VINSKI PREPOROD VINOGORJA JEZERO: KAKO JE VINARIJA GAŠPAR IZ UMČANA POKRENULA REKONKVISTU AUTOHTONE VINSKE SORTE ZLATARICE
Dario Gašpar, suvlasnik i direktor vinarije Gašpar iz Umčana, prigradskoga naselja Vrgorca prije nekih desetak godina uhvatio se nimalo lakog, trostrukog izazova: odlučio je revitalizirati staru, gotovo zaboravljenu autohtonu sortu zlataricu, a raširenoj sorti plavki dati novu kvalitativnu dimenziju, potom napraviti od njih vina visoke kvalitete i najzad, da bi cijela priča prerasla puki hobby učiniti ta vina interesantnima tržištu. Spojem dječačkog žara i misionarske gorljivosti Dario, zajedno sa svojim bratom Borisom je to i uspio.
VINOGORJE JEZERO
Nekoć je cijeli ovaj kraj, a malo ljudi zna da je vinogorje Jezero najveće vinogorje u Hrvatskoj je prodavao grožđe, tj. bio je sirovinska baza drugim vinarijama. Nekoć je za vrijeme Jugoslavije u Vrgorcu bila vinarija koja je proizvodila i 20 milijuna litara vina, s time da je orijentacija bila primarno na kvantitetu, a ne na kvalitetu, a onda je nastao vakuum kojeg su počeli popunjavati mali vinari s temeljnim fokusom na kvalitetu, a ne kvantitetu. Upravo je vinarija Gašpar jedan od pionira tog novog trenda.
Druženje smo započeli na vinogradarskom položaju Luka, nekoć je, za vrijeme turske vladavine cijelo vrgoračko polje zapravo bilo jezero, a narodu se taj naziv održao do današnjih dana. Na mjestu gdje se danas nalazi vinograd nekoć su pristajali brodovi, te je stoga do danas za navedenu lokaciju ostao naziv Luka. Umčani, gdje je se nalazi obiteljska vinarija je nekoć bilo jedino selo na samom jezeru.
Nekad davno je vrgoračko polje bilo tipično kraško polje, zimi poplavljeno, ljeti osušeno. Vrgorac je za vrijeme turske vladavine bio sjecište puteva, strateški važno mjesto i kada su započela mletačka osvajanja u dalmatinskom zaleđu odlučili su potopiti ovo polje da bi se lakše branili od venecijanske najezde. Ovdje postoje veliki izvore vode koji natapaju polje, ali isto tako i veliki prosjeci u kraškom tlu koji vodu odvode u more ili u Neretvu. Životinjskim kožama Turci su zatvarali te odvode i kada je pala prva velika kiša tu voda nije mogla otjecati u more ili Neretvu i stvorilo se jezero koje je u kontinuitetu postojalo nekoliko stotina godina, sa nekih 150 otočića. Tek 1938. godine melioracijskim radovima prokopani su ponovno kanali koji su povratili nekadašnji vodni režim.
Jezero je okruženo Rilićem, krajnjim južnim ogrankom biokovskog masiva. I Dario je zaljubljenik u Rilić, prirodu i planinarenje, redovito odlazi po vodu sa planinskog izvora na nekih šestotinjak metara nadmorske visine, na cijelom Riliću se nalazi barem dvadesetak izvora voda. Kako otkriva Rilić je idealan i za skupljanje puževa, a najveća koncentracija puževa je u travnju.
Rijeku Maticu koja prolazi kroz vrgoračko polje napaja dvadesetak izvora i zato je ovaj kraj za razliku od nekih drugih u dalmatinskoj Zagori idealan za povrtlarstvo i voćarstvo. Ovo područje je najjužniji dio Zagore i tu se ona spaja sa neretvanskim krajem.
KORAK PO KORAK DO USPJEŠNE VINSKE PRIČE
„Svaka obitelj koja živi na ovom području je imala vinograd, pa tako i moja, to je ovdje dio tradicije. Ne postoji kuća i danas koja ne pravi vino za svoje potrebe. Moj dida je još 1938. godine u Vrgorcu na korzu prodavao vino, i ta je priča dobro išla jer nije bilo piva, ljudi su masovno pili vino, ali je to bilo kratkoga vijeka, samo dvije i pol godine jer je krenuo rat, a poslije rata je kao što svi znamo svaka privatna inicijativa bila nedozvoljena.“ Spletom povijesnih okolnosti jedna poduzetnička priča je zaustavljena i trebalo je proći gotovo sedamdeset godina da unuci Dario i Boris nastave tamo gdje je njihov djed stao i počnu proizvoditi vino i za tržište, a ne samo za osobne potrebe.
