DESTILERIJA ŠIMIĆ – ZLATNI NEKTAR ZLATNE DOLINE
Vijest da je destilerija Šimić iz Požege ukupni šampion šesnaestoga po redu edukacijskog natjecanja u kvaliteti voćnih rakija i likera na kojem je ocjenjivano 240 uzoraka iz cijele Hrvatske, a koja je održano u suradnji HGK i Prehrambeno – tehnološkog fakulteta u Osijeku bila je sasvim dovoljna da posjetim Požegu i obitelj Šimić koja stoji iza cijele ove priče koja je u svojoj srži jedna tipična succes story.
Ono što odmah u uvodu treba naglasiti je to da je destilerija Šimić ujedno i jedna lijepa obiteljska priča, jer pokretači destilerije su braća Zlatko i Željko Šimić koji su u ovaj posao krenuli prije četvrt stoljeća, a nastavljači tradicije, generacija na kojoj ostaje ta priča su njihova djeca i bratići Franko i Moreno Šimić.
„Sama činjenica da netko iz obitelji ostaje u ovom poslu i kada nas više ne bude bilo dodatna nam je motivacija. Drugačija je to kada radiš nešto samo za sebe, kao izvor osobne egzistencije, a drugačije je kada ujedno stvaraš i zalog za budućnost za svoje nasljednike“ govore nam Zlatko i Željko dok započinjemo degustaciju njihovih premium rakija sa sjajnom viljamovkom.
Najjednostavnije je rakiju definirati kao jako alkoholno piće koje se dobiva fermentacijom voća. Kultura i tradicija proizvodnje rakije posebice je raširena i udomaćena u zemljama jugoistočne Europe, a po nekim pretpostavkama rakiju su na ovo područje donijeli Osmanlije ili su joj barem dali ime. Riječ rakija u turski jezik ušla je iz arapskoga, a potom iz turskoga u jezike slavenskih naroda koji su s njima bili u doticaju.
U svim južnoslavenskim jezicima za jaka alkoholna pića dobivena fermentacijom voća koristi se naziva rakija, osim u slovenskom jeziku gdje se rakija naziva žganje, što je i razumljivo imajući u vidu da se između slovenskih zemalja i Osmanskog carstva našla Hrvatska kao predziđe kršćanstva – antemurale christianitatis.
Iako islam zabranjuje konzumaciju alkohola rakiji su se pripisivali i blagotvorna medicinska svojstva, tako da je rakija opstala (i širila se) i u Osmanlijskom carstvu uređenom po islamskim principima. O osmanskom pečatu u Požegi, koja je nekoć bila i sjedište sandžaka i danas svjedoče imena prigradskih naselja poput Dervišage, no u središtu grada ponosno stoji spomenik fra Luki Ibrišimoviću, požeškom „Sokolu“ koji je 12. ožujka 1689. godine poveo narodni ustanak protiv Turaka, te se stoga taj datum i danas slavi kao dan grada. Turci su otišli, ali ime rakija je ostalo. Kada govore o nekim uzorima braća Šimić naglašavaju da su im najbliži Austrijanci koji rakiju nazivaju der Schnaps i koji su destiliranje uspješno fuzionirali sa turizmom i samim time svojem proizvodu dodali jednu novu vrijednost.
Ono što destileriju Šimić razlikuje od drugih destilerija je i to što sami proizvode voće za svoje rakije po ekološkim principima u voćnjaku nekoliko kilometara udaljenom od Požege, a recentno priznanje iz Osijeka je samo jedno u dugom nizu dosada dobivenih priznanja. „To je jako bitno da imamo svoju primarnu proizvodnju i ta situacija puno je komotnija za proizvođača destilata nego kada otkupljuje voće od drugih proizvođača. Vodi se maksimalno računa da voćka dozrije i da se ubere u pravome trenutku. Kada imate dobru sirovinu, dobru tehnologiju, te dovoljnu količinu akumuliranog znanja o destiliranju, tada ne morate brinuti brigu da nećete dobiti kvalitetan proizvod“ naglašava Zlatko Šimić.
U razgovoru smo se dotakli i usporedbe rakije sa ostalim jakim alkoholnim pićima karakterističnim za druga podneblja i druge kulture kao što je whiskey koji nastaje destilacijom žitarica. Sve kreće od dobre sirovine, pa se postavlja opravdano pitanje mogu li se destilati žitarica uspoređivati sa destilatima od voća? Zašto whiskey mora dugo odležavati (a kod rakije je to opcionalno) i zašto je dužina odležavanja u korelaciji s percepcijom njegove kvalitete? Odgovor je vrlo jednostavan – zato što je primarni input u proizvodnji (žitarica) inferioran u odnosu na voće od kojega se dobiva rakija. Whiskey je globalni brand, a rakija to (još uvijek) nije!
