XV. JUBILARNO IZDANJE VINSKOG/BOR MARATONA U ZMAJEVCU – ODRŽANA JOŠ JEDNA ULTIMATIVNA VINSKA FEŠTA SVIM NEDAĆAMA USPRKOS
written by Mario Jukić, photo by Nenad Milić & Dubravko Franjin
Vinski maraton u Zmajevcu – vinskoj prijestolnici Baranje uspješno je održan protekli vikend unatoč svim problemima s kojima su organizatori bili suočeni. I opet je Zmajevac otvorio svoje gatore, a surduci su vrvjeli ljubiteljima dobre vinske kapljice. Doduše, zbog akutalne situacije sa korona virusom bilo ih je nešto manje no prošle godine, ali i to ima svojih pozitivnih strana jer su gužve bile manje, nisu bili redovi kao prethodnih godina na punktovima s vinom, što je dobro za međusobnu interakciju maratonaca (i ostalih posjetitelja) i njihovu interakciju sa samim vinarima.
Organizator vinskog maratona je udruga za njegovanje običaja Mađara Surduk Egyesület. A osim vinskog maratona ova agilna udruga stoji i iza organizacije zmajevačke Vinceške, Martinja, pa i fišijade koja je jedne godine održana u reformatskom surduku, istom onom u kojem je ove godine održano premium izdanje vinskog maratona. I ove godine uspješno su odradili svoj posao, a da nije bilo nimalo lako svjedoči post koji su objavili na svome facebook profilu, u nedjelju ujutro: „ Dragi maratonci, vinari i dobri ljudi koji ste nam pomagali zadnjih tjedana HVALA. Doduše, od najavljenog programa totalno se sve izmijenilo 48 sati prije početka manifestacije jer koncert The Frajle je nažalost otkazan, pa nam je jedan band stavljen u samoizolaciju u četvrtak, zatim nebo se spustilo nad Zmajevcem i na kraju ostali smo bez struje na nekoliko sati. Sve u svemu godina za pamćenje. THE END!“
Da, da bilo je tu organizacijskih i tehničkih poteškoća, ali kada imate manifestaciju na kojoj se toči to fino baranjsko vino, i koja ima takvu kulisu kao što su zmajevački vinski surduci, koji su zaštićena kulturno povijesna cjelina (iako nekim nadobudnim građevinskim investitorima to očito još uvijek nije jasno), te ako Vam dođe nekoliko tisuća ljubitelja vina takva manifestacija jednostavno mora uspjeti. I ovogodišnje XV. jubilarno izdanje vinskog maratona bilo je unatoč svemu odlično! Najmanje su stresa i brige imali posjetitelji, vinoljupci, a sve nedaće su kao što i obično biva podnijeli i amortizirali organizatori.
Svoje prvo dvodnevno izdanje Vinski maraton je imao prethodne godine jer je broj sudionika imao stalan progresivan rast što je imalo i svoje loše strane jer su se stvarali velike gužve i čepovi. Ono što je uvedeno prošle godine odmah je postalo i standard pa je i ove godine maraton imao premium dan u petak, 25. rujna kada sam u Zmajevac došao iz pravca Osijeka.
Iz Slavonije, odnosno uže Hrvatske se do Baranje može doći na dva načina – mostovima kod Osijeka i mostom kod Belišća. Za prvi dan maratona odabrao sam prvu opciju, a za drugi drugu, a sve kako bih mogao vizualno uživati u prirodi Baranje. Sve je u Baranji, točnije u onom dijelu koji se danas nalazi u Hrvatskoj (Mađari tu trećinu Baranje nazivaju Dravskim trokutom) u znaku trojstva, počevši od trokutastog oblika njenih granica i činjenice da graniči sa Slavonijom od koje je odvojena rijekom Dravom, Bačkom od koje je odvojena Dunavom i Mađarskom od koje je odvojena suhom kopnenom granicom, pa preko etničke i religijske strukture stanovništva, do geografske strukture njenog ozemlja gdje su močvare u sutoku dviju moćnih rijeka dugotrajnim procesom melioracije u predindustrijskim uvjetima djelomično ustupile mjesto plodnima ravnicama koje se na zapadnim rubovima gornjeg kraka baranjske turističke transverzale spajaju sa obroncima vinorodnog Banskog Brda koje se u dužini od dvadesetak kilometara proteže od jedinog baranjskog grada – Belog Manastira do jedinog baranjskog naselja na samom Dunavu – Batine.
