WINEOS 2019
Peti po redu, jubilarni WineOs nadmašio je sva očekivanja, a nakon uspješno održana četiri dosadašnja WineOsa ona su uistinu bila velika.
Pohodim WineOs od samog početka, od 2014. godine kada je premijerno izdanje bilo u prostorima Glavne straže Muzeja Slavonije. Već prve godine WineOs nametnuo se kao centralni vinski event istočne Hrvatske. Naravno, i manifestacije poput Večeri vina i umjetnosti koja se dva puta godišnje održava u dvorištu galerije Kazamat ne treba zanemariti, ali riječ je o manifestaciji koja okuplja lokalne vinare, a WineOs osim domicilnih vinara okuplja i vinare iz ostatka Hrvatske, te i iz inozemstva, te samim time WineOs nimalo kvalitativno i koncepcijski ne zaostaje za zagrebačkim vinskim festivalima poput VINOcoma, osim u broju izlagača, ali kvantiteta i kvaliteta nisu u uzročno – posljedičnoj vezi.
Vino je specifično i iskusnim kušačima je teško u relativno kratkom vremenu kušati veću količinu različitih vina. Stoga, kada pohodim vinske festivale mi bude najviše žao kada veći dio ponuđenoga uopće ne stignem kušati. U vinu treba uživati, i organoleptički, i u aromama koje daje, a ne opijati se. Zato mi je i drago kada nema čitavo more izlagača na jednom mjestu, a na svim tim festivalima s velikim brojem izlagača uvijek uputim apel organizatorima da festival ubuduće produže za dan ili dva kako bi posjetitelji mogli kvalitetno apsorbirati i valorizirati sve ono što je ponuđeno, a čini im se intrigantnim.
Nakon dva izdanja u Muzeju Slavonije, u staroj gradskoj jezgri – Tvrđi, WineOs seli na dvije godine u modernističko izdanje osječkog Esseker centra u Ribarskoj ulici. Riječ je o odličnoj lokaciji koja pješačkom zonom spaja osječki glavni trg sa dravskom šetnicom Promenadom. I sam Esseker centar je iznimno funkcionalan i prostran ali za moj ukus možda i malo previše moderan. Nekako su najbolje kulise za vinski festival neki prostori koji imaju tradiciju, priču… Stara je uzrečica „vino je bolje što je starije“, pa bi se po nekoj analogiji to moglo primijeniti i na mjesto održavanja festivala.
Peti po redu WineOs održan je u restoranu Muzej Okusa, tj. u nekadašnjem paviljonu Gradski vrt. Riječ je o zaštićenom kulturnom dobru koje je sagrađeno 1804. godine, a temeljito obnovljeno 2016. godine. Upravo u tom prostoru, prije 210 godina Osijek je proglašen slobodnim i kraljevskim gradom.
U centralnoj prostoriji Muzeja Okusa izlagači su bili podijeljeni na osam odvojenih cjelina. Prvo izlagačko mjesto desno od ulaza imalo je osječko poduzeće Grafika. Za kvalitetno brendiranje i dobar tržišni plasman vina nužna su i sugestivna vizualna dizajnerska rješenja, pa je stoga Grafika prezentirala čitav niz različitih naljepnica za vinske boce.
