SARAJEVO – ISTOK NA ZAPADU I ZAPAD NA ISTOKU
Bilo gdje da krenem o tebi sanjam
Putevi me svi tebi vode
Čekam s nekom čežnjom na svijetla tvoja
Sarajevo, ljubavi moja
Znajući da idem na par dana u Sarajevo stalno mi se vrtjela u glavi ova pjesma Kemala Montena koju je zagrebački Jugoton objavio prije punih 47 godina. Iako stara gotovo pola vijeka nimalo nije izgubila na svojoj svježini i inspirativnosti.
Dok su mi kroz glavu danomice prolazili ovi stihovi pun ushita sam razmišljao o onome što me u Sarajevu čeka na press tripu u organizaciji turističke zajednice Kantona Sarajevo i udruženja turističkih novinara BiH u osnivanju.
Sarajevo je posebno mjesto, Istok na Zapadu i Zapad na Istoku, vječno sjecište različitih kultura, religija i etniciteta zbog toga često nazivan i europskim Jeruzalemom. Ovaj grad utemeljio je Isa – beg Isaković. Putem do Sarajeva prošli smo i kanjon rijeke Vrbas koji se pruža na potezu od Banja Luke do Jajca uživajući u predivnim prizorima zahuktale rijeke i stijenja ispod kojeg smo na nekim dionicama doslovno prolazili; kao da je riječ o nekom polu tunelu.
Prvu noć iliti nulti dan našeg press tripa prespavali smo u Zagoricama kod Visokog. Nevjerojatno je da za svega dvadesetak eura možete ondje iznajmiti moderno i ukusno opremljen smještaj koji se prostire na cijelom katu obiteljske kuće. Od samog smještaja ljepša je još priroda koja Vas okružuje – od glavne ceste apartman dijeli Fojnička rijeka, a svuda okolo se nalaze bosanske šume i planine. Jutarnje buđenje stoga prizvalo je u sjećanje stihove legendarne BH skupine Nervozni poštar „Mi smo drvosječe, potaman nam sve, oko nas su bosanska brda i planine“.
Od Zagorica do tunela Ravne u Visokom desetak je kilometara, a ondje nas očekuje neumorni istraživač alternativne povijesti Semir Osmanagić. Prethodno smo prošli kroz čaršiju Visoko, pojeli burek u burekdžinici Zvrk (uz asistenciju vrabaca koji se ne boje sletjeti za stol da bi pokupili koju mrvicu) i prošetali visočkim ulicama naišavši na simpatične prizore poput onog u kojem mačka lijeno spava u izložbenom prostoru trgovine.
Odlazimo ka tunelu Ravne i nakon kraćeg razgovora sa Semirom (s kojim svi žele razgovarati i s kojim se svi žele fotografirati) krećemo u obilazak podzemnog labirinta Ravne. „Da bi piramida bila piramida mora imati geometriju, orijentaciju i materijal“ u uvodu nam govori vodič, a potom krećemo dublje u tunel gdje nam otkriva sve o piramidama i njihovim tunelima. Ovaj tunel povezuje svih šest bosanskih piramida. Poslije piramida obilazimo i park Ravne i krećemo ka starom gradom Visoko koji se nalazi na vrhu piramide sunca. Do njega vozi uska kozja staza ali isplati se; priroda i pogled sa vrha su predivni.
Od Visokog do našeg sarajevskog hotela Holiday nekih je 35 km. Imali smo sreću da nas je jak i iznenadan proljetni pljusak uhvatio baš kada smo bili u automobilu, a ne na vrhu piramide sunca. Stajemo putem u Podlugove kako bismo obišli željezničku postaju koju je svojevremeno opjevao i proslavio Zdravko Čolić. U obližnjem supermarketu kupujemo za osvježenje „Srednjovijekovno bosansko svijetlo pivo“, na vrhu limenke otisnut je natpis „1189 Povelja Kulina Bana“, a na njenoj pozadini se da pročitati da se ono proizvodi u Austriji. Vrlo zanimljivo; dok Zapadnjaci svoju proizvodnju sele na daleki istok, Bosanci ju (barem kada je pivo u pitanju) sele na bliski zapad. Malo smo se našalili na konto te činjenice ali neka Bosna je ionako poznata po vrhunskom humoru.
