IX POŽEŠKA KRIGLA – PIVO & NOGOMET
U zraku je visjela kiša, što nije bio dobar signal za odlazak na Požešku kriglu i namjeravano kampiranje. Nismo željeli mudstock i klizanje u blato nakon piva previše. Prve dvije krigle vrijeme je bilo izuzetno vruće, pravo pasje popodne. Žege su bile karakteristika svakoga odlaska do Požege, što i nije loše s obzirom da tada nema većega gušta i osvježenja od ispijanja hladnoga piva… u velikim količinama. Namjerno smo se uputili dužim putem, preko Orahovice, a ne preko Našica kako bismo vremenu dali malo vremena… da nadođe. S prvim obrisima Papuka i s prvim zmijolikim usponom na putu prema orahovačko jezero optimizam je lagano kopnio, u ušima se stvarao pritisak, a temperatura je padala. Na cesti Orahovica – Kutjevo zastali smo na pola puta, tamo gdje se s desne strane nalazi put za vrh Kapavac, a s lijeve strane tik uz cestu vidikovac s kojeg se pruža sjajan pogled na manastir svetoga Nikole i na šumovite obronke Krndije.
Pored Vidikovca se nalaze i edukativne table parka prirode Papuk, pa smo uvidom u kartu nekadašnjeg panonskoga mora, na čijem rubu je lociran Beč da je to mjesto oduvijek imalo taj mondeni štih, ljetovalište na krajnjem sjeverozapadu rivijere, nešto kao austrougarska Opatija na Jadranu. I uletjeli smo direktno u oblake, ali to nije bilo baš ugodno iskustvo već upozoravajuće. Jesen u srpnju, sa kišicom što lagano sipi… A onda se na fejsbuku pojavila notifikacija, objava organizatora krigle slijedećeg sadržaja: „Ma ko se boji kiše još? Zadnji kišni oblaci lagano napuštaju Požeštinu a poslijepodne i navečer prognoziraju OK vrijeme na svim prognozama.“ Odlično, pomislih… a ipak su oni Zlatna dolina, a ako su ime koristili već i Rimljani sigurno su imali neki dobar povod. Od Kutjeva do Kaptola proletjeli pored romantične panorame vinograda u selima Venje, Hrnjevac, Podgorje. I stvarno odjednom je zasjalo sunce, a naše brige su odagnane. Došlo nam je i da zastanemo u nekoj od vinarija, ali tada vjerojatno ne bismo niti otišli na kriglu. Iz Kaptola put nas vodi preko Alilovaca i dolazimo u Turnić. Sa glavne ceste prtenjak vodi do oaze mira i spokoja. Jezerce, velike površine za kampiranje, šuma svuda oko nas. Naravno ima i dovoljno mjesta za šatore i binu. A iznad je restoran Stari fenjeri s kojeg se pruža pogled na cijeli kompleks i gdje se može uzeti predah od piva koje se nudi. A nudi se puno toga. Izostali su pojedini izlagači koji su bili najavljeni, ali piva je na pretek. Srećemo stare dobro poznate ekipe, a osim domaćina tu su i brodski pivari, panonski pivarski sindikat, pivari iz Srebrenika u BiH, itd. Prava obiteljska atmosfera. Naravno tu su i svi eminentni slavonski pivari, počevši od Bošnjaka iz Sičica, Slawonera iz Požege, Kreše Marića iz Daruvarske pivovare, Popstera iz Slavonskoga Broda itd. Bio je dogovor da popijemo jedno pivo a zatim da raširimo šator. Taj šator je moj suputnik kupio još ciljano za Pijanu čaplju koja se održala prije nekih dva mjeseca u Brodu, ali ga tada nismo raširili, imali smo važnijeg posla. Na kraju, prije postavljanja šatora nismo popili jedno pivo već četiri, ali smo uspjeli. Doduše promijenili smo početnu lokaciju jer smo na njoj naišli na pravu koloniju velikih, crvenih, svadljivih mrava, ali pametniji popušta pa smo preselili nekih desetak metara gore. Iako nisam pretjerani ljubitelj nogometa slažem se da pivo i nogomet idu zajedno.
Utakmica Hrvatska – Rusija potakla je masovnu euforiju, pa sukladno tome i ispijanje masovnih količina piva. Ali uistinu je bilo teško odlučiti se među dvadesetak pivskih stilova koji su bili ponuđeni. Izdvojio bih točionik homebrewera Šnajder & Đelajlić i njihov brown ale. Naravno to ne znači da su ostala piva bila loša, ali s craft pivima je slična stvar kao i s vrhunskim parfemima. Organoleptički receptori se relativno brzo zamaraju, pa onda nakon kraćeg eksperimentiranja valja odabrati najbolji stil i držati se njega. Pobjeda u utakmici je samo dodatno raspalila euforiju i produžila joj vijek do same zore i svitanja. Sve u svemu jedan odličan dan u Požegi.
About Author