U petak sam krenuvši iz Osijeka prošao biljskom cestom pored Kovačkih livada gdje se inače održava Slama land art festival i Stare Drave u Bilju na kojoj niče nova Čingi lingi čarda, na istom mjestu kao i kultni istoimeni predratni objekt o čemu će te uskoro imati prilike detaljnije čitati na ovome portalu. Iz centra Bilja put vodi desno pored dvorca Eugena Savojskog, legendarnog osloboditelja Baranje od osmanske dominacije čiji motiv krasi vina stožerne baranjske vinarije – vinarije Belje. Inače u tom dvorcu se nekoć, prije preseljenja u Kneževo, odnosno kasnije u Mece nalazilo sjedište Belja. Stoga je selo Bilje, odnosno Bellye kako se na mađarskom zove i dalo ime cijelom poljoprivrednom gazdinstvu, a koje je dugo vremena figuriralo kao sinonim za cijelu Baranju.
Umjesto da produžim prema Vardarcu, Lugu, Grabovcu (jedino mjesto u kojem nije prisutan snažan mađarski etnički pečat na Baranjskoj turističkoj transverzali) i Kneževim Vinogradima, skrećem desno prema Kopačevu, selu koje je i dalo ime cijelom Kopačkom ritu. Od ulaza u Park prirode put vodi asfaltiranim nasipom pored jezera Sakadaš. Skretanje lijevo vodi ka pustarama Podunavlje, Kozjak, Sokolovac i Mirkovac. S lijeve strane ceste nalaze se nepregledne oranice, a s desne strane prostrane šume Kopačkog rita. Iz Mirkovca se izbija u Suzu, mjesto koje se već nalazi na obroncima Banskog Brda, koje zbog nekoliko sjajnih vinara i činjenice da je s njim fizički spojeno figurira kao predgrađe vinske prijestolnice Baranje – Zmajevca.
Čemu toliko opširan uvod? Pa zato što je i sam dolazak do Zmajevca doživljaj za sebe, pogotovo za one koji dolaze prvi put. A koja je razlika između premium i klasičnoga maratona: na standardnom maratonu koji se održava u subotu imaju prilike sudjelovati svi zmajevački vinari, a na premium maratonu samo oni vinari (ne moraju biti isključivo iz Zmajevca) čija su vina na ocjenjivanjima dobila 85 ili više bodova, odnosno 81 ili više boda na Zavodu za vinarstvo i vinogradarstvo.
Teško je imati ujednačenu razinu kvalitete vina na nekoj manifestaciji na kojoj sudjeluju vinarije sa zaposlenim profesionalnim enolozima i mali, privatni obiteljski podrumi. Proteklih godina bilo je dosta kontroverzi i komentara na tu temu pa su organizatori osluškujući reakcije posjetitelja odlučili uvesti premium dan sa desetak odabranih vinarija. Osim najveće baranjske vinarije – Belja d.d. na premium danu su sudjelovali i ponajbolja zmajevačka obiteljska vinarija Gerštmajer, boutique vinarija Zajec, vinarije Kusić i Kalazić, vinarije Kolar, Kováts i Pinkert iz Suze, vinarija Alexandar iz Kamenca i vinarija Szabó iz Karanca.
Poprište zbivanja je bio reformatski surduk koji od glavne ceste, reformatske crkve (kako i samo ime sugerira) i vinoteke i zavičajnog muzeja Baranyai Juliavodi ka višim dijelovima Banskog Brda. Ono što mi je posebno drago je činjenica da su na premium danu sudjelovali i neke vinarije koje se ne pojavljuju pre učestalo na lokalnim manifestacijama poput vinarije Kovats iz Suze ili vinarije Alexandar iz Kamenca.
Svaki zmajevački surduk priča je za sebe i na njemu se uvijek može nešto novo otkriti, pa sam tako i ove godine po prvi put naletio na podrum Sulyok koji ima zid sa neobičnim muralima. Ovaj podrum je sada nažalost napušten, kako saznajem od lokalaca nasljednica trenutno živi u Zagrebu, ali ono što raduje je činjenica da se svake godine sve više podruma revitalizira, pa je tako na ovogodišnjem premium maratonu svoja vrata posjetiteljima po prvi put otvorio i gator Rosa obiteljske vinarije Zajec. Nakon dva objekta na katoličkom surduku ovo je njihov prvi objekt na reformatskom surduku.
