BARANJSKI SURDUCI – ULTIMATIVNI CIKLOTURISTIČKI EVENT

Mlada i agilna Udruga rekreativnih biciklista Baranja 19. svibnja organizirala je svoj prvi službeni event – biciklijadu Baranjski surduci. Jezero Lajmir u neposrednoj blizini Belog Manastira bilo je polazna točka ove cikloturističke ekspedicije.

Ovo jezero umjetna je tvorevina s početka XX stoljeća iskopana za potrebe bivše Tvornice šećera Belje, pa je stoga logično njegovo alternativno, neslužbeno ime Šećeransko jezero. Posljednjih dvadesetak godina tvornica šećera nije više aktivna, pa je i jezero izgubilo svoju prvotnu namjenu, te je prije nekoliko godina prenamijenjeno u rekreativno – izletničku zonu; izgrađena je biciklistička staza duga gotovo četiri kilometra koja ide krunom nasipa pored rijeke Karašice iz koje i samo jezero dobiva vodu, cikloturistička odmorišta i skate park.

Za one koji ne znaju, u Hrvatskoj postoje dvije rijeke Karašice; jedna se nalazi u Slavoniji, nastaje spajanjem rijeka Vojlovice i Čađavice i slijeva se u rijeku Dravu kod Petrijevaca, a druga se nalazi u Baranji, izvire kod Pécsvárada u Mađarskoj i ulijeva se u Dunav ispod spomenika Batinskoj bitci.

Nakon preuzimanja startnih paketa koji su uključivali bon za ručak i piće, ruksak, majicu, bidon, olovku i blok sa logom biciklijade (i to sve za takav bogat sadržaj smiješnih šezdeset kuna) i neizostavne grupne fotografije, šezdesetak hrabrih biciklista uputilo se ka Banovom Brdu kako bi pobliže upoznali njegove prirodne ljepote i atrakcije, posebice surduke.

A za one koji ne znaju surduci su strmi, usječeni procijepi na Banovom Brdu nastali slijevanjem oborinskih voda s planine. Surduci na Banovom Brdu mogu biti visoki i nekoliko metara, a korijenje drveća koje se nalazi na bočnim stranama zaustavlja njihovo urušavanje, kada se krošnje tih drveća spoje imate dojam kao da se nalazite u tunelu.

Idejni začetnik ove biciklijade je Zoran Kovač iz Belog Manastira koji surduke poznaje kao vlastitu kuću, toliko da po njima bez problema vozi i po mrklom mraku. Sva sreća da Zoran svoje poznavanje surduka nije čuvao ljubomorno za sebe, već je to odlučio podijeliti i sa širom, zainteresiranom javnošću.

Ja osobno sam smatrao da sam dobar poznavatelj Banovog Brda, a onda kada sam počeo voziti bicikl sa Zoranom moje samopouzdanje kada je u pitanju poznavanje baranjske planine se urušilo u vrlo kratkom roku, prsnulo kao mjehur od sapunice. No, čovjek uči dok je živ, i uvijek se treba družiti sa onima koji znaju više od tebe.

Nakon kraće vožnje biciklističkom stazom, koja je poslužila za zagrijavanje, biciklisti su se kod Branjinog Vrha, prigradskog naselja grada Belog Manastira otisnuli ka baranjskoj planini. Izvorno, mađarsko ime Branjinog Vrha je Baranyavár, a nekoć je ovo naselje bilo središte cijele povijesne baranjske županije. Naime, dio Baranje koji se danas nalazi u Republici Hrvatskoj samo je jedan manji dio nekadašnje ugarske županije Baranja (mađ Baranya vármegye) koji Mađari nazivaju i Dravski trokut. Sjedište današnje mađarske županije Baranja nalazi se u Pečuhu (mađ. Pécs) i ona se proteže na sjeveru sve do sela Mekényes koje je udaljeno šezdesetak kilometara od samog Pečuha.

Na kraju Branjinog vrha na prtenom putu kolona je zastala kod poklonca ili križa krajputaša kako bismo se još jednom prebrojali i kako bi se okupljenima dale finalne upute. Neki su se i pomolili za sreću. Prva okrjepa nalazi se kod Popovca, u svetištu Marije Lurdske, koje se nalazi s druge strane brda.

