OD ZLATNOG BRDA DO ZLATNE DOLINE – BARANJSKI VINARI U POSJETI KUTJEVAČKOM VINOGORJU

Hrvatska je podijeljena u četiri vinske regije, a na sjeveroistoku zemlje nalazi se regija Slavonija i Hrvatsko Podunavlje. Kako i samo ime govori ova regija je podijeljena na dvije subregije; Slavoniju i Podunavlje. Koje su sličnosti, a koje različitosti između ovih podregija, po čemu se graševina stasala u Slavoniji razlikuje od graševina stasalih u Podunavlju?

S ciljem da dobiju odgovore na ova, ali i brojna druga pitanja, te prošire horizonte i steknu uvid u akumulirana iskustva drugih vinara izvan njihova matičnog područja, skupina baranjskih vinara u utorak, 19. studenog otisnula se na stručnu ekskurziju po kutjevačkom vinogorju, posjetivši osim samog Kutjeva i Veliku, te Vetovo.

Kultura uzgoja vinove loze u ova dva vinogorja, baranjskom i kutjevačkom datira još iz antičkih, rimskih vremena. Rimljani su Požešku kotlinu, na čijem rubu se nalazi i Kutjevo nazvali Zlatna dolina – Vallis Aurea, a vinorodnu baranjsku planinu Zlatno Brdo – Mons Aureus. Zlatna nit poveznica između naziva ovih vinogorja postoji još od antičkih vremena.

Inicijatori ovog putovanja su bili supružnici Oliver Novački i Julijana Seleši Novački iz karanačke vinarije Svijetli dvori, a Julijana se pobrinula oko organizacijskih detalja. U ekskurziji su sudjelovali i ostali baranjski vinari poput Atille Alberta, Dobrovca, Kusića, Martinova, Szabe, Varge, Zajeca…

Prva postaja je bila vinarija Mihalj koja se nalazi na sjevernom rubu  Kutjeva. Njihova vinska priča počinje 1953. godine kada je Ivan Mihalj došao u Slavoniju iz Hercegovine i kupio vinograde na lokacijama Pod križem, Zaječovac i Mačevo brdo – Vidim, te radio kao kooperant za tadašnji kombinat Kutjevo. Ivanov sin, Branko Mihalj nasljednik je obiteljske vinogradarske tradicije i trenutno obrađuje 4,5 ha vinograda na kojima su zasađene sorte graševina, rajnski rizling, traminac, portugizac, cabernet sauvignon, merlot i muškat ruža.

Prvo vino koje smo kušali je bila graševina iz 2018. godine za koju je Oliver Novački iz vinarije Svijetli dvori odmah rekao da je „iritantno dobra“, različita od baranjskih graševina, što je prvenstveno uvjetovano različitim klimatsko – pedološkim karakteristikama u odnosu na baranjski terroir.

Branko Mihalj s ponosom ističe da je njegova graševina 2010. godine bila šampion Vinovite i najbolje ocijenjeno hrvatsko bijelo vino, te da je Jancis Robinson u svojoj kapitalnoj enciklopediji vina navela da najbolje hrvatske graševine dolazi iz vinarija (abecednim redom) Adžić, Belje, Enjingi, Krauthaker, Kutjevo i Mihalj. Nakon graševine uslijedilo je još nekoliko sorti, a kao specifičnost koja se rijetko može pronaći u ostalim vinarijama je bilo vino od sorte muškat ruža i traminac izborna berba bobica.

Zašto je tu najbolja graševina na svijetu? Krndija je najstarija gora u Hrvata. Već tamo  od Vetova započinje Papuk, a graševina je ondje drugačija, slabija joj je aroma. Vi također imate sjajnih graševina, ali nemate tu aromu kutjevačke graševine“ naglasio je Mihalj koji je i jedan od suorganizatora simpozija o graševini koji se svake godine održava u sklopu kutjevačkog festivala graševine, a koji osim stručnjaka s područja poljoprivrede, vinarstva i vinogradarstva okuplja i geologe, doktore šumarstva, meteorologe, nutricioniste…

Nakon podruma posjetili smo i vinograde Branka Mihalja s kojih se pruža predivan pogled na Zlatnu dolinu i potom istom tom dolinom proputovali dvadesetak kilometara do Velike gdje nas je u restoranu Mališčak dočekao vinar Slavko Perić i  s ponosom pokazao veliku uramljenu panoramsku fotografiju svoga vinograda koja krasi salu za objedovanje.

I Slavko Perić kao i prethodni domaćin Branko Mihalj nije po struci agronom, odnosno vinar; Slavko je inženjer elektrotehnike, a Branko stomatolog, ali ih to nije spriječilo da prave izvrsna vina. Uz ručak smo kušali Perićevu graševinu, a nakon toga se uputili i u njegovu vinariju.

