VINSKA KUĆA PLANINA IZ MOHAČA/PLANINA BORHÁZ ÉS BORTERASZ – BAŠTINIK ŠOKAČKE VINARSKE TRADICIJE U MAĐARSKOJ

Moj prvi susret sa vinarijom Planina zbio se u prosincu prošle godine tijekom Adventskog festivala vina u Pečuhu ( Pécsi Borózo Adventi Borszalon). Od svih drugih vinarija ova se izdvajala imenom. Zašto se jedna vinarija u Mađarskoj zove Planina?

Simpatična i ljubazna ženska osoba za štandom na engleskom nam je objasnila zato što dolaze iz Mohača. I sve mi je bilo jasno. Mohač je jedno od mjesta u Mađarskoj kojem su Šokci dali veliki pečat, dovoljno je samo spomenuti manifestaciju Mohačke buše (Busójárás) koja već desetljećima privlači ogroman broj turista. Svi Šokci mjesto u kojem imaju vinograde nazivaju planinom, bez obzira s koje strane prije stotinjak godina u francuskom dvorcu Trianon iscrtane granice se nalaze. Kušanje pregršt sjajnih mađarskih vina na pečuškom vinskom festivalu odškrinulo mi je vrata jedne sasvim nove vinske galaksije koja postoji u našem bliskom susjedstvu, a vinarija Planina ostala je jedan upitnik koji je visio nad glavom i stalno je u meni tinjala želja da ih i osobno posjetim i saznam (i podijelim s Vama) sve detalje njihove vinske priče.

Prilika da posjetim Vinsku kuću Planina konačno se ukazala se zadnjeg dana kolovoza i zadnjeg dana prije ugarskog lockdowna. Vremenska prognoza najavljivala je kijamet, pravu apokalipsu koja je trebala označiti prekretnicu između ljeta i jeseni, i to tri tjedna prije službene kalendarske razdiobe, kako to i inače biva u ovom dijelu Panonije. Sa vlasnikom vinarije Zoltánom Horváthom sam se dogovarao oko termina susreta. Trebao je obrati pinot crni taj dan što je u konačnici i uspio u prijepodnevnim satima. No ja sam odustao od prvobitnog plana da do Mohača dođem biciklom, što najviše preferiram jer mi je to idealno prijevozno sredstvo za obilazak vinogorja i došao automobilom zaobišavši kolonu kamiona dugu nekoliko kilometara na graničnom prijelazu Duboševica – Udvar.

Sreli smo se na ulazu u grad i nakon kraćeg razgovora krenuli put mohačke planine pritom prošavši kružni tok na kojem se nalaze skulpture bušara (Mohács kapuja) i nakon kraće vožnje došli do odvojka sa ceste koji je popločanim putem vodio na uzvisinu na kojoj se nalazi niska gatora. U jednom od njih smještena je i njihova kušaonica – gator za veselice u kojem smo proveli većinu vremena, a nešto malo dalje od njega se nalazi i njihov pogon za preradu.

Iako je Vilanj bliži petnaestak kilometara no Pečuh, Mohač spada pod pečuško vinogorje, a to je drugo najmanje vinogorje u Mađarskoj. Nekada je to sve bilo jedno jedinstveno baranjsko vinogorje, a po novoj klasifikaciji koja je trenutno na snazi Mađarska ima 22 vinogorja, te više ne postoji jedinstveno baranjsko vinogorje, kao što je primjerice slučaj u Hrvatskoj. Vilanj je uz Tokaj najpoznatije mađarsko vinogorje, sa snažnim zajedničkim marketingom i velikim brojem vinskih turista, kako domicilnih, tako i onih iz cijeloga svijeta, no Mohač iako geografski blizu ne spada u tu priču i mohački vinari nemaju nikakve benefite od blizine Vilanja. Čak naprotiv, teže im se probiti u sjeni „velikog susjeda“. „Prva asocijacija kod ljudi kada se spomene Mohač uz Buše je naravno mohačka bitka. Budući da je riječ o srednjovjekovnoj bitci, a takve bitke su se vodile na otvorenim poljima, veliki broj ljudi uopće nema percepciju da kod Mohača osim polja postoji i planina“, naglašava Zoltán.

