KAKO JE OBITELJ MIKULIĆ STVORILA NAJUSPJEŠNIJU TURISTIČKU PRIČU NA PELJEŠCU

Pelješac je drugi po veličini hrvatski poluotok, dug 77 kilometara. Zbog specifičnog, izduženog položaja i relativno male naseljenosti (gustoća naseljenosti je 24 stanovnika na kilometar kvadratni, a državni prosjek je 84 stanovnika/km²) zadržao je svojevrsni retro šarm i za razliku od ostatka hrvatskog priobalja izbjegnuta je značajnija litoralizacija i svi njeni negativni popratni efekti. Pravi Mediteran kakav je nekoć bio, a ne samo slogan iz marketinške kampanje.

Najveće naselje na Pelješcu je Orebić koji sa nešto malo manje od dvije tisuće stanovnika nema status grada već općinskog središta. No, za razliku od drugih, znatno većih mjesta na Jadranu Orebić ima tendenciju doduše sporog, ali kontinuiranog rasta stanovništva. Sa ostatkom Priobalja povezan je osim kopnenom cestom sa trajektnom linijom iz Korčule i linijom koja od Ploča ide do pelješkog naselja Trpanj.

A što Pelješac može ponuditi turistima? U prvom redu to je more i kupanje, naravno tu su i sjajna pelješka vina, autentična mediteranska gastronomija, prirodne ljepote i aktivni odmor. Uvriježeno je mišljenje, da ne kažemo pravilo da se u Hrvatskoj turizam događa slučajno, a objedinjavanje različitih segmenata turističke ponude u jedinstven i zaokružen koncept prepušteno je privatnoj inicijativi, bez značajnije institucionalne podrške.

U toj priči niti Pelješac i Orebić nisu iznimka, pa stoga ugodno iznenađuje poduzetničko -turistička priča obitelji Mikulić koja je započeta prije pedeset godina malim kampom, koji je nakon dvadeset godina prerastao u Holiday resort Adriatic. Na danima Hrvatskog turizma 2008. godine njihov kamp proglašen je najboljim malim kampom u Hrvatskoj, i od tada je u samom vrhu hrvatskih malih kampova, o čemu svjedoče brojne nagrade i priznanja. Priča je nastavljena 2012. godine otvaranjem boutique hotela Adriatic u sklopu kojeg se nalazi i restoran Stari kapetan, i potom proširena pokretanjem obiteljske vinarije. Prateći suvremene trendove u turizmu nedavno je kamp u Mokalu preuređen u prvi glamping kamp u južnoj Dalmaciji.

Riječ je o obiteljskoj tvrtki koju vode supružnici Sabina i Igor Mikulić, uz pomoć svoje dvoje djece, Adrijane i Antonija.

Sa Sabinom sam se susreo na recepciji glamping kampa, a razgovor smo nastavili u ugodnom hladu obiteljske vinarije uz čašu pošipa. Iako sam bio impresioniran sa svime viđenim u razgovoru nismo mogli pobjeći niti od problema koje tište hrvatske turističke poduzetnike.

„Cijela naša obitelj je angažirana u poslu, suprug i kćerka u hotelu u Orebiću, ja i sin u resortu u Mokalu. No naravno, ne možemo sve raditi sami, potrebni su nam i drugi zaposlenici. Ako se ništa ne promijeni u slijedeće dvije, tri godine bojim se da će pasti razina usluga u turizmu. Dolaze nam raditi kvalitetni i predani ljudi, ali glavni problem je njihova edukacija, kako bi kvaliteta usluge bila i ostala na visokom nivou. Ljestvicu smo postavili prilično visoko i ne kanimo ju spuštati prema dolje. Ja i suprug i ovdje krećemo od samih sebe, stvar je vrlo jednostavna. Puno smo putovali kao turisti po čitavom svijetu i onakav pristup gostu koji je nas oduševljavao na našim putovanjima želimo pružiti i ljudima koji dolaze kod nas kao gosti. Pravi godišnji odmor mora biti jedno nezaboravno iskustvo, a doživljeno i proživljeno se mora trajno urezati u pamćenje.“

