DVODNEVNA SVETKOVINA TRAMINCA U ILOKU

Prošle godine održano je prvo izdanje festivala traminca u Iloku pod mottom Traminac je naš ljubimac i odmah se etablirao kao jedan od najsimpatičnijih i sadržajno najkvalitetnijih regionalnih vinskih festivala posvećenih jednoj sorti vina. Unatoč prvotnoj odgodi i svim latentnim i stvarnim preprekama s kojima su se organizatori suočili prilikom drugog pokušaja održavanja festivala ova svetkovina u čast traminca je ipak održana, i to na veliku radost svih vinoljubaca, kako su organizatori Vinko Ručević i Željko Garmaz najavljivali kao prvi hrvatski post corona vinski festival.

Iz sadašnje, tj. današnje perspektive ovo post corona čini se ipak neopravdano optimistično, ali festival je unatoč svemu održan, doduše u ponešto skromnijem opsegu jer najavljeni Đorđe Bikicki nije mogao prijeći srbijansko – hrvatsku granicu, Eric Zwiebel i Julien Trimbach su nam se pridružili putem videolinka, izostalo je i sljubljivanje čokolada iz čokolaterija Aguara i vina iločkih podruma, ali festival je održan, i to je jedna dobra i pozitivna vijest posebice imajući u vidu da su se najavljene vinske manifestacije tijekom samog održavanja festivala traminca počele otkazivati jedna za drugom. Tako je primjerice otkazan četvrti, finalni ciklus Dana otvorenih podruma Osječko baranjske županije koji se 3. i 4. srpnja trebao održati u đakovačkom vinogorju, te večer vina i umjetnosti koja se trebala odigrati 11. srpnja u dvorištu osječke galerije Kazamat.

Laknulo mi je kada sam 25. lipnja, u ranim u jutarnjim satima, dan prije početka festivala na službenoj facebook stranici festivala traminca vidio objavu da je bosansko – hercegovački chef Nihad Mameladžija pristigao na Principovac. Kako je kasnije i jedan od organizatora Željko Garmaz priznao, da nisu uspjeli organizirati Nihadovo ekspresno prebacivanje preko granice festival se vjerovatno ne bi niti održao jer je gala večera u njegovoj režiji bila centralni događaj prvog dana festivala.

Po običaju došao sam u Ilok znatno prije festivala. Ovaj grad me kao pasioniranog ljubitelja povijesti iznova i iznova fascinira. Došavši do crkve sv. Ivana Kapistrana (uz koju je sasvim prikladno posađen vinograd), prošao sam otvorenu dvorišnu ogradu i sjeo na klupu s koje puca prekrasan pogled na Dunav i susjednu Bačku, zahvaljujući tome što je desna strana Dunava znatno viša od lijeve, i to u cijelom njegovom toku kroz Hrvatsku, počevši od Baranje, preko Erduta do Iloka. Iako Bačka Palanka s druge strane Dunava ima šest puta stanovnika od Iloka ona je još uvijek palanka, dok je Ilok grad, barem iz moje vizure turističkog vodiča koji želi na nekoj lokaciji što duže zadržati grupu koju vodi. Ovo ne govorim iz nekih kvazi lokal patriotskih ili ne daj Bože šovinističkih pobuda, već iz činjenice da je u (gledajući broj stanovnika) malenom Iloku natiskano toliko povijesti i toliko znamenitosti da se i puno, puno veći gradovi ne mogu s time podičiti, a to je posebno vidljivo u staroj gradskoj jezgri koja je i fizički uzdignuta u odnosu na ostatak mjesta – podgrađe. Pa ipak je Ilok bio kraljevski grad, a i festival traminca se pobrinuo da se uzvanici osjećaju kraljevski, barem na tren.

Nakon blažene kontemplacije u debelom hladu samostanskog dvorišta i pogleda na njega, spustio sam se do samog Dunava gdje sam na gradskom kupalištu sreo jednog od najboljih iločkih vinara – Domagoja Buhača koji se na festivalu traminca našao u dvostrukoj ulozi – kao uzvanik na gala večeri u petak i kao izlagača na izložbi vina u subotu. Nadam se da će na nekom od sljedećih izdanja festivala Domagoj održati i neku od radionica.

Nakon kratkog osvježenja u još uvijek hladnom Dunavu čiji je efekt splasnuo ubrzo po izlasku na obalu vrelo sunce, te smještaja u apartmanu bilo je vrijeme za odlazak na Principovac – pozornicu na kojoj se održavao festival traminca. Smiraj dana u kombinaciji sa dvjestotinjak nadmorskih metara visine i blagim vjetrom koji je puhao konačno je donio pravo osvježenje nakon vrelog kasno lipanjskog dana. Prve trsove traminca na Principovcu obitelj Odescalchi zasadila je prije 310. godina. Postoji li bolja kulisa za održavanje festivala traminca?