Pečuško vinogorje se pruža od Szigetvára ka Pečuhu i od Pečuha ka Pécsváradu i Mohaču i poznato je po sorti cirfandli koja se ne uzgaja nigdje drugdje osim u jednom dijelu Austrije. I vinarija Planina uzgaja tu sortu, ali što se tiče pedoloških karakteristika tla i mikroklime, Zoltán napominje da je Mohač puno bliži Szeksárdu, koji se niti ne nalazi u Baranji, već u tolnanskoj županiji no Pečuhu. Szeksárd se nalazi nekih pedesetak kilometara sjevernije, a isto kao i Mohač blizu je Dunavu, pa terroir karakterizira velika akumulacija lesa, što je tipično za sva podunavska vinogorja. Eto, za utjehu nama u Hrvatskoj da nisu samo kod nas administrativne granice ponekad puki nonsens.

Jezična barijera uvijek je problem kada se treba podrobnije upoznati sa svijetom mađarskih vina, ali na svu sreću Zoltán tečno priča i hrvatski i mađarski jezik. Osim šokačkih korijena mora se naglasiti i činjenica da je nekoliko godina proveo studirajući etnologiju u Zagrebu i paralelno svirajući u kulturno umjetničkom društvu, te brojnim lokalima, pa naglašava da se glazbom bavio i poluprofesionalno. Na studij etnologije u Zagreb je došao u sklopu studentske razmjene između tadašnje Jugoslavije i Mađarske, i to na poticaj Đure Šarošca, ravnatelja bazičnog muzeja za južne Slavene u Mađarskoj. Strast prema tamburici ostala je do današnjih dana, te je i njemu prvorujansko zatvaranje granice pomrsilo planove jer je trebao ići po novu tamburicu u Koprivnicu.

Budući da je Mohač najpoznatiji po Bušama morali smo se dotaći i te teme. „Mohačke buše je UNESCO proglasio zaštićenom kulturnom baštinom i niti Mađari ne skrivaju da taj običaj dolazi od lokalnih Šokaca. Ono što je zanimljivo je to da su taj običaj prihvatili svi u Mohaču, počevši od domicilnih i doseljenih Mađara, pa do Nijemaca. Svi se oblače u buše i sudjeluju u toj manifestaciji. Ta manifestacija je danas jača i masovnija nego ikad iako je nekad bila zabranjivana. U 18. stoljeću to je činila crkva uz obrazloženje da je riječ o poganskom običaju. Početkom dvadesetog stoljeća bilo je svega nekoliko bušarskih grupa, ali gradske vlasti su shvatile da u vrijeme Buša Dunavom dolazi znatno veći broj parobroda i turista. Peštanskoj gospodi je to bila atrakcija, nešto egzotično. I tu dolazi do preokreta, gradske vlasti su počele poticati taj običaj, čak su financijski pomagali ljudima da kupe bušarske nošnje kako bi se cijela manifestacija omasovila. I malo po malo sve se to razvilo u turističku atrakciju.“

Kao i ostatak Panonije i mohačko područje odlikuje multikulturalnost. Nekada je u gradu živjela otprilike trećina Mađara, trećina Šokaca i trećina Nijemaca – Podunavskih Švaba. Specifičnost mađarskog dijela Baranje je u tome što se u njoj očuvao do danas i znatna njemačka etnička komponenta, za razliku od hrvatskog dijela Baranje gdje su Nijemci do kraja drugog svjetskog rata činili većinsko stanovništvo, a onda su praktički nestali. „I u Mađarskoj je nakon II svjetskog rata protjerivano njemačko stanovništvo, ali oni su se desetak godina kasnije vraćali, i s vremenom počeli otkupljivati konfiscirana imanja.“