A sadržaji koje nudi obitelj Mikulić i kvaliteta njihove usluge uistinu je na visokom nivou u čemu sam se i sam uvjerio posjetivši prvo hotel Adriatic koji se nalazi na orebićkoj rivi. Smješten je u zgradi koja ima povijest dužu od četiri stotine godina. Nekoć se u toj građevini nalazila mjesna crkva, a izgradnjom nove crkve  koncem devetnaestog stoljeća ona postaje škola.  Potom služi kao poslovni i stambeni prostor, a kraj dvadesetog stoljeća dočekala je napuštena i devastirana. Početkom novoga milenija obitelj Mikulić kupuje ovo zdanje i vraća mu stari sjaj preobrazivši ga u mali, šarmantni boutique hotel sa šest soba. Sobe u hotelu nose imena jedrenjaka koji su bili u vlasništvu peljeških brodovlasnika; Stipan, Paulina, Isac, Jacob, Mimbelli i Peleg.

Svaka od soba ima neke detalje koje ju čine specifičnom i različitom od drugih, a sve se uređeno luksuzno, no istodobno decentno, te sve imaju pogled na more. Zbog zgrade u kojoj se nalazi i posveti pelješkoj pomorskoj tradiciji boutique hotel Adriatic ima sve odlike heritage hotela. 2016. godine ovaj hotel dobio je i prestižnu nagradu „Adrian“ kao najbolji mali i obiteljski hotel u čitavoj Hrvatskoj, i to u iznimno oštroj konkurenciji, a 2017. godine na Danima hrvatskog turizma nagradu „Turistički cvijet“ za najbolji mali hotel. Restoran „Stari kapetan“ koji se nalazi uz hotel i tik uz more replika je jedrenjaka u kakvom su nekad plovili pelješki moreplovci. Boravak u njemu dovoljan je doživljaj već sam po sebi.

A svaka priča ima svoj početak, pa tako i ova poduzetničko – turistička priča obitelji Mikulić. „Obitelj moga supruga je davne 1968. godine primila prve goste, u vrijeme kada na Pelješcu nije bilo niti vode, a niti električne energije, ti turisti su pukim slučajem zalutali ovdje, a za turiste je tada Pelješac bio prava terra incognita. I turisti su ovdje tada, za lokalne žitelje bili nešto novo i nepoznato. Otac moga supruga, Josip imao je tada intuiciju i inicijativu, na neki način bio je vizionar i shvatio je da nije riječ o izoliranom slučaju, i da je turizam privredna grana budućnosti. U to vrijeme obitelj moga supruga nije niti živjela na obali, već u unutrašnjosti Pelješca, u Županje selu koja je udaljena desetak kilometara. Malo, pomalo to je krenulo unatoč tome što je bila riječ uglavnom o stranim gostima i unatoč tome što je postojala jezična barijera“.

Do novog iskoraka u turističkoj priči obitelji Mikulić dolazi devedesetih godina prošlog stoljeća. „Moj suprug je stariji sin u obitelji i živio je s roditeljima do našeg ulaska u brak, 1991. godine. Od tada radimo zajedno na širenju i razvoju i podizanju kvalitete  turističke ponude. Zgrada u kojoj se nalazi hotel  ima svega 110 metara četvornih u tlocrtu, bilo je dosta teško u tom ograničenom prostoru staviti sve sadržaje potrebne za kategorizaciju, za četiri zvjezdice, ali smo u konačnici uspjeli i hotel je otvoren od 2012. godine. Kada su došli ljudi iz ministarstva rekli su nam da možemo dobiti i pet zvjezdica, ali to nismo htjeli jer Orebić nije destinacija takvog tipa. Prvo smo si postavili pitanje gdje ćemo naći goste platežne moći za takav tip smještajnog objekta, a drugo pitanje koje smo si postavilo je bilo gdje ćemo pronaći radnu snagu.“

Do otvaranja hotela 2012. godine radili su sezonski, otvarali su početkom travnja, a zatvarali koncem listopada, a vrijeme u „mrtvoj sezoni“ koristili su za putovanja diljem svijeta i stjecanje novih iskustava i saznanja koje bi mogli primijeniti na svome matičnom području, u vlastitoj turističkoj priči.