Dario kaže da vrgorački kraj kaska za drugim vinogradarskim regijama, ali upravo je vinarija Gašpar premostila taj vremenski zaostatak i postala je predvodnik pravog malog pokreta koji ima za cilj napraviti vrgoračka vina tržišno atraktivnima. Od Zadra do Dubrovnika vinogorje Jezero snabdijevalo je male vinarije grožđem, koje su to vino potom prodavali turistima i prolaznicima uz jadransku magistralu, ali Dario je ispravno zaključio da ovo vinogorje ne treba biti samo sirovinska baza drugim vinarijama, već da se treba stvoriti brand vrgoračkih vina, vina s Jezera sa gotovim proizvodima, tj. vinima vrhunske kvalitete.
„Do 2002. godine čak niti nisam pio vina, na neki način su mi bila i odbojna jer jednostavno spletom okolnosti nisam bio u doticaju s vrhunskim vinima. Slučajno sam te 2002. godine sa društvom posjetio nekoliko izložba vina i oduševio se ponudom, a podsvjesno mi je u primisli bila vlastita obiteljska vinogradarska tradicija i misao da bih i vina iz vlastitoga vinograda mogao podići na tu razinu. Tada smo imali nekih 12 000 trsova i kao i drugi proizvođači iz ovoga kraja prodavali smo vino drugima, ali sam bio uvjeren da možemo postići i puno više od toga. Ta misao je polako sazrijevala u meni i prvo vlastito vino smo napravili 2010. godine bez ikakve tehnologije. Naravno nisam bio posve zadovoljan i tada sam si rekao da ćemo ili napraviti nešto kako spada ili uopće nećemo niti raditi vino.“
Prvo se okružio dobrim ljudima koji su ga znali savjetovati i za čije sugestije je bio otvoren, a onda se počeo educirati, svake godine je pohađao više od desetak različitih seminara, a izuzetno puno mu je pomogao i mentor Davor Mitrović koji je sedam godina radio sa Zlatanom Plenkovićem.
Prvo je trebalo vratiti gotovo izumrlu sortu vinove loze u vinograde, potom je trebalo naučiti i obrađivati ju na kvalitetan način jer se nije imao u koga se ugledati, svaka loza je drugačija, a potom je trebalo postići neke standarde u kvaliteti. Potom polazi podrumarstvo, tj. pitanje kako to vino na pravi način odnjegovati. I na koncu konca potrebno je vino učiniti tržišno prepoznatljivim, stvoriti krug poklonika i konzumenata. Krenuli su od nule, i uspješno su nadvladali sve izazove koji su bili pred njima. Konkurencije se ne boje, već ju priželjkuju. Zdrava konkurencija je nužna da se ne bi skliznulo u učmalost i letargiju. Ako netko napravi pozitivan iskorak postavlja standard koji drugi moraju slijediti i jedne godine će povući jedan vinar, druge drugi i kako kaže svi zajedno potom napreduju. Trenutačno na vrgoračkom području ima pet ozbiljnijih vinara, a Dario kako kaže priželjkuje da ih bude barem dvadeset i pet! Osim vinarije Gašpar tu je i vinarija Pilač iz Vrgorca i još tri vinarije iz Dubrovačko neretvanske županije.
„Kako je država otkrila županije tako je otkrila i nova vinogorja, jedan dio vinogorja jezero pripada splitsko dalmatinskoj županiji i vrgoračkom vinogorju, a drugi dubrovačko neretvanskoj županiji i neretvanskom vinogorju, iako je riječ o jednoj prirodnoj cjelini umjetno podijeljenoj administrativnim granicama županija.“
Od 2015. godine sva im vina nose oznaku vrhunske kvalitete, osim zlatarice kojoj ne ide u prilog koncentracija suhog ekstrakta, ali to ne znači da zlatarica zaostaje za drugim vina, već naprosto takav je naš zakon o vinu. „Zlatarica je prvo vino koje mi nestaje iz podruma, to je vino koje tržište traži“, sa smiješkom govori Dario i dodaje „moje prvo vino koje je ocijenjeno kao vrhunsko vino je nosilo oznaku stolnog vina jer nisam imao tehničke uvjete u podrumu da bih dobio rješenje za vrhunsko vino“
KONSTERNACIJA U AKADEMSKIM KRUGOVIMA
Imaju 14500 trsova, a godišnja proizvodnja im je relativno malo, svega 7 do 9 tisuća butelja, što ukazuje da je njihov fokus prvenstveno na kvaliteti, a ne kvantiteti. Sa nasadima zlatarice su u deficitu i ove godine su posadili nove trsove. Sa agronomskim fakultetom i gradom Vrgorcem kao partnerima sklopili su sporazum i nedavno potpisali ugovor o petogodišnjem istraživanju i praćenju zlatarice u njihovim vinogradima. A krajnji cilj je klonska selekcija i čišćenje od virusa. „Ja radim iz ljubavi i intuicije, i drago mi je što će se u cijelu priču uključiti i struka i da će se stvari standardizirati i podići na viši nivo.“
Za razliku od zlatarice plavka nije ugrožena, sedma je to sorta po zastupljenosti u Hrvatskoj i ukupno druga crna sorta u Dalmaciji. Dosad joj se nije posvećivalo dovoljno pažnje, a braća Dario i Boris su se zauzeli da dokažu da je plavka bila neopravdano zapostavljena, i da se od nje mogu napraviti vrhunska vina, a ta primisao je donedavno bila u domeni znanstvene fantastike.