Zoltanova vinska priča je na neki način nastavak prekinute obiteljske tradicije. „Moji su imali vinograd i ja sam kao dijete dolazio u taj vinograd, ali su ga prodali.“ O tome kako je odlučio pokrenuti vlastitu vinsku priču Zoltan kaže: „Nakon povratka sa studija iz Zagreba počeo sam raditi na mađarskom radiju kao novinar, i uz to kao prevoditelj, a svirao sam ujedno i u jednom od najboljih profesionalnih sastava u Mađarskoj – ansamblu Vujčić. Oni su nastupali na folklornim festivalima na svim meridijanima, od Nizozemske do Australije, od Indije do New Yorka, od Pariza do Londona. Oni su generacija starija od mene, i prihvatili su me kao klinca kada sam došao u Budimpeštu. Splet okolnosti je bio takav da je puno takvih festivala bilo baš u vinorodnim krajevima, počevši od Provanse do Toscane. Na svakoj takvoj turneji ja sam se nastojao upoznavati i sa lokalnim vinima. Iznenadilo me primjerice to da u Francuskoj na tim festivalima uopće se nije točilo pivo, već su oni imali festivalsko vino za svaki festival. Ja probam to vino, a ono fino, pitko, čisto, mirišljavo… Kad sam ja bio mlad mi vino uopće nismo konzumirali, nama je vino bilo užas. Pili smo jedino bambus, pola cole, pola kisele frankovke iz Egera. Upoznavanje sa francuskom i talijanskom vinskom scenom je za mene bio šok u pozitivnom smislu. Počeo sam ulaziti u tu priču, kupovati vina i sa gornje i sa donje police, i jeftinija i skuplja, donositi ih kući i piti sa prijateljima. Kao ljubitelj vina počeo sam čitati vinsku literaturu, vinske blogove, ići po festivalima, ići na vinske izlete… Osamdesetih godina prošlog stoljeća kada su u nas postojali samo socijalistički kombinati i masovna proizvodnja na zapadu Europe već su bili okrenuti reduktivnim tehnologijama, autohtonim sortama i drugačijim načinima prerade. Početkom devedesetih počinje privatizacija u Mađarskoj, i tada su vilanjci poput Bocka, Gerea ili Polgara iz obiteljske radinosti počeli graditi ozbiljne vinske priče. Oni su bili prvi koji su izašli iz okvira i okova kombinata i poljoprivrednih zadruga i počeli proizvoditi puno, puno kvalitetnije vino od onoga na što smo dotad navikli.“

No najvažniji događaj zbog kojeg se Zoltán odlučio profesionalno baviti vinarstvom zbio  se kada je kao zaposlenik hrvatskog veleposlanstva u Budimpešti sudjelovao u organizaciji posjeta mađarskih parlamentaraca Mohaču. „Nakon službenog posjeta otišli smo u staru čardu na večeru. Uz večeru su nam poslužili jedan crni cuvée koji me oborio s nogu. Nisam mogao vjerovati da je to vino iz Mohača. Riječ je o tome da su dvije vinarske obitelji iz Elzasa došli na izlet u Mohač i našli su malu kuriju u vinogradu sa velikim vinskim podrumom koju su u konačnici i kupili. Zasadili su nekoliko hekatara vinograda; kadarke, cabernet franca, merlota i nešto lipovine, koja je naša autohtona sorta. Vino koje sam kušao zvalo se Rhapsody cuvée; kupaža cabernet franca, cabernet sauvignona i merlota. Prekrasno vino! Tada sam shvatio da je terroir mohačke planine odličan za ozbiljna vina. Ovaj dio Mađarske je najtopliji, sa najviše sunčanih sati i najmanje padalina. Za mađarske prilike submediteranska klima, sa dugim babljim ljetom. Bilo mi je dosta Budimpešte, užurbanosti i vreve. 2003. sam se sa suprugom i dvoje djece vratio u Mohač i zaposlio u podravkinoj tvornici vegete, koja je sljedeće godine, nakon ulaska Mađarske u EU zatvorena. Odmah po povratku sam počeo kupovati vinograde, pet hektara starih zapuštenih nasada koje sam iskrčio i zasadio nove trsove. Počeo sam se baviti vinarstvom a da nisam imao nasljeđe; niti vinograd, niti tradiciju. Ušao sam u to kao entuzijast, bez ikakvog znanja o vinogradarstvu i podrumarstvu, marketingu, itd. Glavna misao vodilja mi je bila pokazati lokalnim žiteljima, ali i cjelokupnoj mađarskoj vinskoj publici da naše vino u Mohaču može biti dobro poput onog u Vilanju, Szeksárdu, Tokaju ili bilo kojem drugom vinogorju. Priznajem da mi tada u početku nisu vjerovali, ali sada već vjeruju. Primarni motiv mi nije bila zarada, jer sam već tada bio pristojno situiran. U cijelu priču sam uložio i poprilično novaca i silnu energiju i danas sam na to silno ponosan. Sve je financirano 100% iz vlastitih izvora, ni centa nisam povukao iz EU fondova.“

2007. godine su buteljirali svoje prvo vino, a sadašnja godišnja proizvodnja im je oko 20 000 litara vina. Što se distribucije tiče posluju sa tri veletrgovca, njihovi proizvodi se mogu naći u budimpeštanskim enotekama, kao i u lokalnim dućanima, ali intencija im je da što više toga prodaju „na kućnom pragu, iz prve ruke“, kroz vinski turizam.

