POŽEŠKI VINSKI BIKE & HIKE

Prilikom prošlomjesečne posjete Požegi baš me se dojmio entuzijazam s kojim je Igor Marač, vlasnik turističke agencije Luks bike adventure pričao o eventu kojeg organizira povodom dana grada Požege, a koji je nazvao bike & hike Grgurevo. Bio je to dovoljan razlog da se druge subote u ožujku zaputim u Požegu, najveći grad središnje Slavonije.

Požega je sakrivena u brdima, pomalo izolirana, ali zbog toga obavijena nekom aureolom mističnosti. Ostali glavni urbani centri Slavonije su smješteni u nizinama velikih rijeka, Dunava (Vukovar) i njegovih izravnih pritoka Save (Slavonski Brod) i Drave (Osijek), a Požega ima Orljavu i Zlatnu dolinu.

Izlaskom iz Našica napuštamo ravnu Slavoniju i vijugamo po Krndiji. Nakon prijevoja Gradac na 355 m/nv spuštamo se prema cesti za Slavonski Brod i skrećemo lijevo za Požegu. Od Bekteža, sela poznatom po pjenušcima koje proizvodi bračni par Josipović, spuštamo se u pravcu jugozapada prema Požegi, krstareći Zlatnom dolinom i uživajući u vizurama okolnih brda. Desno ili sjeverno od nas nalazi se Krndija i Papuk, iza kojih se nalazi podravska ravnica a lijevo ili južno Dilj Gora iza koje se nalazi posavska ravnica. Za razliku od nekih drugih prometnica u Slavoniji cesta je izvrsna, a povremeni zavoji i vijuganja razbijaju monotoniju vožnje.

Na ulazu u Požegu gužva, strka, vreva. Ništa iznenađujuće, pa ipak je dan grada. Saznajemo da se paralelno održava i prisega 24 naraštaja dragovoljnih  ročnika, njih 360, pa je i to podignulo frekvenciju posjetitelja u gradu. Na povratku kući o tom događaju slušat ćemo na radiju, kažu po broju žena drugi najveći naraštaj od početka dragovoljnog vojnog osposobljavanja. Sasvim prigodna vijest uzme li se u obzir da je dan prije toga bio dan žena. Emancipacija ženskog spola je (konačno) obuhvatila i hrvatske oružane snage.

U centru grada sajam lokalnih delicija, a na njemu proizvođači iz cijele Slavonije (i Baranje). Susrećem Petra Dobrovca iz Kneževih vinograda, a „čika Pero“ me odmah nudi sa svojim kobasicama i čvarcima. Stalno je u pokretu, kaže za par dana odlazi na sajam u Dubrovnik.

Nakon suvremenih vojnika postrojavanje povijesnih postrojbi, sjedamo u obližnji kafić i gledamo mimohod; Hercegovci, Ličani, povijesne postrojbe iz cijele Slavonije. Ok, ova militarizacija proslave dana grada je logična. Po narodnoj predaji je  12.3.1689. godine (na Grgurevo)  fra Luka Ibrišimović protjerao Osmanlije iz Požege. Nakon living history predstave kod katedrale sv. Terezije Avilske koja evocira taj period došlo je konačno vrijeme za odlazak na Požešku goru, te uživanje u vinima i lokalnim delicijama.  

Nakon prolaska pored kapelice sv. Vida i uživanju u panorami grada prva na redu je bila vinogradarska kuća Jurković. Tamburaši, čobanac, vino, rakija, kolači… dobitna kombinacija. Doduše, čobanac im je bio blag, ne tako začinjen paprikom kao što sam navikao, ali sasvim ukusan. Osim toga, o ukusima se ne raspravlja. Blagi čobanac se uvijek može dodatno zaljutiti, ali ljuti se ne može odljutiti. Bitno je da bude ukusan što širem krugu posjetitelja, a njih nije manjkalo.

Ulaznica na ovu manifestaciju je bila čaša u prigodnom platnenom ovitku, koja je koštala simboličnih 25 kn, a uključuje uživanje u hrani, vinu i glazbi u na tri lokacije. A slijedeća lokacija je bila vinogradarska kuća Sajfert. Tamo smo osim vina i rakije kušali i tradicionalno jelo gojtani s pekmezom. To je starinsko jelo koje je sačuvano od zaborava zahvaljujući projektu „Muzej u loncu“ kojeg provodi gradski muzej u Požegi od 2012. godine, a osmislila ga je etnologinja i ravnateljica muzeja Maja Žebčević Matić. Tri osnovna sastojka potrebna za izradu gojtana su brašno, mlijeko i jaja, prave se prženjem u masnoći, a za njihovu izradu neophodan je lijevak. Karakteristično je za Cvelferiju, krajnji južni dio Vukovarsko – srijemske županije, a u 18. stoljeću donijeli su ga doseljenici iz zemalja njemačkog govornog područja.

Nakon kušanja gojtana, točim vino kuće, a gazda Sajfert me vodi do terase vinske kuće s koje se pruža prekrasan pogled. Nudi me sa svojom kulenovom sekom koja je stvarno odlična. A kako i ne bi bila kada je nekoć kao tehnolog radio u požeškoj mesnoj industriji Papuk, a školovao se u Petrinji gdje je praktični dio nastave bio vezan uz mesnu industriju Gavrilović. Pričamo o turističkim potencijalima Požeštine i u šali mu govorim da je pomalo sebično od njega što ovakav pogled čuva samo za sebe i što nije otvorio smještajne kapacitete u okviru kuće. Kaže da ni to nije isključeno u budućnosti, a sudjelovanje u ovoj manifestaciji je prvi korak ka tome. Otkriva da se i njegov bratić uspješno bavi turizmom, kroz kompleks Zlatni Lug koji objedinjuje restoran, prenoćište i kamp.

Treća na redu je bila vinogradarska kuća Vukušić. Tamo su posjetitelji bili u teškim dilemama, mogli su birati hoće li sami na otvorenoj vatri ispeći slaninu i kobasicu koja ih je čekala na ražnju ili će uzeti već pečenu, onu koju su pripremili domaćini. Naravno, i tamo su bili tamburaši, i bilo je vina u izobilju.

Ovu rutu prošli smo pješice, ali nije nedostajalo niti biciklista, a niti jahača na konjima. Sa brežuljaka se pucalo iz topova, valjda da se Osmanlije ne bi vratili i pokvarili nam raspoloženje. Tko zna, da su imali liberalniji stav prema vinu možda bi se i duže zadržali u ovim krajevima.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Instagram did not return a 200.