POČETAK LJETA UZ BARANJSKI VINATLON

Baranja je uvijek lijepa, i zaslužuje da joj se tepa. I kad grožđe u rujnu zrije i kad koncem lipnja najduže sunce grije, i kad nad njom kiša lije… Vinski maraton je ta baranjska vinska pučka fešta za kraj rujna kada grožđe zrije, a Vinatlon za kraj lipnja kada su dani najduži. Na svu sreću kiša za ovogodišnji Vinatlon nije pala, iako je po svim vremenskim prognozama trebala udarati i u tekućem i u krutom stanju.

Baranja, Majka vina izaziva poetske inspiracije jer ona rađa najljepše vinske kreacije! A nagrade za najbolja baranjska vina podijeljene su u petak, 23. lipnja dan uoči samog Vinatlona. Desetoročlana komisija vinskih stručnjaka sastavljena od šest članova iz Hrvatske i četiri člana iz Mađarske početkom lipnja ocjenjivala je uzorke vina koje su pretendirale na prestižnu titulu Šampiona Dunava.

Naposlijetku tom titulom ovjenčan je Gere Tamás és Zsolt Merlot válogatás osvojivši 90 bodova i ujedno i nagradu za najbolje crno vino. Na sam dan dodjele nagrade obišao sam (i) njihove vinograde tijekom hiking ture po vilanjskoj planini (mađ. Villányi – hegység), odnosno po njenom najvišem dijelu nazvanom Aršanj (mađ. Szársomlyó) koji je ujedno i najbliži vinskoj prijestolnici mađarske Baranje Villányu.

Prvu subotu u lipnju, tijekom sedmog izdanja baranjskog Wine & Walka imali smo predah na Goldbergu, vinogradarskom položaju kojeg krasi ponajbolji terroir u hrvatskom dijelu Baranje i najljepši pogled na Aršanj. Čeznutljivo sam gledao na njega, a tri tjedna kasnije, uoči proglašenja Šampiona Dunava sam i ondje odradio privatni wine & walk i to na vrhuncu toplinskog vala. Vraški vruće je bilo i dva dana ranije, na ljetni solsticij kada smo se biciklima zaputili na Beljski vidikovac gdje se održavalo Bure kulture, ali petak je bio vrhunac. Kao da je priroda svima željela pokazati da je došlo ljeto.

Na mostu kod Belišća, prvom od šest koridora koji od Slavonije vode ka hrvatskom dijelu Baranje redovito se nazire vizura Aršanja koji nadvisuje guste dravske šume. Ovoga puta ta vizura je izostala. Atmosfera na južnim padinama Aršanja je bila gotovo nadrealna; po svuda gušteri hitro hitaju po kamenju prošaranom florom karakterističnom za Mediteran uz zvučnu kulisu cvrkuta zborova cvrčaka. Kamen se usijao, a žareće sunce je iz zemlje i biljaka izvlačilo posljednje ostatke vlage pa je vizura u pola bijela dana bila gotovo magličasta.

Feeling kao da se čovjeka nalazi u Dalmatinskoj zagori ili Hercegovini, a ne u Panoniji ili da parafriziram legendarnog barda panonske lirike Đorđa Balaševića: „Gledam Baranju s Aršanj gore/Gledam tako, a u duši lom/Tu je nekad, kažu knjige, bilo more/Čekalo me pa presušilo“. Uglavnom i službena stranica turističke organizacije Mađarske vilanjsku klimu naziva submediteranskom, pa stoga nije niti čudno da ondje stasavaju najbolji mađarski crnjaci, a ove godine je dala i Šampiona Dunava.

Inače intencija ocjenjivanja vina u sklopu Vinatlona jest okupiti što više vinara s podunavskog područja i u konačnici naći najbolje vino s Dunava – Šampiona Dunava. Osim domicilnih vinara s područja hrvatske Baranje ovogodišnje ocjenjivanje okupilo je i vinare iz prostranijeg, mađarskog dijela Baranje, te one iz ostala dva hrvatska vinogorja koja spadaju u vinsku podregiju Hrvatsko Podunavlje, tj. iz erdutskog i iločkog vinogorja, kao i vinare iz Sremskih Karlovaca i pečuškog vinogorja. Sve u svemu, nekih tridesetak vinarija i stotinjak različitih uzoraka vina.