Uzvanici su se polako skupljali i gala večera, a time i sam festival traminca samo što nije započela. Sada je već tradicija festivala traminca da jedan renomirani chef  sljubljuje tramince sa finim zalogajima. Prošle godine to je činio Tom Gretić, a ove godine traminci su sljubljivani sa tradicionalnim specijalitetima BiH kuhinje, doduše interpretiranima i prezentiranima na nešto moderniji način. Ova autorska večera imala je čak sedam sljedova, a kao hladno predjelo poslužene su keške od piletine, bulgura s mladim maslom, pita s kremom od krumpira i sira, ajvar i bosanski sudžuk, salata, a uz sve to i dva traminca; Traminec Otmara Šturma iz slovenske Bele Krajine i Ambar Traminac Dominika Jagunića sa Plešivice.

Kao toplo predjelo poslužena su pileća jetrica na organskoj palenti Bjelčić s medom i peperoncinom, a ono je slubljeno sa izbornom berbom mirisavog traminca Ive Enjingija. I tek tada je došao prvi slijed – file soma u korici od krumpira, te uljevak od blitve i špinata u bijelom umaku, a uz njega je poslužen traminac domicilne iločke vinarije TRS. Drugi slijed je bio kombinacija teletine i ribe; sitni ćevap od teletine, te pastrva na riži sa sezonskim voćem u kombinaciji sa tramincem iločke vinarije Papak sa vinogradarskog položaja Radoš.

Kao glavno jelo poslužena je hercegovačka janjetina s livanjskim sirom u umaku od nara s pečenim povrćem,  a uz nju i traminac Principovac Iločkih podruma. I naposljetku, kao sedmi i finalni slijed za desert je poslužena tufahija od kruške sa orašastim plodovima i tulumba u pekmezu, a kako i priliči desertu uz to je išao traminac izborna berba bobica Iločkih podruma. Večera za pet, ili ako uzmemo sedam sljedova komotno se može reći večera za sedam.

Drugi dan festivala je bio rezerviran za radionice i izložbu vina. Unatoč prvotnom planu da se radionice održe u Starom podrumu ipak su bile održane na Principovcu, prvenstveno zbog većeg prostora i sukladno tome veće socijalne distance. Radionice su započele u subotu u 10.00h, a prva tema su bili „Čudesni jantarni traminca“. Prisutni su imali prilike kušati jantarne tramice Otmara Šturma, Dominika Jagunića, Tomislava Bolfana, kao i kupažu Superslav u kojoj traminac ima dominantnu ulogu kutjevačke vinarije Sontacchi.

Nakon toga uslijedila je priča o Alzasu kroz kušanje 10 traminaca iz različitih alzaških vinarija. Ovaj masterclass vodio je Eric Zwiebel MS (master sommelier) putem video linka. Gospodin Zwiebel rođen je u Alzasu, radio je kao sommelier u pariškom Le Pavillon Elysée Lenôtre, a trenutačno radi kao cellar master hotela Summer Lodge Country House u engleskom Dorsetu koji u ponudi ima više od 1600 različitih etiketa vina. Već dvadesetak godina član je organizacije Court of Master Sommeliers koja je u četrdesetak godina postojanja u svoje članstvo primila tek 240 kandidata. 2004. godine izabran je za najboljeg sommeliera Engleske, bio je dva puta treći na natjecanju za najboljeg europskog sommeliera, te četvrti na svjetskom natjecanju sommeliera 2013. godine u Tokiju. Od deset posluženih vrhunskih traminaca njih čak sedam je imalo oznaku grand cru.

Nakon toga Bruno Gaberšek iz Ljubljane predstavio je vertikalu Ptujske kleti, tramince iz 1990, 1983, 1973 i 1970. godine. Ante Miličević iz Kutjeva predstavio je svoj traminac – izbornu berbu prosušenih bobica iz 2013. godine za kojeg mu je zadarska udruga Vinum dodijelila priznanje Vinum Laureatum za najbolje desertno hrvatsko vino 2020. godine.

Nakon seta „živih“ prezentacija i ručka putem video linka se uključio Julien Trimbach iz istoimene alzaške vinarije koji je najmlađi izdanak vinarske dinastije stare nekoliko stoljeća. Od sedam kušanih vina izdvojio bih Gewürtztraminer Cuvée Des Seigneurs de Eibeaupierre iz 2000. godine, te Gewürtztraminer Selection de Grain Nobles iz 2001. godine.

Posljednja radionica je bila posvećena arhivi domaćina festivala na kojoj su sudionici mogli kušati arhivske tramince Iločkih podruma iz 2007., 2009., 1997., 1982., i 1947. godine. Upravo taj traminac iz 1947. godine bio je najveća senzacija festivala jer je upravo to vino posluživani na krunidbi engleske kraljice Elizabete, a posebice imajući u vidu da današnja cijena toga arhivskog vina iznosi 55.000 kn.

Nakon radionica uslijedila je izložba vina kojoj su posjetitelji imali priliku uživati u tramincima pedesetak različitih vinarija. Cijeli festival pratio je osječki No Jazz band bez kojeg prošle godine nije prošla gotovo ni jedna vinska manifestacija na istoku Hrvatske, a nadam se da nisu ni zamjerili čika Ivi Enjingiju kada je javno rekao da njemu ipak više odgovara neka domaća glazba.

Festival traminca sjajan je event, kakav i doliči Iloku – dunavskom kraljevstvu vina i starina.

About Author