BISTRO ZELENA ŽABA U KOPAČEVU – VRHUNSKI ZALOGAJI U OPUŠTENOJ, DOMAĆINSKOJ ATMOSFERI
Nakon stanke duže od četiri godine sa novim vlasnicima, osvježenim interijerom, te ponudom ića i pića svoja vrata ponovno je otvorio restoran Zelena žaba u Kopačevu na radost svih gurmana i ljubitelja dobre baranjske kapljice. Što možete očekivati u Zelenoj žabi i kako nam je bilo možete saznati u nastavku teksta.
Kopačevo je mjesto smješteno na samom obodu parka prirode Kopački rit, te je tome jedinstvenom prirodnom fenomenu, najvećoj unutrašnjoj delti Dunava i dalo ime, iako mnogi neopravdano misle da je stvar obrnuta. Ušuškano u trstici i šašu i sa tri strane omeđeno vodama ( sa sjevera ribnjakom i jezerom Sakadaš, sa istoka i juga Biljskim jezerom koje je prirodni nastavak jezera Sakadaš) Kopačevo se čini tako nestvarnim, kao neko imaginarno mjesto iz neke stare mađarske narodne priče, a nalazi se svega desetak kilometara od makroregionalnog središta istočne Hrvatske – Osijeka.
Da biste došli iz Osijeka do Kopačeva potrebno je samo proći općinsko središte Bilje i nakon toga sa baranjske turističke transverzale odmah skrenuti desno, a ne produžiti ka Lugu, Kneževim Vinogradima i Zmajevcu. Nakon skretanja, do mjesta vodi cesta uz koju se nalaze tipični panonski prizori – prostrana polja i valjci sijena. Na ulazu u Kopačevo je skretanje za Podunavsku ulicu koja vodi do prijemnog centra parka prirode Kopački rit, a ako produžimo ravno, ulicom Ferenca Kiša koju krasi niz retro kandelabera dolazimo do križanja i središta mjesta gdje je već vidljiv putokaz koji govori da se Zelena žaba nalazi desno, u Ribarskoj ulici. Vrlo jednostavno za doći.
Za one koje resi avanturistički duh do Kopačeva mogu stići i nasipom koji vodi od osječkog prigradskog naselja Podravlje, koje se nalazi na lijevoj, baranjskoj obali Drave sve do jezera Sakadaš, a posebno je atraktivno nekoliko posljednjih kilometara te rute jer se sa obje strane nalazite okruženi vodom. Stoga je Zelena žaba osim za obiteljska druženja i vrlo zgodno mjesto za predah tijekom cikloturističkih tura po Baranji.
Sam restoran, točnije bistroizvana djeluje kao da je riječ o obiteljskoj kući što u startu gostima pruža osjećaj domaćinske, obiteljske atmosfere. Terminološki i suštinski gledano, glavne razlike između klasičnog restorana i bistroa se sastoje u tome što je bistro kapacitetom manji, služi prvenstveno domaću, autohtonu kuhinju, a atmosfera je opuštena i neformalna, a u razgovoru sa jednim od vlasnika, mladim bračnim parom iz Osijeka saznao sam da je pružiti svojim gostima upravo takav doživljaj bila njihova intencija prilikom otvaranja Zelene žabe. I moram priznati da su uspjeli u svome naumu. Odlazak u Zelenu žabu je kao odlazak kod rodbine i prijatelja na nedjeljni ručak, bez suvišne i samonametnute potrebe da se previše pazi na dress code ili formalna pravila ponašanja, samo opušteno…
Cijeli interijer restorana ukrašen je brojnim simpatičnim memorabilijama poput jelenskih rogova, keramičkih posuda, srpova, vintage mlinaca za kavu, starih fotografija sa prizorima ribolova obješenih štipaljkom na žicu… Cijela unutrašnjost bistroa djeluje kao mini muzej ili interpretacijski centar ambijentalne povijesti. Viđeno, u sinesteziji sa onim kušanim putniku namjerniku daje jedan potpun i zaokružen doživljaj, jer izlazak u restoran prvenstveno treba biti doživljaj. Ako su Vam potrebne samo kalorije hrana se može i naručiti putem dostave ili pripremiti u vlastitom domu.
Kopačevo je nekoć bilo mjesto sa najvećom koncentracijom alasa – profesionalnih dunavskih ribara u Baranji. Paralelno sa formiranjem parka prirode dolazi do odumiranja ove tradicije, te ona više nije primarna gospodarska djelatnost domicilnog stanovništva, ali sjećanje na nju i dalje živi u kolektivnoj memoriji žitelja Kopačeva. Stoga se svake godine sredinom rujna u selu održava dvodnevna manifestacija Ribarski dani koju posjeti više od deset tisuća ljudi. Imajući u vidu da u samome Kopačevu živi tek petstotinjak stanovnika to je popriličan broj. Danas je Kopačevo osim po svojoj ribarskoj tradiciji nadaleko poznato po proizvođačima mljevene začinske paprike, kako oni (ali i konzumenti) vole naglasiti „tog crvenog baranjskog zlata“.