Nadam se da će ovo ocjenjivanje, sa svojim jedinstvenim konceptom u budućnosti okupiti sve vinare koji se nalaze na potezu od Crne šume do Crnog mora. Ostale tri šampionske titule (bijela/predikatna/rosé vina) pripale su vinarima iz Dravskog trokuta, odnosno hrvatskog dijela Baranje, a dvije titule su otišle u vinsku prijestolnicu Baranje – Zmajevac. Šampionom bijelih vina proglašena Graševina premium iz 2020. godine vinarije Kalazić, a šampionom predikatnih vina Chardonnay izborna berba prosušenih bobica vinarije Gerštmajer. Vinarija Kováts iz susjedne Suze za svoj Rosé cuvée osvojila je titulu šampiona ružičastih vina. 

Ceremonija dodjele odličja održana je u petak, s početkom u 19.00h u pet stoljeća starom podrumu vinarije Belje u Kneževim Vinogradima i najvećem baranjskom gatoru, te najvećem vinskom podrumu u Hrvatskoj uopće. Uzvanicima su na ulazu u podrum podijeljene čaše sa katalogom vina u kojem su sva vina pristigla na ocjenjivanje bila označena rednim brojem, te su prisutni nakon dodjele odličja sva ta vina imali priliku i kušati. Taj dio programa nazvan je „Najduži vinski stol Baranje“.

Nakon vrhunca toplinskog vala u predvečerje se očekivao kijamet. U poslijepodnevnim satima led je poharao hrvatsko gornje Podravlje kod Varaždina i očekivalo se da će taj val doći sve do ušća Drave u Dunav  i Baranje. Tuča je jedna od najgorih noćnih mora svakog vinogradara. Prije dvije godine led je početkom lipnja nanio katastrofalne štete na području Karanca i Kamenca, a dva mjeseca kasnije i na zmajevačkom ataru. Kad na jednom mjestu imate dvadesetak ljudi koji svoj kruh zarađuju baveći se vinarstvom, i koji su dobro svjesni toga da desetak minuta intenzivne tuče može uništiti kompletan vinograd, a berba u godini je samo jedna, atmosfera teško može biti opuštena, barem za njih.

Povremeno smo iz podruma izlazili van, vjetar je počeo kovitlati sitne čestice prašine i bilo je gotovo nemoguće biti vani bez sunčanih naočala iako je već bilo predvečerje jer je prašina ulazila u oči. Nebo se strašno zatamnilo i sve je mirisalo na apokalipsu. Poslije smo se povukli u prostor koji vinariju dijeli zatvorenim staklenim vratima od ulice. Kroz staklo smo gledali kako vjetar „lomi“ grm ruža i očekivalo se da krene kiša, a potom i ledeno bombardiranje iz zraka. Nastojeći biti pozitivan okupljenim vinarima rekao sam: „Ma neće od toga biti ništa, sve će to Dunav odvući!“

Riječ je o starom uvjerenju žitelja Baranje i Slavonije da (većinu) vremenskih nepogoda „odvlače“ rijeke, Drava i Dunav. Na svu sreću, unatoč inicijalnom podsmijehu okupljenih vinara pokazalo se da sam bio u pravu. Stara mantra je „upalila“ i ovaj put. Palo je svega nekoliko sporadičnih kapi kiše, a s vremenom se i vjetar smirio. Vinogradi nisu bili satrani, a jedino je vjetar uništio neke štandove postavljene za Vinatlon, a i dobar dio Zmajevca je nestao bez električne energije koja se vratila tek drugi dan poslijepodne. Za razliku od grožđa štandovi se mogu popraviti, kao i kvarovi u elektrodistribucijskom sustavu, pa je sve to zapravo super završilo u odnosu na to kako je moglo biti.

