ERDUTSKI CIKLUS DANA OTVORENIH PODRUMA – EDUKACIJA, POEZIJA, GLAZBA I OUTDOOR REKREACIJA PROŽETI VINOM
Vikend uoči Međunarodnog dana Dunava koji se u 14 podunavskih zemalja obilježava 29. lipnja, a ove godine pada u ponedjeljak, bilo je živahno u cijelom Hrvatskom Podunavlju, od Baranje, preko Erduta, do Iloka. U petak i subotu u Iloku je unatoč svim preprekama održan po drugi put festival traminca, u Baranji je u subotu održano ljetno izdanje Lessinga, a četvrti ciklus Dana otvorenih podruma Osječko baranjske županije održan je u subotu u erdutskom vinogorju, jednome od tri hrvatska podunavska vinogorja i jednome od četiri vinogorja Osječko baranjske županije.
Od tri hrvatska podunavska vinogorja (od sjevera prema jugu to su Baranja, Erdut i Ilok) samo je erdutsko vinogorje smješteno u Slavoniji i specifično je po tome što se nalazi unutar dunavskog meandra. Naime, Dunav u erdutskom vinogorju meandrira na način da je to vinogorje sa tri strane okruženo tom moćnom rijekom, tvoreći na taj način svojevrstan poluotok, te je prevlaka između Aljmaša i Dalja jedina kopnena međa vinogorja Erdut.
Nakon završetka radionica i početka izložbe vina na ladanjskom imanju Principovac napustio sam Ilok i festival traminca i uputio se preko Vukovara ka Erdutu prošavši tako cijelo srijemsko – slavonsko Podunavlje koje na slavonski i srijemski dio dijeli ušće rijeke Vuke u Dunav. Baranja je priča za sebe jer zbog močvara Kopačkog rita u surječju Dunava i Drave tamo za razliku od slavonsko – srijemskog dijela Hrvatskog Podunavlja ne postoji prometnica koja bi išla direktno uz Dunav, a nešto najbliže toj imaginarnoj prometnici je nasip koji od Kopačeva vodi preko Tikveša do Zlatne Grede, lovačke kuće Monjoroš i Sunjog čarde, te izbija na cestu koja Zmajevac povezuje sa Batinom. No dobro, Dunav nije samo u Baranji, stoga se ponekad valja otarasiti konformizma i uputiti se i ka onim dunavskim mikroregijama koje nisu najbliže mjestu prebivanja, a nakon Iloka i odlazak u Erdut djeluje kao povratak kući. A kuća neće nikud otići, pa se komotno može zadržati i duže no što je planirano.
Dolazim u Dalj gdje sam na random način, preko interneta pronašao smještaj Bakina kuća, a privuklo me to što se nalazi tik uz Dunav. Dalj je ogromno selo od nekih 5 tisuća stanovnika i jako podsjeća na gigantska sela u Vojvodini, poput recimo Čuruga.
Kada se iz pravca Vukovara, odnosno Borova dolazi u Dalj tek tada se može u punom značenju riječi spoznati pojam Dalj planina. Dalj se nalazi na jugozapadnom obodu vinorodnog dunavskog poluotoka, a veći dio mjesta čak i izvan njega, za razliku od Erduta koji se nalazi na sjeveristoku i koji je znatno viši. Kada se vozite lokalnom, sjevernom cestom od Aljmaša ka Erdutu nailazite na natpise Aljmaš planina, Dalj planina, Erdut planina, međutim nemate dojam da se nalazite na brdu ili značajnijoj uzvisini (u Panoniji je svako brdo planina), a spust prema desnoj obali Dunava je prekratak da bi se o planini govorilo. Međutim kada se vozite glavnom, magistralnom cestom koja Osijek spaja sa graničnim prijelazom Erdut vidljivo je kako se sa „hrpta planine“ koji se nalazi tamo oko lokalne ceste brdo spušta prema dolje, i tek tada neupućeni putnik namjernik dobije puno razumijevanje termina „planine.“
Nakon desetak kilometara vožnje od Dalja i Erduta i promatranja „planine“ pristižem u Erdutske vinograde d.d., stožernu vinariju cijeloga vinogorja. Uzimam čašu i tražim njihov cabernet franc. Nakon svih onih silnih traminaca u Iloku njegova trpkost baš godi. Prolazim kroz ogledni vinograd koji (kad se ponovno razbuja) kani imitirati tunel i koji vodi do vidikovca erdutskih vinograda; još jednog divnog mjesta s kojeg puca fantastičan pogled na Dunav, ali i na susjednu srednjovjekovnu erdutsku kula koju ako bude sve po planu uskoro čeka temeljita obnova.
Zauzimam svoju balu sijena bačenu na travi i prepuštam se Poeziji u čaši. Za poeziju u erdutskom ciklusu Dana otvorenih podruma zadužena je pjesnička skupina Na krajičku jezika koju čine trio Bruno Koić, Mislav Bartoš i Slavko Babić. Njihove pjesme su životne, miljama daleko od akademske i uštogljene poezije, a popriličan broj njih posvećen je i vinu. Pa kakvi bi to pjesnici bili da nisu napisali i ponešto o vinu. Ja primjerice po vokaciji nisam pjesnik već blogger, ali i ako ponekad napišem neku pjesmu to isključivo bude o vinu, i to nakon poprilične doze inspiracije. A tijekom slušanja poezije gotovo nisam ni primijetio da mi je čaša već prazna, cabernet franc ispijen, a tu se pojavila Branka, dobri duh Erdutskih vinograda koja mi (kao i drugim prisutnima) već toči njihov sjajan traminac. Takav je jednostavno vikend, od traminca se ne može pobjeći, eventualno se može uhvatiti kratki predah, ali ne žalim se.