„Od otvaranja hotela Adriatic na Pelješcu nije otvoren niti jedan novi hotel do prošle godine kada se otvorila Korta Katarina, ali oni su hotel zatvorenog tipa i jedna potpuno drugačija priča, ali su se otvorile na tisuće apartmana koji gostima nude samo smještaj. Na žalost, Orebić, pa ni Pelješac u cjelini nisu se isprofilirali kao turistička destinacija; niti smo destinacija za mlade jer nema sadržaja kao što su noćni klubovi i diskoteke, a niti smo destinacija za obitelj, jer žalosno je reći ali Orebić primjerice nema niti jedan jedini park. Bez lažne skromnosti moram naglasiti da su naši objekti kvalitativno nadrasli samu destinaciju, sadržaji u njima su u raskoraku sa sadržajima izvan njih, a naša daljnja ulaganja samo povećavaju taj raskorak, što nije dobro. Mi se trudimo kroz našu priču spojiti ambijentalnu povijest i baštinu, lokalnu enogastronomiju, aktivni odmor i nove, na ovome području dosad nepoznate sadržaje poput glampinga u jednu skladnu priču kako bi turisti ovdje mogli kvalitetno i sadržajno provesti desetak ili više dana, zadovoljni doživljenim otići svojim kućama i nagodinu se opet vratiti na Pelješac i Orebić.“

Iz vinarije spustili smo se do restorana na plaži, prošavši kroz glamping kamp gdje nas je dočekao Antonio Mikulić. Uz salatu od hobotnice i ostale riblje delicije, te decanterovom, najprestižnijom svjetskom vinskom nagradom ovjenčan plavac mali sa lokaliteta Postup nastavili razgovor. Začetnik obiteljske vinske priče je također Antonijev djed Josip.

„Veći dio obranog grožđa djed je prodavao, a samo od manjeg je pravio vlastito vino. Kako smo s vremenom imali sve više i više gostiju, a cilj nam je bio da im nudimo prvenstveno vlastito vino taj omjer između prodaje i prerade se s vremenom sve više mijenjao u korist prerade i proizvodnje vlastitog vina. 2014. godine, sa svojih 19 godina odradio sam prvi berbu sa djedom, koja je zbog vremenskih uvjeta bila nikakva, tako da mogu reći da je prva prava berba ona iz 2015. godine“

Ono što neki vinari čekaju čitav svoj, odličje Decantera, Antonio je ostvario već u trećoj berbi. S nešto modernijom tehnologijom i novim znanjima Antonio je hrabro zakoračio u svoju vinsku priču. „Najbitnije je znati kada grožđe treba obrati. Inoks koristimo dok vino radi, nakon toga ide u drvo, ne dugo i ne u barrique, već u običan hrast, nakon toga punimo vino u boce u kojima odležava minimalno godinu dana i tek tada vino ide u prodaju.“

I glamping kamp obitelji Mikulić priča je za sebe. Smještajne jedinice koje su svojevrstan hibrid drvenih koliba i šatora gostima nude pristojnu razinu luksuza, ali nikad ne zaboravljate da se prvenstveno radi o kampingu. Restoran u kojima gostima poslužuju doručak obiluje čitavim nizom zanimljivih detalja čije promatranje gostima pruža poseban doživljaj.

Priča obitelji Mikulić iz Orebića uistinu je success story i najzaokruženija turistička priča na čitavom pelješkom poluotoku, počevši od restorana, hotela, glampinga, pa do vinarije i bilo bi stvarno lijepo kada bi hrvatski turizam imao više ovakvih priča. Unatoč svome uspjehu Mikulići su dragi, pristupačni i srdačni ljudi. A možda je baš u tome tajna uspjeha u turizmu.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *