KAKO JE BANOŠTORSKA VINARIJA ŠIJAČKI REVITALIZIRALA AUTOHTONU SRIJEMSKU VINSKU SORTU SEDUŠU
Sa vinima vinarije Šijački upoznao sam se prvi put prije nekoliko godina na jednom od izdanja novosadskog festivala vina INTERFEST. Prilika da ih posjetim u njihovoj vinariji koja se nalazi u srijemskom mjestu Banoštor konačno se pružila u listopadu ove godine.
Banoštor je od Iloka udaljen dvadesetak, a od Novog Sada tridesetak kilometara. Vinarija Šijački locirana je uz sam Dunav, a moja sugovornica je bila Ivana Šijački Majoroši koja obiteljsku vinariju vodi zajedno sa bratom Milenkom.
Vinariju je 2009. utemeljio Ivanin otac Milan, a obiteljska tradicija je znatno starija. I za vrijeme socijalizma proizvodilo se vino za vlastite potrebe, a nešto od toga se znalo prodati i vikendašima, „u papučama“. Ivanin pradjed pak bio je u dealu sa lokalnim ugostiteljima, dolazili su u podrum, isprobavali vino, zatim otkupe bure vina, na njega se udari pečat i to vino se čuva za tog ugostitelja.
Do prave revitalizacije obiteljskog vinarstva na području Banoštora, dolazi tek silom prilike nakon sloma socijalizma. „Svojevremeno su se krčili stari vinogradi, ljudi su se okretali ratarskoj proizvodnji jer im je to bilo jednostavnije. Bila su takva vremena da je ljudima bilo bitno da dobiju brašno od pšenice, da imaju kukuruz kojim će hraniti stoku, a vino je tada bilo luksuz. Grožđe se prodavalo industrijskim vinarijama, a sortiment je bio diktiran od strane tih vinarija. I mi smo nekad tako radili, prodavali smo grožđe Navipu. Početkom devedesetih Navip je samo nestao.
Tata je bio na rampi sa 2, 3 tone grožđa i oni su mu rekli da grožđe mogu uzeti, ali je pitanje da li će ga ikada isplatiti. Otac se vratio kući sa grožđem; jednu tonu je uspio prodati, a ostalo je silom prilika, da ne propadne morao preraditi. Rezultati su, unatoč tome da smo radili praktički u improviziranim uvjetima bili ohrabrujući. Dobili smo bolje vino no što ga je Navip do tada radio. Podrum smo sazidali 1997. godine, a svake dvije, tri godine širili nasade. Trenutno obrađujemo 13.5 ha vlastitih nasada i još 3 ha u zakupu, a kapacitet nam je 120 000 litara. Našu vinarsku priču započeo je pradjed, a i ja i brat imamo po troje djece i sigurni smo da će netko od njih ovu priču jednog dana preuzeti od nas.„
U svom proizvodnom asortimanu imaju graševinu, rajnski rizling, chardonnay, neoplantu, muškat hamburg, cabernet sauvignon, merlot i sedušu.
„Mi smo koncipirani kao vinarija koja prodaje mlada, svježa vina. Kod nas vina najčešće ne odležavaju. Nemamo vremena za to. Vrlo često nam se dogodi na rasprodamo svo vino prošlogodišnje berbe, dok još nije dozrelo vino mlado vino. Čak 60% naših vina prodamo na kućnome pragu. Postoji čitav niz restorana kojima je naše vino vino kuće, a ako im ne možemo isporučiti tražene količine mi im preporučimo adekvatnu zamjenu. Međutim, čim naše mlado vino dozrije za upotrebu opet se vraćaju nama. Stvarno smo zadovoljni što je potražnja za našim vinima veća od ponude, može se reći i da su to slatke muke, ali nama to stvara i probleme jer prvenstveno želimo biti ozbiljni partneri na koje se može računati. Ne širimo tržište i distribucijsku mrežu, ali ljudi nam dolaze na kućni prag i traže naša vina.“
I dok velika većina vinara muku muči s viškovima vinarija Šijački takvih problema nema. A kada plasirate svu proizvodnju na tržište, tada nemate briga financijske prirode i možete se posvetiti i projektima koji ne donose nužno profit, ili barem ne u kratkoročnom periodu.
