ROUTES TO ROOTS – BARANJA I BARANYA

Baranja! To je pojam koji nijednog pravog hedonista ne može ostaviti ravnodušnim. To je termin koji podjednako simbolizira dobru hranu, dobra vina i fantastične prirodne pejzaže. Dio Baranje koji se danas nalazi u Republici Hrvatskoj prostire se na 1147 km² omeđenih Dravom, Dunavom i kopnenom granicom prema Mađarskoj. Puno ljudi, nažalost još uvijek ne zna da je to tek manji dio Baranje i da u Mađarskoj postoji istoimena županija (Baranya) sa sjedištem u Pečuhu koja se prostire na 4430 km².

Drugim riječima samo nešto više od 20% Baranje se nalazi u RH, a četiri petine ove povijesne regije se prostire s druge strane granice. Hrvatski dio Baranje u turističkom smislu iznimno je dobro etabliran. Bez pretjerivanja se može reći da je riječ o najpropulzivnijoj turističkoj panonskoj (sub)regiji. S druge strane onaj veći, mađarski dio Baranje za prosječnog hrvatskog turista još uvijek je terra incognita. Stoga je i jedan od ciljeva ovog teksta kojeg čitate odškrinuti vrata (i) Baranye.

Krajnju sjevernu točku Baranje, selo Mekényes sam „osvojio“ još prije više od dvije  godine, ali mađarski dio Baranje uvijek me iznova oduševi s nekim novim, skrivenim mikro destinacijama. U sklopu projekta „Routes to roots“ – rute prema korijenima održano je zanimljivo dvodnevno studijsko putovanje tijekom kojeg smo jedan dan boravili u mađarskom, a drugi dan u hrvatskom dijelu Baranje. Drugi dan putovanje je bilo „utvrđivanje gradiva“, a prvi dan sam se susreo s nekim fantastičnim stvarima i mjestima po prvi put. Iz perspektive mađarskih sudionika tog putovanja situacija je obrnuta. Pa krenimo redom.

Krenuli smo iz Batine (mađ. Kisköszeg) – jedinog naseljenog mjesta u hrvatskoj Baranji koje se nalazi na samom Dunavu. Prije toga naravno zastao sam na beljskom vidikovcu da uživam u pogledu na sunce na izlasku. Zeleni otok na kojem se nalazi vikend naselje i plaža na Dunavu, te spomenik „Pobjeda“, u narodu znan kao „Julka“ sa kojeg se pruža fantastičan pogled na Dunav i Bačku dvije su temeljne asocijacije na Batinu. Nakon ovog putovanja treća asocijacija će biti i izgubljeni surduci koje smo obišli sljedeći dan, na povratku. Ali da ne bismo gubili kronološki slijed, o tome više u drugom dijelu teksta.

Prelazimo granicu kod Duboševice i ulazimo u mađarski dio Baranje. Vizure su identične onima s hrvatske strane granice – nepregledne oranice i vinorodni brežuljci. Kao i Batina i Mohács je smješten na Dunavu. Za razliku od Batine koja je s Bačkom povezana mostom u Mohaču još uvijek vozi skela. Koliko je to možda nepraktično toliko je na neki način i romantično. Zadnji puta sam se skelom preko Dunava vozio prošle godine na relaciji Banoštor – Begeč; na taj način se ova moćna rijeka može doživjeti „u punom profilu“. Kada se čovjek vozi automobilom preko mosta naprosto prebrzo projuri, a Dunav može škicnuti samo krajičkom oka. Kao što rekosmo preko puta Mohača, s lijeve obale Dunava nalazi se mađarski dio Bačke. To je još jedna povijesna regija koja se disolucijom K.uK. monarhije našla podijeljena između dviju država; u ovom slučaju Mađarske i Srbije. No za razliku od Baranje danas se u Mađarskoj nalazi samo manji dio Bačke.

Prva asocijacija na Mohač su mohačka bitka i Buše, a u Mohaču se nalazi i sjajna vinarija Planina, ali ovoga puta posjetili smo jedan mlin.  Mlin na vodi Sveti Nikola (Szent Miklós) nalazi se na sjevernom rubu grada i smješten je uz potok Csele. Nekad je na potocima oko Mohača bilo šest mlinova i još tridesetak mlinova – brodova na Dunavu. Danas je to jedini preostali mlin na ovom području, a i on je do 2007. godine bio u potpunosti devastiran, priča nam to Norbert M. Bugarszki, osoba najzaslužnija za revitalizaciju ovog starog mlina koji na istoj lokaciji postoji još od 1331. godine. Obilazak ovog mlina je kao putovanje vremeplovom. Posebno je zanimljivo to što potok teče kroz zgradu jer ona ima zatvoren prostor za kolo s lopaticama. Nedavno je mlinarska priča proširena sa mlinom kojeg pokreće ljudska snaga. Veliko kolo pokreće se hodanjem i po Norbertovim riječima to je jedini takav funkcionalan mlin u Europi.

