgubio (vjerovatno s prestankom njegove državne službe i mogućnosti posuđivanja novaca) a ostao je samo „Car“ što se danas uglavnom veže uz naše gospodarstvo, a i gostoprimstvo.“
O šokačkoj gastronomskoj tradiciji Filip govori slijedeće:
„Nažalost da, šokačka Baranja je turistička, a i opća nepoznanica unatoč svemu svome bogatstvu mirisa, okusa, slike, zvuka… Ako pričamo o gastronomskoj baštini mogu reći da ni jedno šokačko slavlje ne prolazi bez dobrog paprikaša i tijesta. Od bezbroj vrsta paprikaša i još više vrsta pečenih, kuhanih, ukuhanih i lijevanih tijesta, te još brojnih jela od onih najbrojnijih na žlicu do onih za prste zaprljat pa kasnije oblizat izdvojio bih za ovu priliku samo jedno (o ostalima ima materijala za još jedan intervju) – pileći paprikaš s trgancima i lokšicama, ili kako to ljudi kod nas zovu „natrgano na pile“.
Radi se o blagom do srednje ljutom paprikašu od mesa i iznutrica domaćih pilića sa pšeničnom tjesteninom tvrdo zamješenom s jajima i vodom koje se pred kraj kuhanja trga u paprikaš „na trgance“. Posebno se razvalja veći komad tijesta za trgance na tanko i ukuha se u paprikašu, takozvana lokšica, te se naknadno izvadi i služi se kao predjelo i posebna poslastica, obično za nestrpljivu djecu koja ne mogu dočekati da se jelo zgotovi kada već jednom zamiriši kućom. Ovo jelo je nažalost apsolutna nepoznanica na gastronomskoj ponudi Baranje upravo zahvaljujući činjenici da se gostima u Baranji nude mahom slavonska jela u mađarskim selima od strane gazda koji su u ovo podneblje migrirali iz dinarskog pojasa i koji su prvi pokrenuli poslove ovog tipa u Baranji i danas s autohtonim Mađarima dijele monopol. Takva jela nemaju veze s Baranjom niti njenim stanovništvom, bilo da se radi o Šokcima, Mađarima, Racima ili drugima, a to su jela čobanac, gulaš, gužvara, riblje faširke, žablji kraci, briselski kelj, pohani sir i slično. Ta jela u Baranji nisu postojala do pojave pridošlica koji ih serviraju kao dio etno-gastro ponude. Pohvalio bih ipak njihov interes za riblje specijalitete kao što su riblji paprikaš kojeg Mađari izuzetno dobro pripremaju, te šarana na rašljama i razne perkelte, no i tu dolazi do razilaženja njihovog ponuđenog proizvoda i tradicijskog uzora iz kojeg je taj proizvod potekao do te mjere da takav neki npr. perkelt ni mirisom ni okusom ni izgledom ne podsjeća na ono što perkelt jest.“
Kao što rekosmo Filip je jedan od dva preostala vinara koja na području uzgajaju kadarku, staru tradicionalnu sortu vinove loze koja je gotovo iščezla a čiji uzgoj je u posljednje vrijeme revitalizirala vinarija Tonković na subotičko – horgoškoj pješčari u susjednoj Vojvodini.
„Kadarka nam ustvari može vrlo dobro poslužiti kao primjer zapostavljanja tradicijskih gastro-eno-etno vrijednosti Baranje. Ta stara i izuzetno arhaična sorta dolazi na područje Baranje u vrijeme turskih osvajanja i do danas se održala na svega dva gospodarstva od kojih je jedno i moje gospodarstvo „OPG Golubov“. Iako kadarka daje izuzetne rezultate u našem podneblju i može dati čak četiri vrste vina, ovdašnji vinari unatoč tome biraju modernije i „tuđe“ sorte vinove loze. Dakle situacija je jednaka kao s tradicijskim jelima.“
O svome interesu za gajde Filip je rekao:
„Što se glazbenog izričaja tiče danas su srijemske tambure u modi u čitavom Panonskom bazenu pa tako i kod nas, i nitko se više skoro i ne sjeća gajdi koje su „žarile i palile“ sve donedavno u svim selima kako Baranje, tako i Slavonije, Srijema, Bačke, Banata… Posljednji baranjski gajdaš, prije nego što sam ja počeo svirati gajde umro je 2003. godine, a u vrlo kratkom vremenu gajde su postale potpuna egzotika i često me danas kada me vide kako sviram ljudi pitaju kako se zove taj instrument, da li je taj instrument iz Irske ili Škotske i slično. To je dakle jedna strašno žalosna priča, no zahvaljujući činjenici da Hrvatska nije učinila ništa ni približno slično kao Škotska i Irska u očuvanju ovog tradicijskog instrumenta i nacionalnog blaga ovaj instrument nestaje. Danas, kao posljednji baranjski gajdaš osjećam prije svega dužnost napraviti nešto od toga ogromnog bogatog nasljeđa koje su mi ostavili gajdaši iz nekih davnih, ali i nedavnih, no ipak prošlih vremena. Zato sam izuzetno zahvalan na ovo malo medijskog prostora koje mi pružate da progovorim o ovome svemu bogatstvu koje bi svi mi mogli dijeliti, a sada je upitno hoće li opstati ili će nestati.“
O svojem pogledu na život i planovima za budućnost Filip govori:
„Ja planiram i ja radim, i neću odustati dok dišem. To je šokačka tvrdoglavost i inat kojeg drugi nemaju i ne razumiju. Svjestan sam koliko vremena i rada treba žrtvovati da postignem ono što sam isplanirao, no to me ne plaši. Najviše me ustvari plaši birokracija jer je to ono s čime se ja ne želim baviti, a bit ću primoran, jer u našoj domovini nije dozvoljen rad ako dio posla čovjek ne odvoji na birokraciju. Tako je to. No ustrajem u odlučnosti i odličnosti, te se nadam da će za godinu – dvije (ako ne i prije) moći bilo tko i bilo kada doći u Carev podrum na „natrgano na pile“, ili na bilo koje drugo jelo s bogatog baranjskog menija i naravno na koju dobru kapljicu razgovora, pjesmu uz gajde, pa daj Bože da i zaplešemo i od mene neće nitko neće biti sretniji na ovome svijetu.“
Što reći na kraju nego Filipu poželjeti svu sreću da uspije u svojem naumu i da širi krug ljudi na pravi način spozna još jedan djelić (izvorni i autohtoni) mozaika multikulturne Baranje.
About Author
