OD POŽAREVCA DO NEGOTINA – NEOTKRIVENO I MISTIČNO DONJE PODUNAVLJE, DAN TREĆI: TVRĐAVA GOLUBAC, LEPENSKI VIR, ROGLJEVAČKE PIVNICE I CVETKOV SALAŠ
Nakon gozbe za nepce (i dušu) u restoranu Zlatna ribica i ugodnog počinka u istoimenom golubačkom pansionu odlučio sam se rano ustati i spržiti barem dio kalorija unesenih prethodne večeri, te sam se zaputio pješice ka tvrđavi Golubac udaljenoj nekih pet kilometara od centra grada Golubca.
U programu smo imali posjet tvrđavi i njeno razgledavanje sa vode, a ja sam htio i treću dimenziju doživljaja – da ju doživim vizualno (i) sa planinskog vidikovca. Osim toga na tom potezu Dunav je najširi. Prethodnog dana smo ga gledali iz turističkog vlakića, danas ćemo tuda proći autobus, ali htio sam i jedan intimni doživljaj Dunava kakav nudi samo višesatni hiking u rane jutarnje sate.
Sam ulazak u područje NP Đerdap fantastičan je; s jedne strane ceste se nalazi Dunav, a s druge na mjestima izdubljena klisura tako da automobili (i pješaci) prolaze praktički ispod nje. Tu je i mnoštvo pješačkih staza, prva na potezu od grada ka tvrđavi je ona Dedine – Gluvane. No produžio sam dalje i odlučio se za onu koja vodi ka Zmajevom vrtu. Pogled na tvrđavu je impozantan, a također i okolna flora. Nakon kratkog ali sadržajnog uživanja u vizuri tvrđave u izmaglici vraćam se natrag kako bih mogao sudjelovati u regularnom dijelu programa.
Još je relativno rano, na Dunav se spustila gusta magla , pa se u daljini ne razaznaje što je voda, a što je magla i ne vidi se ni izdaleka susjedna obala. Tu simbiozu magle i vode remeti tek pokoja riječna ptica. U restoranu Nana čeka nas doručak, a nakon pješačenja uz njega prija i junačka rakija.
Posjetili smo potom i Narodnu biblioteku u Golubcu koja je zapravo i puno više od toga; jer se u njoj održavaju i koncerti, izložbe slika i fotografija, razna predavanja. Lijepo je vidjeti da u jednom tako malom mjestu od svega 2000 stanovnika postoji bogat i sadržajan kulturni život.
U prosincu prošle godine su u sklopu biblioteke otvorili i galeriju moderne umjetnosti. Raspisali su natječaj za izlaganje na koji se javilo čak 68 umjetnika, a odabrali su njih 14 koji će svoje radove izlagati tijekom ove godine. U trenutku kada smo mi bili u knjižnici bila je postavljena izložba „Cink kultura“ umjetnika Marka Burlice iz Trebinja koja na sarkastičan način propitkuje medijsku scenu Srbije.
Po povratku iz biblioteke još jednom prolazimo golubačkim kejom i nailazimo na zanimljivu ploču sa natpisom „Flooded archaelogical treasures od Đerdap“ na kojoj se nalazi mapa Dunava sa 14 različitih lokaliteta. Očitavanjem svakog od tih lokaliteta sa mape QR kodom pokreće se video koji dočarava kako su oni nekoć izgledali.
Krećem ponovno ka tvrđavi Golubac, ovoga puta s grupom i s autobusom gdje nas dočekuje naš vodič Sreten. Govori nam o položaju, historijatu, legendama i tajni neosvojivosti ove tvrđave. Širina Dunava ovdje iznosi 6 km, a sama tvrđava podignuta je na stijeni kod koje se Dunav počinje sužavati i potom ulazi u Đerdapsku klisuru dugu stotinjak kilometara, pa se stoga golubačka tvrđava naziva i „kamenim stražarom Đerdapa“. I danas, uz sva moderna povijesna i arheološka istraživanja znanost nema odgovor na pitanje tko je i kada podigao ovu tvrđavu.