U početnoj fazi biciklijade jednim dijelom smo se poslužili i multifunkcionalnim stazama grada Belog Manastira. Riječ je o turističkom proizvodu koji u funkciju stavlja dio Banovog Brda koji se nalazi u administrativnim granicama grada Belog Manastira kao odredište za rekreaciju građana i turista. Na pedesetak lokacija na stazama postavljeni su smjerokazi, a izrađena je i mobilna aplikacija walk & bike koja sadržava mapu brda na kojoj je prikazana Vaša lokacija i koja se može koristiti i offline.

Nakon toga obreli smo se na beljskoj vinskoj cesti koja se proteže od Belog Manastira do nove beljske vinarije u Kamencu. Asfaltirana je i pogodna za prometovanje turističkih autobusa. Na središnjem dijelu vinske ceste nalazi se vidikovac s kojeg se pruža prekrasan pogled i nepregledni vinogradi na valovitim brežuljcima. Na asfaltu se nije dugo ostalo, skrenuvši desno vozili smo se po travi uz rub vinograda, a potom skrenuli u vlažan, mračan i blatan surduk.

Kiša je u Slavoniji & Baranji padala gotovo čitav tjedan prije biciklijade, stoga su i brojni surduci bili blatni, mokri, muljavi, posebice oni u obliku tunela, zakriveni okolnim raslinjem, do kojih sunce ne može prodrijeti. Na nekim mjestima put se pretvorio u pravu kaljužu, te je bilo neophodno ići obilaznim putem, preko guste trave.

Izašavši iz surduka ponadali smo se boljem terenu, ali baš suprotno; naišli smo na ogromne blatne lokve što je sve sudionike prisililo da zastanu i preguraju ili prenesu bicikl na ramenu. Spuštanjem prema Popovcu uživali smo u  fantastičnom pogledu na brda u susjednoj, mađarskoj Baranji; Villányi-hegység i njegov najviši dio zvan Szársomlyó.

A u Popovcu zaslužen odmor, voda sokovi, banane, kolači, kiflice, slavonsko – baranjske suhomesnate delicije. Iako je bila nedjelja, vremena da nas pozdravi i poželi sreću pronašao je i načelnik općine Popovac Zoran Kontak. Inače originalno, mađarsko ime Popovca je Bán, pa je po njemu i Banovo Brdo dobilo ime. Ime Popovac  je dobio po svećenicima ili popovima, prije stotinjak godina, nakon mirovnog ugovora potpisanog u francuskom dvorcu Trianon i podjele nekoć jedinstvene županije na mađarski i hrvatski dio, i to zato jer se njemu nalazi sjedište dviju župa, katoličke i pravoslavne.

A prvo zapisano ime Banovog Brda je Mons Aureus, što na latinskom znači zlatno brdo. Nakon što je Eugen Savojski protjerao Osmanlije iz Panonije i nakon što je Baranja pripojena Habsburškoj imperiji novi gospodari ga nazivaju Goldberg, što na njemačkom također znači zlatno brdo. Goldberg je danas naziv za najbolji vinogradarski lokalitet na čitavom brdu, sa najboljim mikroklimatskim uvjetima i sastavom tla, a nalazi se baš iznad Popovca. Goldberg je također i ime premium linije beljskih vina.

Dok smo se odmarali pogled je pucao prema repetitoru koji je bio naše sljedeće odredište. Put od svetišta do repetitora sudionicima je omogućio i kraći predah po prtenom putu koji je ili bio ravan ili ima blagu padinu. Opuštanje nije dugo potrajalo jer je prije repetitora trebalo zapeti i izboriti se sa strminom. Nakon kraćeg zaustavljanja kod objekta zvanog Beljska vila koji se nalazi u podnožju TV odašiljača i čekanja da se okupe svi sudionici nastavili smo odiseju i izbili na betonski put koji vodi ka novoj beljskoj vinariji u Kamencu, ali potom oštro skrenuli lijevo i nakon impozantnog spusta završili na samom vrhu Baranjske planine koji se zove Kamenjak. Nakon toga produžili smo nepreglednim vinogradima koje su potom zamijenile livade i nakon još jednog sjajnog spusta na kojem su svi grčevito stiskali kočnice (osjetio sam i smrad spaljene gume) našli smo se opet u ravnici, u Podolju.