U petak je još bilo relativno lijepo vrijeme i ispijati vino se moglo i u kratkim rukavima. Prolom oblaka koji je uslijedio definitivno je završio bablje ljeto i uveo nas u jesen, te sam se stoga sljedeći dan u Zmajevac uputio u dugim rukavima. Ovoga puta preko belišćanskog mosta putem kojim se nakon prolaska uz Staru Dravu pruža pogled na Aršanj u susjednoj Mađarskoj s lijeve strane, a nešto kasnije i na Bansko Brdo s desne strane ceste. Prije Baranjskog Petrovog sela naseljenog primarno Šokcima, gdje je uz Mohač najbolje očuvan običaj Buša u Baranji, nalazi se odvojak lijevo za Novo Nevesinje naseljeno kolonistima iz istočne Hercegovine, a nakon njega i odvojak desno za Novi Bezdan, naseljen doseljenicima iz bačkog Bezdana.
Ogledni primjer baranjske multikulturalnosti i multietničnosti i činjenice da je ovaj plodan kraj uvijek privlačio doseljenike iz svih dijelova Panonije i Balkana. Nakon prolaska kroz Petlovac i Beli Manastir odvajamo se lijevo na beljsku vinsku cestu gdje započinje slalom kroz vinorodne brežuljke uz obavezno zaustavljanje i chill out na beljskom vidikovcu. Nakon Kamenca i Kneževih vinograda stižemo do Suze i Zmajevca.
Zmajevac već naveliko vrvi veselim maratoncima, i već je problem naći slobodno mjesto za parkirati automobil. Uspijevamo iz drugog pokušaja nakon što smo skrenuli desno kod društvenog doma. Krećemo od kraja, od zelene vinske ceste na kojoj su bili otvoreni podrumi Majorić, Gerštmajer, Pöc i Martinov. Podrum Majorić nalazi se u Ružinoj ulici, a ostala tri u ulici Šandora Petefija. Majorić i Pöc mali su podrumi koje sam, priznajem imao priliku posjetiti samo za vrijeme maratona.
I to je draž maratona jer kod većih vinara možete tijekom cijele godine, a kod ovakvih malih praktički samo jedanput godišnje. Vinarija Gerštmajer ponajbolja je zmajevačka i baranjska obiteljska vinarija, a Ivan Gerštmajer Zelember već je peta generacija u obitelji koja se bavi vinarstvom. Uspješno se bave i turizmom, a sjenica i livada ispred njihove vinarije bila je krcata maratoncima, kao i natkrivena sjenica susjedne vinarije Martinov koja se također bavi i turizmom, a za razliku od Gerštmajerovih gdje je turizam u odnosu na vino ipak sekundarna djelatnost, kod njih je po svemu sudeći primarna.
Nakon dva mala obiteljska podruma; Majorić i Pöc već smo uletjeli u šušur i vrevu, a još nismo niti zakoračili na niti jedan od dva zmajevačka surduka. Nakon prolaska pored reformatskog groblja koje se nalazi na rubu sela i s kojeg puca prekrasan pogled na brežuljke Banovog Brda (u Zmajevcu čak i groblja imaju ljepotu i šarm!) spuštamo se u reformatski surduk i zastajemo kod novog gatora obiteljske vinarije Zajec.
Sat vremena je do službenog zatvaranja maratona i zabava je na vrhuncu. Sjedamo na klupu uz gator i promatramo maratonce kako skaču, pjevaju, piju vino, posrću i opet se ustaju, i tako iz ciklusa u ciklus. To je ta razuzdana atmosfera vinskog maratona koja se ne može iskusiti na „šminkerskom“ premium danu. Nastavljamo dalje i spuštamo se do podruma Roth koji se nalazio na kraju (ili na početku, zavisno iz kojeg kuta gledate) reformatskog surduka i upućujemo se ka katoličkom surduku. Ostalo je svega pola sata do kraja maratona i moramo obići još nekoliko check pointova.
Vinarija Josić sa desne strane, pa karanačka vinarija Svijetli dvori sa lijeve strane i idući tako cik – cak opet završavamo ispred obiteljske vinarije Zajec, dok iz gatora odjekuju stihove stare uspješnice Halida Bešlića: „Zarobljenik vina, kafana i dima, postao sam ja ženo voljena… zarobljenik čaše zbog ljubavi naše postao sam ja ženo voljena…“ I zmajevački maratonci su zarobljenici vina sa vrlo izraženim stockholmskim sindromom!
Službeni dio maratona (na bonove) završava i počinje onaj neslužbeni, „trči se“ naravno kao i uvijek počasni krug, dan ustupa mjesto noći, a katolički surduk vrvi maratoncima, tim finim baranjskim vinom, širi se miris lokalnih delicija, a zvukovi glazbe i žamor maratonaca se isprepliću. Jedinstveni ugođaj kakav se može doživjeti samo u vinskoj prijestolnici Baranje – Zmajevcu!
About Author