Sunce je zasjalo punim sjajem i konačno rastjeralo sve ostatke kasno jesenje magle pružajući oku opuštajuću vizuru obronaka Papuka zasađenih vinovom lozom. Vinogradi Slavka Perića nalaze se na iznad 300 metara nadmorske visine, a sve loze uvezene su iz Francuske.

Osim graševine, vinarija Perić ima nasade merlota, cabernet sauvignona i syraha. Svojevrstan ponos ove vinarije je kupaža crnih sorti pod imenom Šage što je i ime ponajboljeg vinogradarskog položaja kojim gospodari ova vinarija, a sastoji se od 50% merlota, te po 25% cabernet sauvignona i syraha. Iako je već bilo prošlo više od tjedan dana od blagdana svetog Martina, Slavko se potrudio da nam upriliči i svetkovinu krštenja mladog vina sa vinskim kardinalom u glavnoj ulozi.

Na povratku, na pola puta od Velike do Kutjeva, u mjestu Vetovo čekala nas je vinarija Soldo, a na ulazu u vinariju uvijek raspoložen gazda Gojko Soldo koji se vinarstvom bavi od 2011. godine i koji trenutačno obrađuje osam hektara vinograda. Temeljni posao mu je bilo i ostalo ratarstvo, a uz to se bavi i vinogradarstvom, a kao i brojni drugi uzgajivači grožđa s vremenom je došao do zaključka da svoj trud bolje može oplemeniti ako sam prerađuje i plasira grožđe koje proizvodi nego da ga prodaje drugima.

U proizvodnom asortimanu ima velik broj vinskih sorti, pa tako i neke za ovo podneblje neuobičajene sorte kao što su manzoni ili gamay. Prvo vino koje smo kušali, kao što je i red u ovom vinogorju je bila graševina, i to ona odležana, iz 2018. godine koja je na zavodu ocijenjena kao vrhunsko vino. Svoja vina uglavnom plasiraju u Zagreb, Novalju i Njemačku.

„Nikad nemamo rosu u vinogradu tijekom ljeta. Stalno imamo strujanje vjetra. Kroz mjesto protječe jedan potočić i točno se primijeti razlika u tlima s lijeve i desne strane potoka. Lijevu stranu karakteriziraju više pijeska, ilovače, što se održava i u okusu vina, ta vina više gube na kiselini, pa stoga moramo krenuti i ranije u berbu“ ispričao nam je Gojko prije nego nam je natočio sjajan chardonnay iz 2018. godine. Osvježavajući, lepršav, ma odličan. Gojko kaže da je ovaj chardonnay iznimno tražen baš na njemačkom tržištu.

Posljednja postaja vinske ekskurzije je bila vinarija Tandara. Kako smo putovanje po kutjevačkom vinogorju i započeli u samom Kutjevu tako smo i završili. Dočekala nas je uvijek nasmijana vlasnica vinarije Zorica Tandara, a osmijeh s lica joj nije skinula niti činjenica da smo kad nje malo zakasnili, i to zato što nam Gojko Soldo nije dao da izađemo iz podruma. Gojko jednostavno ima toliko sorti, a sve su dobre na svoj način, tako  da ih je grehota ne probati.

A i vinarija Tandara je jedna uspješna priča kutjevačkog vinograda, koja nudi odličan value for money, za relativno male novce prodaje vina sjajne kvalitete, a s njihovim vinima se nasreću družim od „malih nogu“ jer su baš oni opskrbljivali vinom kafić u kojem sam proveo većinu svoje rane  mladosti. Stoga sam se na kraju ove ekskurzije nekako u mislima vratio na početak svojeg druženja i uživanja u vinu. Sve je počelo zapravo slučajno, a sad je tako intenzivno i postojano, kao i sve druge prave i velike ljubavi.

Nakon degustacije i prezentacije u vinariji Tandara autobus s baranjskim vinarima se zaputio iz Zlatne Doline natrag ka Zlatnom Brdu, a vesela atmosfera u autobusu i pregršt komentara o viđenom i doživljenom bili su pravi znak da je ekskurzija u potpunosti uspjela, i po riječima jednog od inicijatora putovanja, Olivera Novačkog, tek prva u nizu sličnih ekspedicija.

A ono čime je Oliver dodatno uveličao ovo putovanje je bio i sjajan cuvée od crnih sorti nazvan Atilla – bič božji koji je prisutnima točio u autobusu, tijekom puta i intermezza između pojedinih kutjevačkih vinarija, na taj način okupljenima prezentirajući kontrast između baranjskog i kutjevačkog vinogorja u stvarnom vremenu.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *