KEMIJA U KUHINJI U DOBA STROSSMAYERA
U petak, 13. rujna je u dvorištu osječkog Prehrambeno – tehnološkog fakulteta održan jedan neuobičajen event. Iako je fama da je petak trinaesti nesretan datum, ipak je ovaj nadnevak bio sretan za sve prave gurmane. Oni su imali prilike kušati hranu iz doba Josipa Jurja Strossmayera, i to potpuno besplatno.
Ovaj nesvakidašnji događaj se odigrao u sklopu projekta „Europska noć istraživača“. Riječ je o dugogodišnjoj inicijativi Europske komisije kojom se nastoji popularizirati znanost, a obilježava se diljem Europe zadnjeg petka u rujnu. Budući da se ova gastro prezentacija odvijala drugog petka u rujnu riječ je „samo“ o predaktivnosti u projektu.
Osim hranom, i samim ugođajem organizatori su se potrudili da „otplovimo“ u 19. stoljeće, točnije u 1884. godinu. Sam Prehrambeno – tehnološki fakultet smješten je u osječkoj staroj gradskoj jezgri Tvrđi, tik uz baroknu crkvu sv. Mihaela arkanđela.
U ponudi su bile rakije, vina, suhomesnate delicije, pekmez, craft piva, jela s tjesteninom, a djelatnici fakulteta nazočnima su ih prezentirali i za tu prigodu se i obukli u kostime iz devetnaestog stoljeća.
Po Josipu Jurju Strossmayeru nazvana je najprometnija gradska ulica Osijeku, kao i sveučilište. Iako je stolovao u Đakovu J.J. Strossmayer rođen je 1815. godine u Osijeku i poživio je sve do 1905. godine. Biskupom je postao na prijedlog bana Josipa Jelačića, a jedno vrijeme je bio i vikar u Petrovaradinu, banovom rodnom mjestu. U povijesti će ostati zapamćen po tome što se suprotstavio dogmi o papinskoj nepogrešivosti.
Veliki interes Osječana pokazao je da je ova aktivnost puni pogodak. Spoj gastronomije, povijesti i znanosti odlična je kombinacija želi li se privući više ljudi, jer hrana se slaže uz sve, hrana je nužna da bi čovjek živio i uvijek je zanimljivo vidjeti kakva je nekoć bila kultura blagovanja.
Za razliku od radionice eksperimentalne arheologije koja se nedavno odvijala na jezeru Borovik i čiji je cilj bio prikazati kako se čovjek hranio u prapovijesti ova radionica je imala nešto suvremeniju tematiku, željela je prikazati kako je to bilo u pretprošlom stoljeću, pa stoga i zbog te relativno male vremenske distance mnoga od jela koje su posjetitelji imali prilike kušati djeluju suvremeno, moderno.
Mora se priznati da je ipak teško dočarati starinska jela samo pukom reprodukcijom originalnih recepata jer su se promijenili i načini pripreme jela. Ne ulazeći u to koliko su ponuđena jela vjerno dočarala gastronomiju 19. stoljeća po reakcijama publike moglo se vidjeti da su ona i više nego ukusna.
About Author