Sukladno nekim uvriježenim pravilima uvijek vina kušam po nekom redoslijedu, počevši od bijelih sorti, pa tek onda rose i na kraju crne sorte. Ovog puta napravio sam iznimku; vidjevši Domagoja Buhača, jednog od ponajboljih iločkih vinara, a prethodno čuvši da je nedavno buteljirao svoj prošlogodišnji rose i vidjevši isti na WineOsu jednostavno nisam mogao odoljeti, morao sam ga kušati, preskačući uobičajeni raspored. A zašto baš Buhačev rose? To vino za mene ima sentimentalnu vrijednost, jer je to prvo vino koje je moja supruga kušala, da nije rekla da joj je kiselo, oporo ili jednostavno neukusno. Prije nekoliko godina odveo sam ju na WineOs s ciljem da u njenom mentalnom sklopu razbijem predrasude koje je gajila prema vinu. Nije bilo lako, priznajem! Savjetovao sam joj da isprobava različite vrste slatkih vina, kasne i izborne berbe. Po izrazima njenog lica vidio sam da nije bila nimalo oduševljena, nakon skromnog i opreznog gutljaja većina sadržaja čaše je poslije završila u posudi za izlijevanje vina. A onda kada sam već polako gubio nadu da ću od nje ikada napraviti iskrenog vinopiju došli smo do Domagoja koji joj je natočio čašu svog rose. Po izrazu njenog lica vidio sam da je to to! I ja sam konačno uspio u misiji da u njoj probudim ljubav prema vinu. Manje je bitno što je riječ o samo jednoj etiketi, jednog proizvođača. Domagoj me upozorio da je prošlogodišnja berba nešto slađa od prethodnih, ali to nisam doživio kao nešto negativno, naprotiv. Jedino mi je žao što ću ove godine za vrijeme Vinkova biti u Nizozemskoj, pa ne mogu prihvatiti Buhačev poziv na proslavu, a ne mogu odraditi niti standardni Vinceška warm up na baranjskom Banovom Brdu. Ali dobro, bit će još Vinkova, Vincelova i Vinceški. Osim vinarije Buhač iločko vinogorje su zastupale i vinarije TRS, Papak, te Iločki podrumi d.d.
Odmah na ulazu u festival pažnju su mi privukle dvije sjajne vojvođanske vinarije s čijim vinima sam se dosada redovito družio; vinarija Erdevik iz istoimenog srijemskog mjesta koje se nalazi tek nešto južnije od Iloka i vinarija Zvonko Bogdan sa Palića u Bačkoj. Što se tiče vinskih uspješnica ove posljednje vinarije moram navesti Osam tamburaša, jedinstvenu bijelu kupažu sastavljenu od sauvignon blanca, chardonnaya, pinot blanca i muscata u omjerima 50:25:20:5. Kasnije nisam mogao odoljeti niti crnoj kupaži Život teče (merlot / cabernet fanc / frankovka). Vinarija Erdevik u ponudi ima sjajan chardonnay pod nazivom Omnibus lector. Tu su i ružičasta vina Rosa nostra ( 90% merlot, 10% cabernet sauvignon) i Tri roze koze (50% merlot, 30% syrah, 20% cabernet sauvigon). Iznimna je priča njihova crna kupaža Trianon koja se sastoji od 55% merlota, 37% syraha i 8% cabernet sauvignona.
Vinarija Krauthaker kao ponajbolja vinarija kutjevačkog vinogorja ugodno je iznenadila sa velikim brojem ponuđenih etiketa, a jedna od njihovih specifičnosti, po čemu se razlikuju od konkurencije je da graševinu sa svakog lokaliteta zasebno buteljiraju. Od svih ponuđenih vina posebice me se dojmio njihov silvanac zeleni. Na festivalu je bila prisutna i kutjevačka boutique vinarija Sontacchi koja je u fokus medijske pažnje dospjela sa svojim vinom za potenciju – Kitokretom, a u međuvremenu su počeli graditi i ozbiljnu vinsko turističku priču pod sloganom „The grape escape“.
Festival je otvoren za javnost u 15.00h, a svečano otvorenje je bilo zakazano za 16.30h. Svega pola sata nakon otvorenja festivala već su počele gužve na pojedinim štandovima i to svjedoči o interesu posjetitelja i o tome da u Osijeku i Slavoniji postoji velika vinska publika. No tu vinsku publiku je trebalo i stvoriti, a najviše zasluga za to ima definitivno vinoteka Vinita koja je godinama održavala prezentacije pojedinih vinara i njihovih vina, i to uz simboličnu kotizaciju od pedeset kuna, što je ujedno odmah bio i vaučer za kupovinu vina.