Ja i profesor Edi Maletić se i volimo i tučemo, jer mu je svojevremeno bilo teško povjerovati da sam vrhunsko vino napravio isključivo od plavke, a ja sam na to preponosan jer smo mi to uspjeli jedini u cijeloj državi, i to tri godine zaredom, a ova plavka koju ću napraviti od berbe iz 2017. godine mislim da će biti najbolje crno vino koje sam ikad napravio“ bez lažne i nepotrebne skromnosti govori Dario dok iz njega isijava optimizam i pozitivna energija.
„Ovaj uspjeh sa plavkom je i povod za znanstveno istraživanje, jer je akademsku zajednicu taj uspjeh šokirao, pozitivno naravno. Poanta je u tome da dio vremena moja plavka provede tri do četiri mjeseca u vodi, to nije barska voda već voda iz planine i kada se voda povlači ispire vapno. Slijedećih osam mjeseci nasadi ne primaju nikakvu vodu osim poneke kiše, stoje na blagoj padalini prema rijeci i tu nema zadržavanja vode koja može pogodovati raznim bolestima. Također dajem joj vrlo malo umjetnih gnojiva, režem ju na kratko, izuzetno je rodna, ali namjerno ne želim visoke prinose i trsovi su stari od 30 do 40 godina. Osim toga sa devet parcela uzimam grožđe plavke pa na jednoj parceli imam dobru kiselinu, na drugoj odličan slador i tako dalje i u sinergiji to sve rezultira vrhunskim vinom“
Trnak je autohtona sorta vinove loze na području Vrgorca, Imotskoga i zapadne Hercegovine, a gotovo je iščezao. Braća Gašpar zasada samo uzgajaju ovu sortu, a od slijedeće godine od nje će proizvesti i vino. Za sada vino od trnka proizvode samo vinarije Franić i Pilač iz Vrgorca, Grabovac i Đuzel iz Imotskoga i Nuić iz Hercegovine. Po Darijevim riječima trnak je najpotencijalnija hrvatska crna sorta, budućnost crnih vina. Ako im je uspjelo izvući maksimum iz zlatarice nema nikakve dvojbe da će to uspjeti i sa trnkom.
VALORIZACIJA VINA KAO TURISTIČKOG RESURSA
Od ove godine je ozbiljnije krenula i vinsko – turistička priča. „Sve više i više turisti otkrivaju i unutrašnjost Dalmacije, da bi turizam funkcionirao potrebna je infrastruktura, a nasreću većina novih smještajnih kapaciteta u dalmatinskom zaleđu ima vrhunski komfor, obala je preopterećena u špici sezone i turisti žele pobjeći u unutrašnjost, a opet da im obala i plaža bude na maksimalno pola sata, ali da bi turizam funkcionirao potrebne su i manifestacije koje će privući turiste. Prije tri godine pokrenuli smo i Dane dalmatinskog pršuta i vina u Vrgorcu. Prve godine bilo je nekoliko stotina posjetitelja, druge 2-3 tisuće, a ove 5-6 tisuća posjetitelja.“
Kako Dario kaže ova manifestacija je okupila sve proizvođače pršuta od Istre do Konavala, sljubljuju se pršuti s vinima, održavaju se različite edukacije i prezentacije. U ovu priču je prekograničnom suradnjom uključena i zapadna Hercegovina, jer ipak je riječ o istom, dinarskom kulturno – civilizacijskom krugu. A spoj vina i pršuta je logičan jer je Vrgorac i ranije poznat po mesnoj industriji braće Pivac. Vrgoračkim pršutima odnedavno rame uz rame stoje i vrgoračka vina.
AMBASADORI ZLATARICE I PLAVKE
Osim lokalnih manifestacija Dario redovito sudjeluje i na svim značajnijim vinskim festivalima u regiji. Kaže da se nerijetko nađe i u neugodnoj situaciji da netko od njega želi naručiti veće količine vina koje on zbog male proizvodnje i fokusiranosti na vrhunsku kvalitetu nema, pa kad ga ljudi upitaju pa što radiš uopće onda ovdje?, on lakonski odgovara: došao sam da Vas upoznam sa našim divnim, autohtonim vinima. Već tri godine proizvode istu količinu, ali cijena je sukladno zakonima tržišta, omjeru ponude i potražnje znatno skočila, a zahvaljujući tome i vino je postalo Darijev primarni izvor egzistencije, te mu se i može posvetiti 24 sata dnevno. „Nauštrb kvalitete ne želimo povećavati kvantitetu. Proizvesti ćemo više vina jedino onda kada nam nova parcela dođe na urod“ rezolutni su braća Dario i Boris Gašpar.
About Author