Jedna od pretpostavki jest da je tvrđava podignuta u drugoj polovini 13. stoljeća za vrijeme vladavine kralja Dragutina Nemanjića kada je ova regija koja se zove Braničevo bila pogranično područje sa tadašnjom Ugarskom koja se nalazila na drugoj obali Dunava. No kako to često biva kada je u pitanje tumačenje povijesti mađarska historiografija smatra da je ova tvrđava podignuta kasnije, u 14. stoljeću. Postoji pisani zapis iz 1335. godine u kojoj se navodi da je ugarski vlastelin Nikola Bánffy boravio u tvrđavi pod ugarskom posadom.
Ova tvrđava djeluje kao da je iz bajke, ne znam da li je ljepši pogled na nju sa vidikovca ili sa Dunava ili pak kada ste u njenoj unutrašnjosti koja je puna izložaka pa ujedno djeluje i kao muzej. Tvrđava ima devet kula i dijeli se na unutrašnji i vanjski dio.
Nakon Golubačke tvrđave vozeći se Dunavom uz Đerdapsku klisuru krećemo ka Lepenskom Viru koji se nalazi nekih 40 kilometara jugoistočno od Golubca. Arheološko nalazište Lepenski vir otkriveno je 1965. godine sasvim slučajno, tijekom priprema za izgradnju hidroelektrane Đerdap I i ono je promijenilo naše dotadašnje viđenje povijesti. Kultura Lepenskog Vira prva je u Europi prakticirala plansko građenje. Posebice su mistični njihovi riboliki idoli.
Od Lepenskog Vira krećemo prema stotinjak kilometara udaljenim Rogljevačkim pivnicama koje se nalaze tik uz granicu sa Bugarskom. Riječ je o jedinstvenom kompleksu kamenih vinarija koje se nazivaju pivnicama iako sa pivom nemaju veze. U Rogljevu ih je izgrađeno 165, sačuvano je njih 120, a najstarija je iz 17. stoljeća. Taj stil gradnje, kao i kultura uzgoja vinove loze u Negotinsku krajinu došla je tijekom velikih seoba sa Kosova.
Još krajem 19. stoljeća vino iz Negotinske krajine se prodavalo u Francusku, a novu vinsku renesansu ovog kraja također su pokrenuli Francuzi, bračni par Cyrille i Estelle Bongiraud otvaranjem „Francuske vinarije“ čime su potakli i brojne domicilne stanovnike da se komercijalno počnu baviti vinarstvom, pa tako i obitelj Jovanović čiju smo pivnicu posjetili. Njihova pivnica sagrađena je 1873. godine, uređena je naravno u rustikalnom stilu, u njoj je moguća organizacija različitih proslava i svečanosti. Svaka kuća u Rogljevu ima svoj vinograd, a danas se komercijalno vinarstvom bavi petnaestak obitelji.
Nakon pivnice (vinarije) Jovanović odlazimo u još jednu vinariju. Riječ je o vinariji Boirescu koja je smještena desetak kilometara sjeverno od Negotina u selu Dušanovac na imanju nazvanom Cvetkov Salaš. Ime je dobila po istoimenom vinogradarskom položaju, a s komercijalnim radom započela je 2017. godine. Intrigantna je njihova Luna, kupaža graševine (donedavno u Srbiji nazivane italijanskim rizlingom) i rajnskog rizlinga. Vlasnici ove vinarije su bračni bar Nada i Cvetko Stanković, a u obiteljskom poslu im pomaže i sin Aleksandar.
Nakon vinarije otvorili su i destileriju te proizvode i rakije od šljive, jabuke, dunje… Svi ti nektari sljubljeni su u njihovoj vinariji da odličnim delicijama i glazbom. Odlazimo u Negotin u hotel De lux u kojem potom punimo baterija, za sutrašnji, pretposljednji dan našeg press tripa.
About Author