Nakon kratkog odmora na asfaltiranoj cesti skrenuli smo lijevo prateći smeđu signalizaciju na kojoj je pisalo „Vinska cesta Banska kosa“, i opet sve po starom, uspon, izbjegavanje blata, proplanci, vinogradi…  Potom smo zastali u gigantskom surduku kako bi se svi skupili, osvježili, ovjekovječili taj trenutak fotografijom na mobitelu. To je bio svojevrstan vrhunac, kulminacija biciklijade. Svi surduci kroz koje smo dotad prošli bili su „patuljci“ u odnosu na ovaj. Dobrom dijelu sudionika bilo je nepojmljivo da ovako nešto postoji u Baranji, dok nisu došli i osobno se uvjerili.

Nakon polukružnog đira po surduku opet smo se obreli na istoj asfaltiranoj cesti, a lijevo od nas je prolazilo veliko stado janjadi. Inače, postoje tri teorije o postanku imena Baranja, jedna slavenska i dvije mađarske. Prva je da dolazi od riječi bárány što na mađarskom znači janje, druga je da dolazi od boranya što na mađarskom znači vinska majka. Nakon nepreglednih vinograda, eto konačno smo ugledali i krdo janjadi i pružio nam se bar jedan „dokaz” koji ide u prilog drugoj ugarskoj teoriji. Slavenska teorija govori da ime Baranja dolazi od riječi bara (močvara). Iako smo bili daleko od Kopačkog rita nagledali smo se, i savladali dovoljno bara, možda i previše tijekom ove biciklijade. Unatoč svemu tome nekako sam najskloniji da je Baranja prvenstveno majka vina, a onda sve ostalo.

A zatim još surduka, još vinograda, još prtenjaka… Sada je repetitor, kao orijentir bio s potpuno suprotne strane nego kada smo ga gledali tijekom odmora u Popovcu. Nakon spusta iz surduka našli smo se na cesti Kotlina – Podolje, prvoj asfaltiranoj cesti koja je presijekla Banovo Brdo na pola i jedinom mjestu na koje morate kročiti asfaltom ako Banovo Brdo cijelom dužinom kanite prijeći neurbaniziranim putevima iliti prtenjacima. Jedan dio ekipe se uputio ka Kotlini lakšim, asfaltiranim putem, a drugi veći dio je nastavio dalje prtenim putevima, još malo kroz surduke, kroz zablaćeni les. Tamo gdje nije bila mokra, zemlja je bila prhka, grumeni su se drobili u prah pod našim gumama. U Kotlini, kod jezerceta bila je druga i posljednja pauza na ovoj biciklijadi, po istom obrascu kao u Popovcu, malo vode, malo sušenog voća, malo banana, pokoji kolačić, komadić sira, kobasice i slanine i idemo dalje, surduci čekaju, ima ih još.

Nakon duže i relaksirajuće vožnje u podbrđu, izložili smo se novim naporima i zadnjim atomima snage popeli se ka hrbtu brda i za nagradu izbili na asfaltiranu beljsku cestu na kojoj smo bili i prije nekoliko sati. Vozeći kroz vijugave, a potom valovite vinograde obreli smo se na beljskom vidikovcu i nakon kraće pauze nastavili dalje, a kulminacija tog cestovnog dijela biciklijade je bio lud i nezaboravana sunovrat niz Garmisch kako se kolokvijalno naziva taj dio Banovog Brda.

 Autoru ovih redova guma se uspjela probušiti na početku biciklijade, a to sam spoznao gurajući bicikl uz surduk. Uz pomoć mlijeka za krpanje gume uspio sam riješiti kvar, ali nakon dva ili tri sata uvidio sam da ni to nema trajno djelovanje, da guma sve više i više ispušta. Spustivši se niz Garmisch guma se gotovo u potpunosti ispraznila i vožnja je postala riskantna. Jedno obično skretanje lijevo ili desno me je izbacivalo iz ravnoteže. Ima li smisla odustati pred samim ciljem, na asfaltu?