Postavlja se pitanje zašto? Bitna stavka je marketing. Naime, whiskey je popularizirala američka pop kultura, ali vrlo bitna stvar je i tehnologija. Rakija je sve donedavno uglavnom bila prepuštena kućnoj radinosti, pa je kvaliteta varirala. Sa pojavom i razvojem proizvođača kao što je požeška destilerija Šimić priča se iz korijena mijenja u tržišno – marketinškom smislu.
Početkom ovoga stoljeća dolazi do razvoja i diverzifikacije hrvatske vinske scene, desetljeće kasnije zahvatio nas je i globalni trend malih zanatskih pivovara, a sve veći broj proizvođača i sve kvalitetniji nivo njihove ponude govori nam da će se u ovome desetljeću u punoj mjeri profilirati hrvatska scena obiteljskih destilerija. Obitelj Šimić jedna je od pionira u tom području i svijetli putokaz drugima kako se može kombinirati vrhunska kvaliteta proizvoda sa uspješnom poduzetničko – obiteljskom pričom.
„Rakija ne mora biti jaka, bitno je da se osjeti njena kvaliteta, da se osjeti voće, sasvim je dovoljno da ima 38% alkohola. Čim je rakija jača, 42 ili 45% alkohola to je indikator da se želi sakriti neke njene mane. Ako nas pitate da li radimo kao naš otac ili naš djed odgovor je NE! Radimo bolje! Sirovina je prva stvar, tehnologija je druga. Imamo puno bolju tehnologiju nego što su imali naši preci. Oni su rakiju pravili u kućnoj radinosti, a mi radimo sa vrhunskom njemačkom tehnologijom“, naglašava Zlatko, a Željko se nadovezuje: „Tradicija postoji, ali se ona uvijek treba nadograđivati najnovijim tehnološkim i znanstvenim dostignućima. Naš požeški kraj uvijek je imao velik broj špiritara, a na mjestu gdje je danas tvornica Zvečevo do 1945. godine je bila firma Stock.
Kao i puno današnjih uspješnih vinara koji su nekoć bili samo vinogradari, tako je i obitelj Šimić prvo krenula sa voćarstvom. Kako su s vremenom uvidjeli da su otkupne cijene male, i da najmanje koristi od svoga truda imaju oni sami odlučili su svojem voću dati dodatnu vrijednost i „pretočiti“ ga u destilate.
Nakon viljamovke degustaciju nastavljamo sa šljivovicom, koju karakterizira tamnija boja dobivena odležavanjem, a upravo je njihova šljivovica proglašena najboljom na nedavnom ocjenjivanju u Osijeku. Nakon fizikalno – kemijske analize, kao i druge uzorke organoleptički ju je ocjenjivao tim od 12 stručnih ocjenjivača na čelu sa prof. dr. sc. Borislavom Miličevićem. „Da bi bila još bolja naša šljivovica odležava i u hrastovim bačvama. Što radi alkohol u bačvi? Diše!“, naglašava Zlatko Šimić.
Iako imaju brojna priznanja sa brojnih ocjenjivanja iskazuju i određenu skepsu prema njima, odnosno ne toliko prema ocjenjivanju koliko prema uzorcima koji na njih pristižu: „Gledajte, vi tu imate i male hobističke proizvođače i one koji se s time bave u komercijalnom smislu poput nas, ali i velike industrijske sustave. Naravno da svako priznanje ima dobar marketinški efekt, ali postavlja se pitanje da li su svi proizvođači toliko pošteni da im uzorci poslani na ocjenjivanje budu identični sa destilatom koji se može kupiti u trgovini. Po meni bi trebalo uzimati uzorke iz trgovina, a ne da se šalju na ocjenjivanje. Evo Vam primjer susjedne Srbije i profesora Ninoslava Nikićevića koji je napravio analizu rakija kupljenih u trgovinama i kemijskom analizom došao do poražavajućih podataka, otkrio brojne nepravilnosti i odudaranja od onoga što je deklarirano na etiketi, pa bio suočen sa brojnim pritiscima i prijetnjama. Mi nismo niti hobisti, a niti industrija, i ono što namjeravamo u bliskoj budućnosti je osnivanje jedne udruge koja bi okupljala proizvođače jakih destilata srednje veličine poput nas, odnosno male komercijalne proizvođače, iz svake županije da bude barem po jedan, kako bi se dodatno isprofilirala ta scena, te kako bismo zajednički mogli lobirati na promjeni zakonske regulative koja je naslijeđena još iz razdoblja socijalizma kada nije bilo obiteljskih destilerija.“
Nakon šljivovice kušali smo i rakiju od dunje koja ima poseban status među poštovateljima rakije. Što se tiče promocije i ekspanzije slavonske rakije na strana tržišta braća Šimić naglašavaju da su praktično imali dogovoren izvoz na kinesko tržište, ali se to još uvijek nije realiziralo prvenstveno zbog administrativno – birokratskih zavrzlama. Ivan Del Vechio, rodom iz Požege, kao veleposlanik RH u Izraelu promovirao je njihove proizvode na tamošnjem tržištu, a koliko je gospodarska diplomacija važna svjedoči i primjer nekadašnjeg generalnog konzula u Australiji Antuna Babića koji je rodom također iz požeškog kraja, iz Pleternice, a koji je potaknuo kinesku poslovnu ženu Qin Heller da investira u vinogradarstvo u požeškom kraju.
