FRUŠKA GORA I DUNAV – VRHUNSKA DESTINACIJA ZA CIKLOTURIZAM I UŽIVANJE U GASTRONOMIJI
Nakon prvog dana prvog hrvatskog festivala Traminca – Traminca je naš ljubimac u Iloku trebalo se potom dobro naspavati, te regenerirati i pripremiti za sljedeći dan.
Na najavnoj tiskovnoj konferenciji festivala traminca održanoj sredinom svibnja organizatori su naglasili da je sav smještaj u Iloku već bukiran i bili su u pravu. Nakon intenzivnog traženja uvidio sam da slobodnog smještaja ima samo u iločkom hostelu, ali bio sam pomalo obeshrabren negativnim recenzijama koje je ovaj objekt ima na stranici www.booking.com, međutim nije bilo izbora. Ugodno sam se iznenadio kada sam se uvjerio da su te priče pretjerane. Za svoj cjenovni rang Old cinema hostel nudi sasvim pristojan smještaj, sa čistim i urednim sobama, a budući da u hostelu nije bila gužva sam sam spavao u prostranoj sobi sa kupatilom. I da, ovaj hostel nema recepciju, valjda zato što im prihodi ne omogućavaju da imaju stalno zaposlenu osobu za taj posao, ali kućepaziteljica, gospođa Ljiljana do hostela je došla s ključevima za svega desetak minuta od moga poziva, a sa njom još i dva gosta, dva sredovječna cikloturista iz Švicarske.
Nakon buđenja subotu sam započeo sa biciklističkom turom po Fruškoj Gori. Okolica Iloka dobro mi je poznata pa sam stoga bio prisiljen neke nove vidike i izazove potražiti na vojvođanskom dijelu Fruške Gore. Granični prijelaz Ilok – Neštin priča je za sebe. Prijelazi se ne nalaze jedan do drugog, udaljenost od hrvatskog do srbijanskog je 1,1 kilometara. Budući da se od jednog do drugog penje uzbrdo ta udaljenost se doima i većom. Prešavši granicu ugledao sam renault 4 vinarije „Tri međe i oblak“ iz Neština, kako po okukama juri ka granici.
Sjajna je to vinska priča, obogaćena intrigantim vizualnim identitetom, a njihova vina imao sam dosad čast kušati na brojnim vinskim eventima diljem Vojvodine. Nakon prijelaza nisam produžio ravno, prema Neštinu, već skrenuo desno, prema Đipši i Viziću. Pakleno, neuobičajeno vruće lipanjsko sunce i naizgled beskrajni usponi natjerali su me da preispitam svoju namjeru, ali ipak nisam odustao. Potez od Đipše do Rohelj baze prepun je pčela, a ova cesta koja ide po sredini gore varira od sasvim solidne do gotovo neprohodne za automobile.
U sklopu priprema za ovu ciklo turističku turu nekoliko dana ranije otišao sam u Srbiju i kupio sim karticu novog, četvrtog tele operatera u Srbiji pod imenom Globalnet. Za samo 300 dinara iliti ni punih dvadeset kuna dobije se sim kartica koja uključuje 5gb prometa i 50 minuta ili SMS poruka prema svim mrežama u Srbiji. Za sve one koji imaju dual sim mobitele, a često idu u Srbiju toplo preporučam ovu opciju.
Alternativa je potpuna odsječenost od interneta ili mahnito hvatanje wi fi mreže. Kod Sofijinih izvora skrenuo sam lijevo i uputio se ka Dunavu. Na svu sreću cesta je uglavnom išla nizbrdo. Došavši u Sviloš naletio sam na prvu trgovinu putem i kupio posljednju bocu vode Voda voda. Bio sam skeptik i ismijavao ljude koji kupuju flaširanu vodu, ali sa vodom Voda voda promijenio sam mišljenje. Ova voda sa izvora u banji Vrujci zbilja je posebna.
Nastavio sam spuštajući se ka Dunavu i došao do raskrižja Banoštor – Neštin. Pored oba naziva mjesta bio je nacrtan grozd. Na tom raskrižju nalazi se restoran Amor s čije terase se pruža odličan pogled na Dunav, a nešto niže, u smjeru Neština čarda Koruška. Upitavši konobaricu zašto naziv Koruška u Srijemu odgovorila mi je da se cijelo ovaj potez zove Koruška, valjda zato što su žitelje obronci Fruške Gore podsjećali na obronke Alpa.
Nakon jučerašnjeg „ubijanja“ u tramincima zaželio sam se piva i naručio crno zaječarsko, sasvim pristojno za jedno industrijsko pivo. Kontrirao sam onom sebi od jučer i odlučio se na još jednu kontru, u ribljoj čardi naručio sam Karađorđevu šniclu. Poslije intenzivnog bicikliranja bilo je nužni pojesti nešto konkretno, a uz to dolazi i odličan domaći tartar umak. A i šopska salata je bila odlična. A do Iloka ima još dvadesetak kilometara.
Nastavivši put pružao se pogled na prekrasne srijemske pejzaže. Skrenuo sam desno prema jednom odvojku za Neštinsku adu i iznenadio se kada sam unatoč visokom Dunavu ugledao stado krava na adi. Jedan čoban mi je objasnio da su te krave tako izdresirane da same preplivaju preko. A tik uz Dunav ugledao sam i dugoroga goveda, janjad, svinje…
Prošavši Susek i Neštin brzo sam došao do Iloka, a na ulazu u grad iz pravca Neština pruža se odličan pogled na iločki stari grad, a u tu vizuru uklopilo se i rodino gnijezdo na banderi. Prava varoška slika.
Osvježenje sam pronašao na gradskom kupalištu kod hotela Dunav. Kupanje u Dunavu, u sumrak odlična je regeneracija, kao da je Dunav sprao sa mene sav umor, a ne samo znoj i prašinu. Bio sam spreman za drugi dio festivala traminca, nov čovjek.