Vjetar je razbistrio zrak, temperatura je pala i svanuo je divan subotnji dan. Aršanj se kristalno vidio sa belišćanskog mosta, kao i dio Banskog Brda na cesti koja vodi od karanačke ciglane ka samom Karancu. Od ceste do „planine“ nalaze se polja pa se i vinorodni brežuljci savršeno vide. Prava pejzažna idila. U Kneževim Vinogradima nalazimo se sa ekipicom i vijugavom cestom koja sada već ide južnim obroncima brda odlazimo ka vinskoj prijestolnici Baranje. Smještaj koji ih ondje čeka jedinstven je. „Oaza mira“ i „Slavica“ su adaptirani gatori, renovirani u rustikalnom stilu kako bi se što više sačuvala i gostima prezentirala njihova autentičnost, ali sa svim sadržajima potrebnima modernom turistu. Ujedno je riječ i o jedinim ⋆⋆⋆⋆ smještajnim kapacitetima u Zmajevcu. U prizemlju svake od tih kućica nalazi se dnevni boravak, u produžetku je vinski podrum ukopan u brdu, a u potkrovlju se nalaze ležajevi.

Nakon smještaja i standardnog pića dobrodošlice vraćamo se u Karanac, ali ovog puta rutom preko Kamenca da bismo objedovali u restoranu Baranjska kuća. Za predjelo čips od šarana, a za glavno jelo fiš paprikaš uz vrhunsku graševinu vinarije Kalazić. Prethodnog dana njihova premium graševina iz 2020. godine dobila je titulu šampiona bijelih vina, a i ova koju pijemo iz prethodne godine je sasvim odlična. Inače sva četiri vina koja su poslali na ocjenjivanje u sklopu Vinatlona dobila su zlatna odličja, osim već spomenute graševine iz 2020. godine koja je osvojila 88 bodova pinot sivi iz 2018. godine osvojio je bod manje, cabernet sauvignon iz 2017. godine 86 bodova, a traminac iz 2021. godine 85 bodova. Za to je zaslužan Samir Nađ – „dobri duh baranjskog vinarstva“, donedavni enolog u vinariji Kalazić, a sada samostalni poduzetnik – vlasnik tvrtke za vinski konzalting.

U pauzi između predjela i glavnog jela obilazimo Ulicu izgubljenog vremena; Baranjska kuća izgleda kao jedan veliki muzej. Specifičnost Baranje i jest u tome da je ondje tradicija živa i vibrantna, a ne potisnuta na margine sjećanja i spremljena u muzej.

Nakon ukusnog (i obilnog) objeda vraćamo se u Zmajevac. Poprište finala ovogodišnjeg Vinatlona nalazi se u reformatskom surduku koji je svoje ime dobio zbog jednostavne činjenice da se na njegovom početku nalazi reformatska ili kalvinistička crkva. Baranja je poznata po multietničnosti i multikonfesionalnosti, a reformacija u Zmajevcu ima tradiciju dugu gotovo pola tisućljeća. Uz crkvu se nalazi i javna česma s koje se može napiti vode, a nerijetko ju ljudi u bocama i kanisterima i nose kući.

To javno vrelo odlično posluži i tijekom Vinatlona kao spas od dehidracije jer alkohol je diuretik. Svi vinatlonci su u startnom ruksaku uz čašu, 15 bonova za konzumaciju i praznu bočicu sa logom manifestacije dobili i 0,5 l vode. Ali to se potroši brzo, a i ljepše prija ova domicilna voda. Ako vrijedi pravilo da treba piti vina ondje gdje ona i nastaju, onda vrijedi i pravilo da treba piti vodu što bliže njenom izvoru.

Na ulazu u reformatski surduk nalazi se i regionalna vinoteka/zavičajni muzej Baranyai Júlia što bi u prijevodu s mađarskog značilo Julija iz Baranje ili Julija Baranjka. Pravim imenom Júlia Schneider, bila je prva baranjska etnografkinja, a u zmajevačkoj gimnaziji koja je otvorena 1949. predavala je mađarski jezik i književnost, a potom i njemački. I samo njeno ime i prezime ukazuje na kombinirano, mađarsko – njemačko porijeklo.

Prije samo stotinjak godina (popis 1921. godine) Nijemci su činili gotovo trećinu stanovništva Baranje. Danas ih nažalost u hrvatskom dijelu Baranje ima samo u tragovima, dok u mađarskom dijelu Baranje i danas postoji živahna njemačka zajednica koja broji preko 20 tisuća pripadnika što se može nazrijeti po brojnim selima sa dvojezičnim natpisima imena mjesta.