Kako bi se Osječko baranjska županija počela percipirati i kao vinorodni kraj, a ne samo kao područje koje karakteriziraju nepregledna polja kukuruza svakako treba navesti i projekt wine tour pomoću kojega se uredilo desetak vinskih cesta i napravilo po jedan vinski muzej u svakom od četiri vinogorja Osječko baranjske županije i centralna vinoteka u osječkoj povijesnoj jezgri – Tvrđi. Doduše, činjenica je da od ta četiri muzeja istinski funkcionira samo onaj u baranjskom Zmajevcu, i to prvenstveno zahvaljujući vrijednim članovima udruge za njegovanje običaja Mađara Surduk, ali to je već tema za neki drugi članak. Ono što je pozitivno je to da se Osijek konačno počeo percipirati kao središte vinskog četverokuta na čijem sjevernom kutu se nalazi baranjsko, istočnom erdutsko, zapadnom feričanačko i južnom đakovačko vinogorje.
Što se tiče baranjskog vinogorja na WineOsu su ga predstavljali Svijetli dvori iz Karanca, vinarije Pinkert i Kolar iz Suze, Kalazić i Josić iz Zmajevca, te vinski gigant Belje. Vinarija Kolar uspješno kombinira vinarstvo sa turizmom i u njihovom vlasništvu nalazi se mini kamp Suza Baranje koji će zajedno sa još tri kampa s područja Slavonije biti predstavljen na sajmu kampinga Caravana koji se održava od 17. do 23. siječnja u nizozemskom gradu Leeuwardenu.
Erdutsko vinogorje geografski je najbliže Osijeku, a Erdutski vinogradi d.d. okosnica su vinarstva na tom području, a pod njihovim pokroviteljstvom, zaslugom Hrvoja Pavića uskoro izlazi i zbornik radova sa znanstvenog skupa „Vino i vinogradarstvo u povijesti Slavonije, Srijema i Baranje“. Kada je Erdut u pitanje tu svakako treba spomenuti i vinariju Brzica. Od njihovih vina najviše me se dojmio chardonnay. Smješteni su na možda vizualno najatraktivnijem dijelu erdutskog vinogorja, na dunavskom meandru koji pruža odličan pogled, a s užitkom sam slušao Bornu Brzicu, jednog od sinova vlasnika vinarije Ive Brzice kako govori o planovima za glamping resort. Svakako treba spomenuti i vinariju Süber koja je nedavno na tržište izbacila aromatizirano slatko vino Sibernet, te promijenila grafički dizajn svojih proizvoda. Feravino je predstavljalo feričanačko, a Misna vina d.d. iz Trnave đakovačko vinogorje.
Na festivalu su bili prisutni i vinari iz susjedne Mađarske, iz njihove vinske meke Villánya – Maczko, Gere Tamas & Zsolt i Bock. Od vinara iz Bosne i Hercegovine najviše pažnje je plijenila vinarija Povratak iz Žepča sa svojim neuobičajenim vinama, primjerice od češke sorte Palava.
Svi oni prezasićeni vinom mogli su napraviti radikalan rez, i presjeći vino pivom, a za to je bila zadužena osječka craft pivovara von Becker. Brewer Bojan Pap osobno je točio posjetiteljima pivo iz njegove radionice. Osim piva tu su bile i rakije Jedna. Eh da je jedna, bilo bi dobro…
Svojevrsni vrhunac prvog dana festivala je bila radionica Hrvatsko vinsko blago genija iz Hrnjevca koju je vodio vinski publicist Željko Garmaz, a koja je ponudila kušanje čitavog niza arhivskih vina Ivana Enjingija. Odmah u startu ovaj legendarni vinar je naglasio da se on trudi proizvesti najzdravija moguća vina, na način kako su se proizvodila prije 100 i više godina. „Industrijska vina su propast čovječanstva, zlo i dobro ide kroz usta“ riječi su čika Ive, a prisutnima nakon kušanja njegovih sjajnih vina nije preostalo ništa drugo no da se slože s njim.
I na kraju što reći osim uputiti sve pohvale onima bez kojih ne bi niti bilo ove sjajne manifestacije; inicijatoru Vinku Ručeviću i predsjedniku organizacijskog odbora Borisu Ociću. S obzirom na dosadašnji razvoj događaja, nema sumnje da će sljedeći, šesti po redu WineOs biti još zanimljiviji, raskošniji i uzbudljiviji.