Zato su i otvorili kušaonicu u planini. Njihovo vino Prím cuvée (kupaža Tamburica) nalazi se na popisu 100 najboljih mađarskih vina, a košta svega 2500 forinti ili oko 55 kuna. Što se tiče bijelih vina tu su prvenstveno okrenuti ka autohtonim sortama. Csomorika je stara baranjska autohtona sorta koja je sačuvana samo zato što daje dobro bazno vino za pjenušac. Veliki grozdovi, velike bobice, niski slador i fino izražene elegantne kiseline. Prava sorta za pjenušac. Jedan od prvih proizvođača pjenušaca u Mađarskoj, čuveni Littke iz Pečuha je to shvatio prethodno obišavši cijelu Europu, uključujući i Šampanju. Od malih proizvođača je to vino otkupljivao i željeznicom vozio do Pečuha. Tu sortu jedino ja buteljiram ne samo u Mađarskoj, već u cijelom svijetu, a od nje proizvodim i pjenušac. Királyeányka još je jedna autohtona sorta karpatskog bazena koju uzgajaju i buteljiraju je pod imenom Borka. „Izražene svježe kiseline, jednostavno shvatljivo vino kojeg prodamo puno.“

Dotakli smo se i graševine, odnosno olasz rizlinga kako ju nazivaju Mađari. Za razliku od hrvatske Baranje gdje je graševina dominantna sorta i gdje su u socijalizmu kooperanti Belja mogli dobiti zajmove za širenje poslovanja samo ako su sadili tu sortu, u Mađarskoj je priča bila drugačija. Nekoć su selektirali klonove koji su jako rodni, koji daju veliki slador, gube kiseline, bez arome su. Do prije nekoliko godina nije se dozvoljavala niti sadnja. „Od Krauthakera sam uzeo najvrjedniji kutjevački klon, kao i najbolji srijemski klon sa instituta u Sremskim Karlovcima i prošle godine smo imali prvu berbu“ ističe Zoltán.

O razlikama između mađarskog i hrvatskog pristupu podrumarstvu Zoltán kaže: „U Mađarskoj nema ni slučajno rosea sa neprevrelim šećerom, Hrvati su to malo krivo shvatili. Ja živim od rosea, gemišt sa roseom piju i mladi i stari. Ali rose mora biti suh kao kost! I moj Šiler se razlikuje od onog u hrvatskoj Baranji kakvog je napravio Josić.  Šiler je tradicionalno švapsko baranjsko vino koje se dva dana macerira, to je pravi panonski rose i najbolje prija sa jelima koje sadrže mljevenu začinsku papriku, recimo uz fiš paprikaš.“  

Pojasnio nam je i razliku između mađarske i srbijanske kadarke: „Ono što se u Vojvodini zove kadarka nema veza s našom kadarkom ovdje, Kadarska sa horgoško – subotičke pješčare je pretamna, sa previše tanina, to nije prava kadarka. Naša kadarka je svjetlo crvenkaste rubin boje, lagano vino, bobice su velike, tanka je ljuska, nema puno tanina. To su ljudi u nas pili danonoćno baš zbog toga što je lagano vino i pola Mađarske je svojedobno bilo pod kadarkom.“

U njihovoj kušaonici nalazi se mnoštvo priznanja i nagrada, a i Zoltán je izvadio i čitav niz vinskih vodiča u kojima se spominje njegova vinarija, ali kaže da mu je ipak najdraže ono priznaje koje je došlo od publike, od potrošača. Na internetskom glasovanju koje je organizirao vinski časopis i internetski portal Pécsi borozó dobili su priznanje kao najpopularniji podrum.

Jednom mjesečno imaju dan otvorenog podruma i tada su krcati. „Radili bi to i češće, ali ne stignemo, sjedim na traktoru, radim u podrumu, pakiram…“ Zoltán je prava potvrda one stare uzrečica da vinograd traži slugu a ne gospodara. Međutim vinarstvo je ono što ga ispunjava, jer je to shvatio kao poziv, misiju da mohačko vino dobije ono mjesto na vinskoj sceni koje zaslužuje.

Mohač se nalazi svega desetak kilometara od hrvatske granice i svaki pravi vinoljubac bi trebao posjetiti i ovo vinogorje kao dio mozaika Majke vina – Baranje (Bor anya) s mađarske strane granice.

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Instagram did not return a 200.