Izbili smo na novu biciklističku stazu koja spaja Beli Manastir sa beljskim vinogradima i naletjeli na servisnu postaju za bicikle. Kolega mi je napumpao bicikl (hvala Krunoslave!) dovoljno da mogu prevaliti tih posljednjih dva ili tri kilometra. Nema predaje, idemo dalje. A do jezera Lajmir nismo se vratili standardnim putem, već smo ušli u grad i prije podvožnjaka koji iz Belog Manastira vodi prema Belišću skrenulu desno i produžili ravno prema jezeru gdje nas je čekao ostatak ekipa koji je iz objektivnih ili subjektivnih razloga odlučio skratiti rutu biciklijade.

Potom nas je obuzeo čudna mješavina euforije i umora, ponosa i iscrpljenosti, sreće što smo stigli i tuge što smo se iz magičnog svijeta baranjske planine i njenih surduka opet vratili u svakodnevnicu, u ravnicu koja je personifikacija rutine i monotonije. No bit će još surduka, ovo je samo početak. Posebno raduju komentari onih koji su prvi put ovdje da je to nešto fantastično i da će surduke ubuduće pohoditi i mimo organiziranih evenata, u vlastitoj režiji. To i je cilj manifestacija ovakvog tipa.

Baranjski surduci imali su i internacionalan karakter jer se pozivu odazvala i jedna grupa biciklista iz Sombora predvođena Robertom Martonom, predsjednikom BK Sombor, kojeg svi u biciklističkim krugovima znaju pod imenom Gianni. Mora se spomenuti i najstariji sudionik biciklijade, Josip Mendelski Joka, član B.U.D.A.-e (biciklistička udruga Donji Andrijevci) koji ima sedamdeset i jednu godinu, i koji je prilikom najopakijih uspona postidio brojne znatno mlađe sudionike. Od ostalih srodnih udruga Baranjske surduke su svojim sudjelovanjem uveličali članovi sportsko rekreacijskog kluba Baraber extreme team iz Belišća, udruge BizBike iz Bizovca, Road team iz Donjeg Miholjca, Kotrljaneri, Weekend warriorsi i BK Osijek iz Osijeka, te brojni drugi biciklisti free rideri.

Na cilju nas je dočekao odličan grah i to ne kažem samo zato što sam bio ekstremno gladan, što nakon proživljenih napora i nije neko čudo. Grah je jedno stvarno zanimljivo jelo koje je to ukusnije što se priprema za više ljudi. Iako ova vožnja nije imala natjecateljski karakter, već isključivo revijalni svi sudionici su imali startne brojeve na biciklima. Zašto? To smo saznali tek kad smo se vratili, za sve sudionike je organizirana prigodna tombola, a petnaestak sretnika je dobilo i nagrade.

Sve pohvale predsjednici udruge Tanji Šoš na organizaciji, Zoranu Kovaču na ideji i vođenju i Krunoslavu Perkoviću koji se brinuo da nitko ne zaostane i da se nitko ne izgubi u bespućima jedine baranjske planine. Naravno, ne smiju se zaboraviti niti vrijedni volonteri iz Gradskog društva Crvenog križa Beli Manastir i nevladine udruge Mirovna grupa Oaza, te svi oni biciklisti koji su uživali na laganom proljetnom povjetarcu na prtenim putevima s kojih se pružaju fantastične vizure, proklizavali strmim i blatnim surducima, krstarili nepreglednim vinogradima, gurali bicikle, kada im sila gravitacije nije dopuštala drugačije…

Grčevi i posljedična upala mišića, pokoja probušena guma, pokoji pad (na sreću bez posljedica) i kvar na biciklu potpuno se efemerne stvari u odnosu na sve ono lijepo što su sudionici doživjeli na ovoj biciklijadi i na sve uspomene koje su pohranili i čuvaju u sebi. Ili kako to planinari i ostali ljubitelji outdoor rekreacije vole reći „Umor prolazi, zadovoljstvo ostaje“

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Instagram did not return a 200.