ROZÉ NYÁR PINCETÚRA U VILLÁNYU
Villány je vinska meka na jugu mađarske Baranje. Svake godine sredinom srpnja ondje se održava festival rosé vina. Kao što je i u hrvatskom dijelu Baranje zbog aktualne situacije otkazan Gator fest, a umjesto njega u tome terminu je održan prvi ciklus Dana otvorenih podruma Osječko baranjske županije, tako je i u mađarskome dijelu Baranje otkazan ovogodišnji Rozé Fesztivál, a umjesto njega, u istome terminu je održan po opsegu manji i jednostavniji event nazvan rozé nyár pincetúra.
Neke stvari su u Baranji iste, bez obzira s koje strane granice se nalazili. Ako se već nešto zbog više sile ne smije ili ne može održati, napraviti ćemo nešto slično, ako treba i improvizirati ćemo, sve kako poklonici tog divnog, finog baranjskog vina ne bi bili uskraćeni.
Do Villánya je iz Osijeka najbrže i najjednostavnije doći preko graničnog prijelaza Baranjsko Petrovo Selo – Beremend. U Beremendu možete produžiti ravno do sela Nagyharsány pa skrenuti desno prema Villányu ili pak odmah u Beremendu skrenuti desno, pa doći u Villány sa njegove istočne strane, iz pravca Magyarbólya. U prvom slučaju prolazite tik uz vinorodnu vilanjsku planinu i njen najviši vrh Aršanj ili kako se na mađarskome zove Szársomlyó, koji je ujedno i zaštićeni rezervat prirode.
Na ovome mjestu odigrala se poznata haršanjska bitka (Szársomlyó hegyi csata) 1687. godine koja je u povijesnoj literaturi još poznata i kao druga mohačka bitka. Za razliku od prve, u ovoj drugoj bitci kršćanske snage izvojevale su pobjedu nad Turcima koja je bila preduvjet za kasnije preuzimanje Osijeka i većeg dijela Panonije. O tim događajima danas svjedoči spomenik postavljen na ulazu u park skulptura. Riječ je o apstraktnim skulpturama koje su nastajale u nizu kiparskih kolonija na rubu napuštenog kamenoloma, počevši od kraja šezdesetih godina prošloga stoljeća. Od parka skulptura putnik namjernik se može hrptom brda uspeti do njegovog vrha. Ono što se primjećuje golim okom da flora i fauna na južnim obroncima Aršanja nije nimalo tipična za Panoniju i da više podsjeća na krške planine u zaleđu Mediterana, za razliku od sjevernog dijela brda gdje se ugođaj ne razlikuje od primjerice Papuka ili Mecseka.
Lokalni žitelji ovo područje škrto raslinjem, a bogato kamenjem i gušterima nazivaju Ördögszántás što u prijevodu sa mađarskog jezika znači Vražja oranica, a uz nastanak tog pojma vezana je jedna zanimljiva lokalna legenda. Baranjci podno banskog brda su nekoć patili pod okrutnom feudalnom vladaricom Crvenom Martom, a ovi podno Aršanja su imali posla sa samim vragom! Pučka predaja kaže da je nekoć davno ovdje živjela djevojka zvana Harka koju je sam vrag došao zaprositi. Majka nije htjela niti čuti za to, a bojala se osvete đavola i zato mu je rekla da će dobiti ruku njene kćeri ako izore južnu stranu planine u jednoj noći. Sa šest parova crnih mačaka vrag je orao brdo cijelu noć, a kad je Harkina majka uvidjela da će on uspjeti u svom zadatku prije no što se pijetlovi oglase počela je sama kukurikati i nagnala i pijetlove da urade isto.
Vrag je u bijesu bacio plug i zavukao se u zemlju, na mjesto na kojem i danas postoji izvor sumporne vode u obližnjem Harkanju, ali brdo je ostalo gotovo golo, gotovo u cijelosti preorano. Kao hommage ovoj priči na području par sela podno južne strane Aršanja svake godine se održava Ördögkatlan festival (Vražji kotao) koji privlači brojne kreativce i još brojnije posjetitelje. No, bez obzira što je južna strana Aršanja tako gola i škrta u njenom podnožju se nalaze brojni vinogradi koji daju vrhunska vina, i to je ono što je bitno za ovu našu priču.
Od Aršanja produžili smo ka Villányu i odmah uletjeli u šušur; glavna ulica u kojoj je smještena većina vinskih podruma bila je puna i automobila i vinoljubaca. Prva postaja rosé ture bila je vinarija Szemes Pincészet gdje smo kušali njihov rosé na bazi cabernet sauvignona. Lijepo, skladno i nadasve osvježavajuće vino, idealno za vrući srpanjski dan. Uz tu vinariju smještena je i informativna tabla na kojoj se nalazi karta mjesta i popis svih vinarija. Uistinu impresivan popis; trebalo bi nam barem tjedan dana da obiđemo sve. Sljedeća točka je bila Bakony Pincészet. Jedva smo ju pronašli jer je to jedina (uz posljednju) točka na rosé turi koja se ne nalazi u ulici Barossa Gábora i izvana izgleda kao stara obiteljska kuća. No vrijedilo je malo lutati po Villányu; osim rosé vina kušali smo i njihovu kupažu bijelih sorti.
Sljedeća postaja je bila Jekl Pincészet u kojoj smo uz masline i sir kušali i njihov rosé pjenušac. Maczkó Róbert Pincészete nalazi se dvadesetak kućnih brojeva dalje i tamo smo nastavili sa vilanjskim rosé tastingom, a produživši glavnom ulicom došli smo i do podruma Szende pince gdje smo susreli romske svirače koji su svirali melodije tako tipične za obje strane Baranje, a turu završili u Polgár Pincészet. Pregršt dobrih rosé vina u jednom danu, a sve upotpunjeno sa jednostavnim i slasnim zalogajima. A kad bih nešto od tih zalogaja morao izdvojiti to bi onda svakako bio kruh namazan guščjom masti sa lukom, rajčicom, paprikom i crvenom mljevenom začinskom paprikom.
Da, i svakako treba napomenuti činjenicu da smo sa svim domaćinima uspjeli komunicirati na engleskom jeziku, pa tako nije postojala niti jezična barijera, možda tek tu i tamo neki mali nesporazum komičnog i anegdotalnog karaktera. Villány se nalazi na manje od dvadeset kilometara od hrvatsko – mađarske granice i svima onima koji žele upoznati vinsku Baranju u svoj njenoj punini toplo preporučujem da posjete ovu zanimljivu vinsku varoš.
About Author