Ispred regionalne vinoteke, u sklopu Vinatlona bila je postavljena i izložba posvećena bratu i sestri Berger; Ottu i Otti. Otti Berger rođena je koncem 19. stoljeća u židovskoj obitelji u Zmajevcu. Svjetski poznata i priznata dizajnerica tekstila bila je i nastavnica na tekstilnom odjelu čuvene umjetničke akademije Bauhaus. I njen mlađi brat Otto bavio se modnim dizajnom.

Reformatski surduk uvijek je bio pomalo u sjeni onog katoličkog, jer tamo je uvijek šušur zbog restorana vinarije Josić. Možemo uvjetno reći da je katolički surduk uvijek figurirao kao onaj „šminkerski“, a reformatski kao „radni“ i stoga je super što je organizacijski odbor odlučio da baš reformatski surduk bude poprište Vinatlona.

Sa čašama koje krasi logo Vinatlona krećemo lijevom bočnom stranom surduka prema vrhu. Lijepo je vidjeti dobro poznata lica. Ivan Gerštmajer Zelember čiji je podrum dislociran u ulici Šandora Petefija postavio je pop – up štand, a tik do njega majstor baranjskih tradicijskih jela Marko Horvat priprema  grah u ćupu. Putem prema gore stajemo i na punktu vinarije Martinov, a kasnije i u vinariji Underground; irsko – baranjskoj kooperaciji koja za svoja vina koristi termin „Baragne“.

Tik uz binu, nalazi se gator vinarije Zajec. Kušamo njihov Graminac, jedinstvenu kupažu graševine i traminca, a potom i muškat žuti. Kada padne noć, uživati ćemo i u njihovim crnim vinima. Nakon stanke kod Zaječevih spuštamo se ponovno drugom bočnom stranom surduka, sve do vinarije Zlatno Brdo. Na pola puta stajemo na štandu vinarije M&M koji je osnovao Mészáros Armond. Riječ je o jednoj od najmlađih baranjskih vinarija, a lijepo je to (a ujedno i primjer drugima) što su je osnovali i vode domicilni ljudi.

To je bio neki inicijalni krug koji je poslužio za „upoznavanje terena“. Kako su se ljudi s vremenom natiskali u surduk počeli smo šarati cik –cak. Svaki vinar i svaki štand zaslužio je da ga se obiđe ili kako kaže jedna stara pjesma: „Sva vina ovdje su neopisivo fina, jer Baranje je Majka vina“. Vinarija Kolar iz Suze točila je samo premium vina sa oznakom personal collection, a kod Juhasa Šandora pili smo i kadarku koju je on nazvao „Čisto vino“. Riječ je o vinskoj sorti koja je nekoć bila vrlo rasprostranjena po Baranji, a danas postoji samo u tragovima.

Taj punkt je bio jedini dislociran; nije se nalazio u samom surduku nego iznad njega. Do tog hedonističkog punkta su vodile uske strme stepenice koje čine prečicu i najkraći put od reformatskog surduka do vinotočja Gerštmajer. Uz čisto vino ondje su se mogli kušat i delicije tipa šaran na rašljama, a za taj dio posla bili su zaduženi Laslo Robert i njegova ekipa. Svi smo degustirali njegovu mariniranu riječnu dimljenu ribu, a naravno opskrbio sam se i s jednom teglicom za ponijeti kući. Za one koji su željeli „klopnuti“ nešto urbanije tu je bio i  Fabrique food truck. Najveći redovi što se hrane tiče su bili tamo gdje su se pravile langošice, pa imam dojam da je svatko tko je posjetio Vinatlon pojeo bar jednu.

Vedre i nasmiješene grupice Vinatlonaca vrzmaju se surdukom i susreću sa istim takvim ekipicama. Mingling, interakcija, veselje, smijeh i radost. Čista pozitiva! Baranja ima tu fascinantnu moć da neznance učini znancima, a potom i prijateljima. Svakog tko dođe u Baranju ona obgrli svojim gostoprimstvom, primi ga kao majka sina, da mu da se napoji njenog vina, a svatko tko dođe makar i jednom, slučajno u Baranji mu srce ostaje trajno. I sve je ondje tako sjajno…

About Author