Nakon dolaska u hotel i čekiranja nisam mogao odoljeti a da se ne osvježim u hotelskom bazenu, a potom da krenemo u obilazak grada. Prešavši jedan most na Miljacki vrlo brzo smo stigli do pivnice Bure bez dna, a poslije nje smo stigli obići i Cugaona bar. Prolazimo putem i pored kafića Tito koji figurira i kao svojevrstan muzej Tita i to baš na datum 25. 05., nekadašnji Dan mladosti, tj. rođendan Josipa Broza Tita koji se u bivšoj državi slavio kao praznik, a danas u Federaciji BiH dan žalosti, zbog nemilih ratnih događaja iz 1995. godine – godišnjice masakra na tuzlanskoj kapiji.
Nakon ovog kratkog solističkog izleta pridružujemo se grupi i odlazimo ka restoranu Vidikovac koji se nalazi na brdu Zmajevac i s kojeg se, kako mu i samo ime sugerira pruža odličan pogled na grad. A tu je i odlična hrana koja se skladno sljubila sa hercegovačkim vinima Grge Vasilja i obitelji Nuić. Nakon službenog dijela programa uslijedilo je naravno i druženje u hotelu uz uspješnice lokalne craft pivovare 84 Olympics Brewery. Kušali smo Legendu (APA), Štrebera (golden ale), Crnjak (dry stout), Klošar (kolsch), a Kokuz, Šminker, Jalijaš, Roker i Maca ćemo nekom drugom prilikom.
Nakon kratkog ali slatkog sna krećemo u obilazak grada. U rukama imamo Sarajevo city card što obilazak grada čini lakšim i jednostavnijim. Obilazak grada započeli smo ispred gradske vijećnice. Ovu zgrada napravljena je koncem 19. stoljeća za vrijeme Austro – Ugarske monarhije, ali ne u secesijskom, tada dominantnom graditeljskom stilu u Podunavskoj monarhiji, već u pseudomaurskom stilu.
Riječ je o specifičnom stilu graditeljstva koji uvažava orijentalno nasljeđe ovog prostora i činjenicu da je K.uK. monarhija upravu nad Bosnom i Hercegovinom dobila tek 1878. godine, a taj period će potrajati svega četrdesetak godina jer u Sarajevu će se dogoditi i početak sloma AU monarhije o čemu svjedoče i Gavrilove stope koje ćemo posjetiti kasnije.
Kroz Sarajevo nas suvereno vodi sjajna vodičkinja Emina Torić. „U Sarajevu nemate klasični turistički dio gdje odlaze samo turisti. Gdje odlaze turisti odlaze i lokalci, gdje idu lokalci idu i turisti da dobiju to iskustvo i osjete puls gradskog života. U Sarajevu se ljudi dijele na dvije grupe: na ljude koji navijaju za FK Željezničar i one koji navijaju za FK Sarajevo. Sukladno tome jedni jedu ćevape kod Ferhatovića u Petici, a drugi kod Želje. Svatko od njih ima svoj način pripreme, ali ono što je univerzalno za sve ćevape jest to da se oni jedu isključivo sa lukom i kajmakom, rukama i pije se uz to jogurt“, naglasila je Emina.
Osim jedenja ćevapa u Sarajevu prava je umjetnost i ispijanje kave. Obilazimo ulicu Kazandžiluk u kojoj brojne zanatlije rade bakrene kovane setove za bosansku kafu, a potom posjećujemo i kafanu Index u kojoj nas kafedžije Vahidin Kolak i Mehmed Mešak Meho podučavaju umijeću pijenja bosanske kafe. Postoji neka pravila kojih se strogo treba držati; iz džezve se u fildžan prvo prebacuje „kajmak“, a potom se tek kava pretače. Voda se pije prije kave, da se ne bi poništilo sve ono što kava pruža. Inače običaj je u ovoj kafani, a na to ukazuje i njeno ime da svaki student koji ispit položi sa desetkom taj dan ima besplatnu kavu.
Na Baščaršiji nailazimo na Sebilj, omiljeni photo point brojnih turista koji dolaze u Sarajevo. Putopisac Evlija Čelebija navodi da je u Sarajevu nekoć bilo tri stotine Sebilja, a svi su bili spaljeni u prodoru Eugena Savojskog. Bosanski vezir Mehmed – paša Kukavica 1753. godine podiže novi sebilj koji je srušen 1891. godine, da bi potom bio napravljen novi, po nacrtu Aleksandra Viteka. Sebilj je u biti javna česma, a poznat je i po tome što se oko njega skuplja mnoštvo golubova, a jedan od njih je fantastično „uletio“ u moju fotografiju. Kaže se tko se jednom napije vode na sarajevskom sebilju taj se u Sarajevo i vraća.