I upravo stoga vinarija Šijački, odnosno njen utemeljitelj Milan Šijački posvetio se revitalizaciji autohtone sorte zvane seduša, koja je u akademskim krugovima poznatija kao srijemska zelenika crna. Sedušu sam spomenuo i u prošlogodišnjoj ediciji priča o Srijemu i Sremu (Cpemu) koja je nastala u okviru EU prekograničnog projekta ViCTour, a ova srijemska priča se može usporediti sa pričom iz dalmatinskog zaleđa o tome kako su braća Gašpar u revitalizirala autohtonu sortu zlataricu. Nažalost, prošle godine Milan je preminuo, ali iza njega je ostalo njegovo djelo – jedna zaboravljena i praktički iščezla sorta vina opet je zaživjela.
Nekoć je seduša bila i u kolekciji iločkog feudalca, grofa Odescalchija, Povijesni zapisi o njoj se mogu pronaći u četiri povijesne putopisne knjige. Lako je prepoznatljiva po obliku lista, po njegovim morfološkim osobinama i po svojoj karakteristici da nema šarak. U kratkom roku, u svega dva tjedna grožđe seduše prijeđe iz zelene u plavu boju i po tome se razlikuje od svih drugih sorti zastupljenih u srijemskom vinogorju.
„Umnožavali smo sedušu iz jednog starog vinograda kojeg je moj pradjed kalemio svom prijatelju. Taj vinograd imao je svega pedesetak čokota i bio je izoliran od svih drugih vinograda. Iz naših vinograda seduša je bila iskrčena kako bismo mogli saditi župljanku i rizling italijanski (graševinu), točnije klon SK54. To je bio tadašnji diktat Navipa. Oni su pružali kompletnu podršku, i sadni materijal, stručnu pomoć, itd. Ti stari vinogradi su bili tzv. žbunjastog oblika, a trendovi su tada bili takvi da se to napušta i prelazi na plantažni tip vinograda koji je jamčio intenzivniju proizvodnju. Na svu sreću, ostao je taj jedan izolirani vinograd koji je sačuvao genetski potencijal seduše. Moj je otac pokušao za revitalizaciju seduše zainteresirati ljude sa instituta za vinarstvo u Sremskim Karlovcima, ali uzalud, oni su bili okupirani stvaranjem novih sorata, a za one autohtone nisu previše marili.
E onda je tati prekipjelo, uzeo je inicijativu u svoje ruke i kontaktirao vlasnika tog starog vinograda. Poslali smo kalemare u Veliku Drenovu i dobili 250 sadnica seduše, manje no što smo očekivali, ali nakon 12 godina uspjeli smo dobiti pola hektara nasada seduše i tako definitivno sačuvali ovu sortu. Cijeli taj napor konačno je izazvao pozornosti i akademske zajednice. Bojan Mandić je doktorirao na seduši i DNK analizom u Italiji potvrđeno je konačno i službeno da je riječ o autohtonoj sorti i tada je ona uvrštena u banku vinove loze. Prvi pravi urod seduše bio je 2016., međutim ta vinogradarska godina nije bila baš reprezentativna, vino je bilo nekako zemljano, a to smo spoznali tek sljedeću kada smo dobili predivno vino od seduše, jer je te godine grožđe imalo apsolutno sve što je potrebno za vrhunsku kvalitetu vina.
Napravila sam tada, te 2016. godine jednu mini promociju, okupila eminentne vinske stručnjake poput Tomislava Ivanovića, Igora Lukovića, itd. koje je seduša vrlo zaintrigirala i tada kreće njena javna promocija, a iz godine u godinu ona izaziva sve više i više pozornosti. Nakon berbe 2017. godine ti pozitivni dojmovi kod stručne publike su bili još izraženiji.“
Seduša se proizvodi samo u 2500 boca, a ona se može kupiti isključivo u samoj vinariji, te na jednom prodajnom mjestu u Beogradu. Stoga, ako idete put Novoga Sada odaberite srijemsku rutu preko Neština, zastanite u vinariji Šijački i obogatite kućnu vinoteku sa jedinstvenim vinom koje nigdje drugdje nemate priliku nabaviti.
About Author