Nakon posjete mlinu u Mohaču krećemo prema sjeverozapadu i nakon pola sata vožnje dolazimo do sela Zengővárkony gdje posjećujemo lokalni muzej jaja – Mives tojás múzeum. Stotine pisanica i tisuću različitih šara u malom simpatičnom seoskom muzeju. Zengővárkony se nalazi na jugoistočnom rubu zaštićenog područja istočni Mecsek (Kelet – Mecsek Tájvédeli körzet). Nekih pet kilometara od samog središta sela nalazi se i vrh istočnog Mecseka – Zengö visok 662 metra uz koji se nalazi i sedmokatni vidikovac visok 22 metra. Nisam stigao iz sela Zengővárkony popeti se na Zengö, ali evo motiva za ponovni posjet ovom sjevernom kutku Baranje.

Obilazimo i grob Pála Rockenbauera. Za ljude iz Hrvatske potpuno nepoznato ime, ali prijatelji Mađari objašnjavaju da je riječ o kultnom putopiscu čije su video reportaže svi upijali kao klinci. Produžujemo ka gradiću Pécsvárad i tamošnjem dvorcu koji je sjajan primjer financijske samoodrživosti. Osim muzeja u sklopu dvorca posluje i hotel, te restoran. Obilazimo njegove zidine, uživamo u mistici presijavanja sunca kroz uska prozorska okna. U prostoriji adaptiranoj u kapelicu u kojoj se odvijaju i vjenčanja zatječemo ostatke stare freske na zidu, što neodoljivo podsjeća na ortodoksnu kršćansku umjetnost. Sa kompleksa utvrde puca sjajan pogled na okolicu. Na silasku primjećujem prostoriju koja može figurirati kao mikro muzej drvodjeljstva.

Nakon ukusnog ručka napuštamo dvorac u Pécsváradu i krećemo ka mjestu Orfű. Za razliku od svibanjskog posjeta Orfiju ovoga puta smo smješteni južno od jezera, u pansionu Forrás. Ostavljamo stvari u smještaju i upućujemo se ka novoj atrakciji – kompleksu mlinova. Posjećujemo mlin za pravljenje papira od starih tkanina. Ljubazni domaćin vodi nas detaljno kroz proces nastanka papira. Posjećujemo i obližnji bar i uživamo u premium slasticama koje imaju podjednako dobar okus kao i vizualni izgled.

Drugi dan bio je rezerviran za povratak u hrvatski dio Baranje ili Dravski trokut kako ga zovu Mađari. No prije toga probudio sam se i dok je ekipa bila na doručku posjetio Orfűi forrásház ­– betonsko zdanje na izvoru potoka koji napaja mlin. Prva postaja po dolasku u RH je bila Šokačka kuća u Topolju, a zatim ručak u vinariji Kolar u Suzi. Rakija dobrodošlice, sjajna vina i fiš paprikaš i čobanac i na kraju naravno štrudla. Nakon tog objeda bili smo spremni za nove outdoor avanture. Obišli smo spomenik „Pobjeda“ Antuna Augustinčića u Batini.

Predivan pogled na Triplex confinium – hrvatsko/mađarsko/srbijansko trograničje na Dunavu. Spuštamo se u obližnje surduke i počinjemo za ruralnom verzijom igre koja nas kroz zabavne zadatke vodi kroz stare surduke. Poslije uspješno riješenih zadataka zaslužili smo okrjepu i sljedeća destinacija je vinarija Pinkert u Suzi. Pogačice sa čvarcima i kiflice koje su nam poslužili uz degustaciju vina u četiri slijeda naprosto su fenomenalne, kao i vina, a degustacija je zaključena posebnom poslasticom – izbornom berbom bobica graševine. I na kraju se upućujemo ka Lugu, na festival paprike.

Pravo narodno veselje i paprika u tisuću izvedenica. Listopad u Baranji je tako dobro počeo, a kraj mjeseca će biti još i bolji jer tada nas čeka prvo izdanje Vinatlona u vinskoj prijestolnici Baranje – Zmajevcu. Baranja je predivna i da bi se upoznala u cijelosti treba dobro istražiti i onaj sjeverni, mađarski dio Baranje. S obzirom da je površinom znatno veći od hrvatskog pruža obilje stvari koje iziskuju istraživanje. Na sreću svih nas okorjelih lutalica i hedonista

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Instagram did not return a 200.