A nakon poezije glazba, i to koncert višestrukoga dobitnika Porina Zvjezdana Ružića. Njegova glazba zasigurno nije hiper komercijalna i zasigurno ne prija svačijim ušima ali se savršeno uklopila u atmosferu vinarije s pogledom na Dunav. Zvjezdan je pravi performer i umjetnik i to se vidi po načinu kako interpretira svoju glazbu, a svaku od svojih kompozicija je i osobno proživio, u realnom svijetu ili u mislima; uz svaku skladbu vezana je neka mala priča koju je podijelio sa publikom, a na kraju je i premijerno izveo nekoliko svojih skladbi, tako da je koncert potrajao gotovo do sumraka. Svoj glazbeni projekt Zvjezdan je nazvao Pianotron; paralelno svira jednom rukom na koncertnom klaviru, a drugom na mellotronu – analognom sintisajzeru. Cijeli koncert je bio odličan, a posebno sam se naježio pri interakciji njegove glazbe i zvonjave crkvenog zvona sa mjesne crkve. Nestvarno i nadrealno, a ambijent vinograda s pogledom na Dunav samo je pojačao taj efekt. Savršen kraj prvoga dana otvorenih podruma Erdutskog vinogorja.
Nedjelja je bila rezervirana za Wine & Bike tour. Sunce je nesmiljeno pržilo od ranog jutra i na koncu je došlo upola manje biciklista no što je bilo prijavljeno, ali to nas nije spriječilo da istražujemo erdutsko vinogorje na dva kotača i uživamo u njegovim ljepotama. Start je bio u Danubio winery & residence u Aljmašu. Za razliku od standardnog izdanja ovaj Wine & Bike nije imao natjecateljsku dimenziju, nije bilo skupljanja skrivenih butelja jer je naglasak bio na upoznavanju geografskih karakteristika ovoga kraja, njegove ambijentalne povijesti i plodova prirode (čitaj: vina). Nakon ispijanja kavice i rakijice u vinariji Danubio krenuli smo put Erduta gdje je prva postaja bila vinarija Magistra.
Riječ je o mladoj vinariji koju vodi Hrvoje Pavić zajedno sa svojom sestrom, a nazvana je Magistra jer su u Hrvojevoj obitelji svi prosvjetni radnici; i on i sestra i roditelji. Nakon prezentacije vinarije Magistra Hrvoje nas je ostavio da se okrijepimo sokovima, vinom i kolačima i nestao, da bi nas potom opet dočekao u Erdutskim vinogradima d.d. gdje je zaposlen kao suradnik za marketing, a poznavajući njegov dosadašnji rad moram reći da svoj posao obavlja prilično agilno. Tako je Hrvoje između ostaloga u Erdutskim vinogradima prije tri godine organizirao okrugli stol o povijesti vinogradarstva i vinarstva na području Slavonije, Baranje i Srijema, pokrenuo je i novu manifestaciju Vinski grad Erdut koja je hibrid vinskog happeninga i srednjovjekovnog sajma. Po struci je povjesničar, a trenutačno radi na doktorskoj disertaciji čija je tema upravo povijest Erdutskih vinograda i povijest plemenitaške obitelji Adamović – Cseh koja je bila njihov nekadašnji vlasnik i čije ime i danas nosi dvorac koji se nalazi na ulazu u vinariju. Pa stoga nema bolje osobe za ispričati priču o Erdutskim vinogradima.
Nakon prženja na jarkom suncu konačno smo se spustili u blaženi hlad vinskoga podruma gdje je Hrvoje krenuo sa zanimljivom povijesnom pričom: „Vlasnici ovog imanja u njemu praktični nisu niti boravili, sve do jedne zgode kada je bratić oženio svoju sestričnu što se u to vrijeme smatralo normalnim i društveno prihvatljivim. Međutim problem je nastao kada je poželio oženiti njenu sestru, pa nije znao što učiniti s prvom ženom, te ju je poslao u Erdut nadajući se da će brzo i umrijeti, pa da će preko njene sestre, a svoje sadašnje žene povratiti i to imanje. Međutim u Erdut navraća obrazovani, ali siromaši plemić Erwin Cseh, župan srijemske županije sa sjedištem u Vukovaru i on se tu zapravo udaje. On unaprjeđuje imanje, podiže nove nasade, ali je imao jedan veliki problem; ženu koja mu je branila sve životne radosti, pa je Erwin utjehu tražio u vinu.“ Priča se nastavlja i dalje, u stilu prave telenovele, ali preporučujem svima koji ovo čitaju da odu do Erduta i poslušaju nastavak priče direktno iz usta Hrvoja Pavića i na mjestu gdje se cijela priča odvijala.
Obilazimo naravno i bačvu zapremnine 75.000 litara za koju kažu da je najveća vinska bačva na svijetu koja je još uporabi, šećemo do vidikovca, te produžujemo dalje. Prolazimo pored vinarije Siber, spuštamo se niz surduk i i izbijamo na vinsku cestu koja se spušta na magistralnu cestu, a spuštajući se niz „planinu“ vidimo i drugu, južnu stranu dunavskog meandra. Tek tada posjetitelj dobiva pravi dojam da se nalazi u meandru – zavojitom koritu rijeke. Vozeći se niz magistralnu cestu dolazimo do drugog skretanja u Dalj, već smo izvan meandra i skrećemo desno na prteni put za Aljmaš. Čim smo izašli iz meandra vinska magija je nestala, umjesto vinove loze kukuruz, pšenica i druge kulture. Na račvanju puteva dio ekipe skreće prema Danubiu, a dio se spušta na Dunav u Aljmašu. Ipak je sutra Međunarodni dan Dunava, pa s proslavom treba krenuti što ranije…
About Author