Degustaciju smo zaključili sa calvadosom. Može se reći da je to cognac dobiven od jabuke, a nazvano je po jednom od francuskih departmana u Normandiji, odakle je ovo piće i poteklo, a usput smo se dotakli i planova za budućnost. Braća Šimić (i njihova djeca) uskoro kreću i u turističku priču. U fazi pripreme je i izgradnja kušaonice koja će se nalaziti uz voćnjak i destileriju. Ono što je postalo normalno i uobičajeno u svijetu vinarstva širi se i u sferu jakih alkoholnih destilata.
Ima li išta ljepše nego kušati vrhunsku kapljicu tamo gdje ona i nastaje? Sljubljivanje pića sa hranom hedonističkom doživljaju daje jednu novu dimenziju, a svoje rakije kane nuditi gostima zajedno sa specijalitetima od crne slavonske svinje i slavonskih tartufa. Da, za one koji ne znaju, tartufa, točnije crnih tartufa ima i u požeškome kraju, u šumama hrasta lužnjaka. Voćnjak i destilerija smješteni su uz šumu, tamo se nalazi i jezero koje služi za navodnjavanje voćnjaka kroz kapilarnu elevaciju, a uz kušaonicu kane napraviti i smještaje kapacitete, pa će na taj način dobiti jednu zaokruženu turističku priču.
Što se tiče promocije i popularizacije rakije u razgovoru smo se složili i s time da je Hrvatskoj, a posebice Slavoniji potreban jedan jak i prepoznatljiv festival rakije koji bi osim hedonističke, imao i edukativnu dimenziju. Postoje brojna ocjenjivanja, ali riječ je o eventima koja okupljaju prvenstveno ljude iz struke, a turistički aspekt je tu u potpunosti zanemaren.
A što se tiče drugih manifestacija karakterističnih za požešku županiju koje bi trebalo dodatno popularizirati Željko Šimić nam ponosno pokazuje zahvalnicu koju mu je dodijelila zajednica Talijana «Liberta» iz mjesta Ploštine kod Pakraca za pomoć u organiziranju natjecanja proizvođača talijanske konjske salame. Poveznica s Italijom je i trgovina talijanskih cipela La scarpa koju su braća Šimić vodila još prije Domovinskog rata. Oduvijek ih je krasio poduzetnički duh, što u prijašnjem socijalističkom sustavu baš i nije bilo poželjno; još 1986. godine otvorili su caffe bar među prvima u Požegi, a kasnije su kupili i zgradu na trgu Sv. Trojstva gdje se i danas nalazi njihova kazališna kavana u kojoj se mogu kušati njihove rakije (dok degustacija ne bude moguća u kušaonici u samom voćnjaku), bavili su se prodajom auto dijelova, jedni su od pokretača požeškoga festivala (zbog čega su 1988. godine kada je vlast prema svakoj privatnoj inicijativi još bila vrlo podozriva završili i u pritvoru), ali na kraju su se našli u proizvodnji rakija i potpuno se tome posvetili, a ta priča traje već četvrt stoljeća i kako smo već istaknuli uskoro će dobiti i novu, turističku dimenziju.
A dotada u njihovim rakijama možete uživati u požeškoj kazališnoj kavani, ali isto tako možete ih pronaći kod distributera kao što su Roto dinamik, Vrutak ili u trgovačkim lancima kao što je Konzum ili Kaufland. Stoga, ne postoje nikakve zapreke da već sada uživate u njihovim destilatima – zlatnom nektaru zlatne Slavonije.
About Author