Nakon nedavnog otvaranja Zelene žabe maleno Kopačevo ima čak dva restorana koja gostima nude autohtonu baranjsku kuhinju. Osim Zelene žabe tu je i Didin konak. Iako tematski slični, ova dva objekta su i dosta različiti. Didin Konak je kompleks koji osim restorana ima i smještajne kapacitete i može primiti i pun autobus ljudi, a Zelena žaba je, kao što smo u uvodu rekli prvenstveno mali obiteljski restoran.
Vlasnici Zelene žabe se trude da cijela priča bude zaokružena i što više autohtona, te većinu namirnica, tj. gotovo sve koje su raspoložive nabavljaju od malih lokalnih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava.
E sada, nakon opširnog uvoda treba reći nekoliko riječi i o njihovoj ponudi, odnosno o onome što smo kušali. U Zelenoj žabi naglašavaju da nisu željeli svaštariti, stoga su gostima ponudili izbor jela koji nije niti malen, a niti velik, već optimalan. Za svakoga po nešto, ali s intencijom da sve bude vrhunsko.
Svaki baranjski restoran, a posebice onaj u Kopačevu treba imati riblja jela, bez fiš paprikaša jednostavno to ne ide. U ponudi imaju riblji paprikaš od šarana i fiš paprikaš od miješane ribe, a tu je naravno i perkelt od soma. Šarana, kao i soma pripremaju pohanog, prženog i na žaru, a smuđa možete kušati pohanoga, sa žara i u orly verziji. Za orly smjesu potrebno je osim soli, brašna jaja i ponešto piva, ali riba se ipak najbolje sljubljuje sa vinom. A što se vina tiče u ponudi imaju vina šest baranjskih vinarija, a osim standardne graševine gosti se mogu odlučiti i za rajnski rizling, sauvignon, sivi i bijeli pinot, traminac, muškat žuti, rosé, a od crnih vina tu je cabernet sauvignon, merlot i cuvée vinarije Josić. Preostalih pet vinarija osim Josića čija vina imaju u ponudi su stožerna baranjska vinarija Belje, Kolar i Pinkert iz Suze, te Kalazić i Gerštmajer iz Zmajevca koja je po mome skromnom sudu ponajbolja baranjska vinarija.
Od ribe tu je još i šaran u rašljama, delicija koju se zbog specifičnog i dugotrajnog načina pripreme mora naručiti znatno ranije, a ono po čemu se razlikuju od drugih je i to što u ponudi imaju i kečigu, te žablje krakove, jer ipak se bistro zove Zelena žaba. Nomen est omen, što bi se reklo! Kad smo već kod ribe, treba navesti da kao topla predjela služe i čips od šarana, čvarke od soma, riblju paštetu i faširane šnicle od štuke. Kušao sam čips od šarana i riblju paštetu, te bio više nego zadovoljan.
Ako se ne možete odlučiti što od ribe naručiti preporučujem Vam da jednostavno uzmete riblju platu za dvije osobe. Baranja je specifična po tome što su u njoj porcije znatno obilnije no što je prosječni gost navikao, a tu riblju platu koja je namijenjena za dvije osobe nismo pojeli do kraja, što na najbolji način ilustrira obilje, a na njoj se nalaze tri vrste ribe i tri vrste priloga – pohani šaran, prženi som, smuđ orly i smuđ sa žara, žablji kraci, pommes, krumpir salata i povrće sa žara.
Osim ribom neposredna okolica Kopačeva obiluje i sa divljači, te stoga u ponudi imaju i perkelt od jelena i špikanog jelena uz kojeg se poslužuju knedle od kruha i domaći pekmez od šumskog voća. Od mesnih jela, osim standardnog grilla, bečkog i zagrebačkog odreska, teletine ispod peke, tu je i lungić u šljivovici, još jedno jelo koje se može kušati samo u bistrou Zelena žaba.
Od jela „na žlicu“ osim fiš paprikaša tu su i neizostavni čobanac, te tri vrste juha; bistra Mamina juha, ragu Bakina juha i Martina juha od rajčice. I vegetarijanci će naći nešto za sebe; osim pohanog sira u ponudi imaju i zapečeni grah, te ražnjiće od povrća. Najmlađima će se zasigurno svidjeti i pohane trakice pilećeg filea Duh u močvari, jelo koje su nazvali po knjizi Ante Gardaša i istoimenome dječjem filmu čija se radnja odvija upravo u Kopačevu.
Nakon riblje plate kušao sam i desert – palačinke u teglici sa sladoledom u kojima kiselost i trpkost višanja vješto razbija monotoniju slatkog. Poslužuju još i standardne palačinke, zapečene palačinke sa sirom, palačinke u vinskom šatou, a tu su i štrudle, knedle sa šljivama, kesten pire, te tijesto sa makom i orasima – hommage baranjskoj šokačkoj gastronomskoj tradiciji, koja još uvijek nije komercijalizirana poput one mađarske, ali ima velik potencijal.
Summa summarum, moram istaknuti da je posjet bistrou Zelena žaba na mene ostavio sjajan dojam i bio sam vrlo zadovoljan i viđenim i kušanim u obliku hrane i vina, a sve to skupa stvorilo je pravi hedonistički triptih, iskustvo koje ostaje u dugome sjećanju i motiv za ponovni dolazak.
About Author