Produžujemo do Morića – hana koji je napravljen na razmeđi 16. i 17. stoljeća kao zadužbina Gazi Husrev Bega. Riječ je o jedinom sačuvanom sarajevskom karavan – saraju, mjestu za smještaj trgovačkih karavana koje je moglo primiti karavan od 300 putnika i 70 konja. „U to vrijeme je važilo zlatno pravilo. Tko god dolazi u Sarajevo i ostaje u našim karavan – sarajima i našim hanovima ima prve tri noći i tri obroka dnevno skroz besplatno. Sarajlije su htjele trgovce dočekati na lijep način, da oni znaju da su dobrodošli, da se mogu kretati i raditi kao da su u svojoj državi. Htjeli su poručiti da ako dolazite u Sarajevo i nemate novca da platite smještaj bit će te zbrinuti od strane Sarajlija. Prve tri noći nećete završiti na ulici, bit će te u toplom krevetu i imati toplu hranu.“, otkrila nam je Emina i kroz šalu rekla da možda od toga običaja dolazi ona narodna poslovica „Svakog gosta tri dana dosta“
Impozantna je i Gazi Husrev Begova džamija, jedan od najznačajnijih spomenika islamske sakralne arhitekture na Balkanu. Uz nju se nalazi i šadrvan, a nedaleko od nje i sahat kula. Putem zastajemo u radnju Hajrudina Bureka koji njeguje dugogodišnju obiteljsku tradiciju tucanja kave.
Posjećujemo Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine gdje uživamo u glazbeno plesnim izvedbama KUD-a Baščaršija i bosanskim slasticama.
Ova institucija čuva original rukopisa romana „Na Drini ćuprija“ i nalivpero s kojim je napisan, a vrlo je zanimljiv dio posvećen bosanskim Sefardima. Riječ je o židovima koji su nakon kršćanske rekonkviste spašavajući goli život bježali sa iberskog poluotoka i spas potražili u multietničkom Osmanskom carstvu koja je tada imalo visok stupanj religijske tolerancije. Tu je i radna soba Silvija Strahimira Kranjčevića i brojne druge zanimljive stvari.
Prolazimo potom pored linije „Sarajevo susret kultura“ koja se nalazi na ulici Ferhadija. S istočne strane je Baščaršija, a sa zapadne građevine podignute za vrijeme Austro – Ugarske monarhije. Prolazimo i kroz „drevnu robnu kuću“, Gazi Husrev – begov bezistan, da bismo došli do „Gavrilovih stopa“, mjesta sa kojeg je Gavrilo Princip 1914. godine izvršio atentat na austrougarskog prijestolonasljednika Franza Ferdinand i njegovu suprugu Sofiju što je u konačnici i bio okidač I. svjetskog rata – sukoba koji je dramatično promijenio političku sliku tadašnje Europe zbog kojeg je „palo“ i habsburško i osmansko, i rusko i njemačko carstvo.
Sarajevskom žičarom se potom penjemo na vrh Trebevića s kojeg se pruža odličan pogled na grad. Dočekuje nas natpis „Dobro došli u olimpijski grad“, a gore se nalaze brojni objekti korišteni za vrijeme Olimpijade u Sarajevu, pa tako i danas napuštena bob staza. Vidikovac na Trebeviću se nalazi na 1160 m n/v i zrak je ondje puno svježiji nego na gradskom asfaltu.
Svježe je toga kasno svibanjskog dana bilo i u podnožju Trebevića, ali prvenstveno zato što se iznenadno spustio jak pljusak. Zaklon smo potražili u restoranu „Pod lipom“ gdje smo i objedovali. Sarajevski sahan savršeno nas je okrijepio. Sahan je duboka metalna posuda koju izrađuju kazandžije, a u njemu se nalazi nekoliko različitih jela koja se zajedno servirana nazivaju sarajevski sahan, a to su japak sarma, punjene paprike, mesne okruglice i sogan dolma, a prije toga je poslužena i begova čorba. U ovom restoranu se nalazi i galerija svjetski poznatog naivnog slikara Ismeta Ajanovića.
Za večernje druženje pak domaćini su izabrali restoran Careva ćuprija u kojem se sevdalinka u interpretaciji Zijada Šipovića (gospodina koji se osim što svira harmoniku i pjeva sevdalinku može i podičiti diplomama pravnog te građevinskog fakulteta) odlično sljubljivala sa bosanskim specijalitetima i hercegovačkom žilavkom Marijanović.
Sljedeći dan započeli smo s obilaskom Tunela spasa. „Rat i agresija na našu zemlju doveli su do toga da gajimo i taj dark turizam“, naglasio je prethodno direktor turističke zajednice Kantona Sarajevo Haris Fazlagić tijekom jutarnjeg davanja izjava za novinare. Prethodnog dana na Baščaršiji smo sreli obrtnike koji izrađuju privjeske za ključeve, olovke i suvenire od metaka, a od čahure minobacačke granate jedan vješt obrtnik je napravio lijepu vazu za cvijeće.
Rekao nam je da je za vrijeme rata ranjen gelerom takve granate, a da je tu vazu napravio jer je želio nečemu što je služilo za ubijanje napraviti nešto lijepo i na taj način na simboličan način dobrim pobijediti zlo. Za vrijeme ratnih zbivanja Sarajevo je bilo u okruženju, pod opsadom i tunel spasa je bio jedina veza sa vanjskim svijetom. Dug je nekih 800 metara, visok oko 1,6 metara, a širok svega metar. Opsada Sarajeva je najduža opsada nekog glavnog grada u povijesti, a trajala je 44 mjeseca. Ovaj tunel bio je najstrože čuvana tajna, a kroz njega je svaki dan u prosjeku prolazilo oko 4000 ljudi i 20 tona hrane. Tunel spasa je svjedočanstvo ljudske žilavosti i želje za opstankom. „I dok tvoje grane lome, još si draži srcu mome“, rekao bi Halid Bešlić.
Nakon tunela spasa Velikom alejom smo se fijakerima zaputili do najpopularnijeg sarajevskog izletišta – Vrela Bosne. Sve je ondje čisto i predivno. Tirkizno zelena boja očarava, a labudovi i ptice Vam doslovno jedu iz ruke. Lijepo je biti na vrelu rijeke koja je čitavoj državi dala (makar polovicu) imena.
Krećemo ka izletištu Javorov do na Bjelašnici udaljenom tridesetak kilometara od grada i putem u autobusu od fotografa TZ Kantona Sarajevo Kemala Moke Lihića učim o novoj sarajevskoj urbanoj sceni. Moke je osobno angažiran u dva benda; Pank flojd i Nindže iz Haustora, za koje kritičari tvrde da predstavljaju nastavak pokreta New primitives koji je nastao osamdesetih godina prošlog stoljeća kao sarajevski odgovor na zagrebačko/beogradski novi val. Osim rokera Sarajevo ima i svoje repere, a putem do Bjelašnice slušamo Capital City Crew i njihovu uspješnicu Sarajevo. Malo drugačija zvučna kulisa za vožnju autobusom od već provjerenih uspješnica Kemala Montena i Halida Bešlića.
Na izletištu Javorov do nalazi se i istoimeni restoran. Za dobrodošlicu rakija šišarkovača (lozovača koja se macerira šišarkama borova), burek, sirnica i zeljanica, a potom i prefin roštilj. Uz izletište se nalazi i jezero, ali i sprava za „precizno pecanje“ sa preciznim uputama: „Zadatak: Drvenim štapom za pecanje treba betonsku udicu ubaciti u šuplji panj. Varijante: takmičenje sa mjerenjem vremena/Pecanje na jednoj nozi/Pecanje samo sa jednom rukom. Efekt treninga: poboljšanje koordinacije, uključivanje trodimenzionalne vizije“.
Nakon uspješno obavljenog „pecanja“ fotografiram se sa drvenom statuom medvjeda i protom produžujemo do hotela Nomad. Ušuškan u crnogoricu, sa vizualnim motivima sarajevskih olimpijskih igara, zimskim kapama koje vise sa stropa, centralnim ložištem i panjevima za ispružiti noge ili ostaviti na njima piće izgleda stvarno odlično. Tu je i wellness i bazen i praktični detalji poput utičnice za punjenje mobitela koja „izvire“ iz tepiha na podu, a ono što je ljubiteljima zimskih sportova možda i najvažnije imaju direktan izlaz na ski stazu.
Nakon Bjelašnice vraćamo se u hotel i nakon kratke pauze odlazimo na oproštajnu večeru kod Seje Brajlovića. Preparirane životinje prave nam društvo u ovom kultnom restoranu dok mezimo somune, sireve i kajmak čekajući glavno jelo. Tu su i rakijice iz personalizirane bačvice kao i personalizirano vrhunsko suho crveno vino Stara Đemija, a perfektan roštilj sa hrpom raznog povrća poslužen je na gigantskim pladnjevima. Vrhunac trodnevne hedonističke ekstaze koji se može opisati ambijentalnim izrazima Merak… Čejf…Akšamluk…
About Author
