VIKEND U BARANJI U ZNAKU ČVARAK FESTA/ZIMSKOG VAŠARA U KARANCU I POSJETE SLOVENSKIH VINSKIH VITEZOVA
Zimsko izdanje vašara u Karancu i Čvarak fest obilježio je rekordno velik broj posjetitelja iz cijele Hrvatske, čemu je kumovalo i iznimno dobro vrijeme za ovaj dio godine, posjeta delegacije slovenskih vinskih vitezova, te ponovni trijumf čvarak majstora Hrvoja Kraljika.
Baranja je lijepa i ima draž u svako doba godine, pa tako i koncem studenog. Iz pravca Darde koja je nekoć, prije inauguracije Belog Manastira kao administrativnog centra , uz Batinu bila funkcionalno najvažnije naselje u Baranji – središte kotara ili sreza, najbrži put do Karanca vodi preko Kozarca pa se zatim skrene desno prije Karanačke ciglane.
No mi smo se svjesno odlučili za dužu varijantu; prošli smo ciglanu i skrenuli desno na beljsku vinsku cestu koju od standardne ceste dijeli desetak metara prtenog puta koji je zbog obilne kiše koja je padala prethodnih dana tog 29. studenog bio pun gigantskih bara, ali to za Qashqai nije bio nikakav problem, a i ipak se nalazimo u Baranji.
Nakon prolaza kroz praktički ravničarske beljske vinograde dolazimo do Garmiša (nevjerojatna je fascinacija Panonaca brdima – u nedostatku konkurencije čak su i skromnu uzvisinu od nekih stotinjak metara nazvali Garmišem po uzoru na Garmisch – Partenkirchen u bavarskim Alpama).
Iako skromne visine (najveći vrh – Kamenjak nije veći od 250 metara) Bansko Brdo posjetiteljima pruža mogućnost uživanja u fantastičnim vizurama. Nakon savladavanja Garmiša i slaloma po vinogradima nezaobilazna zaustavna točka je beljski vidikovac s kojeg vinorodni brežuljci stvaraju vizualni „efekt valova“.
Nakon čilanja na vidikovcu asfaltirana cesta vodi do račvanja na kojem se lijevo nalazi put ka repetitoru i vrhu brda, a desno ka Kamencu, selu koje se nalazi na pola puta između općinskog središta Kneževih vinograda i etno sela Karanac.
Karanac je prvo naselje u Baranji koje je brendirano kao etno selo, puno prije Gajića koji je tak epitet dobio 2011. godine. Osim brojnih smještajnih kapaciteta ruralnog turizma Karanac ima i dvije vinarije; Szabo i Svijetli dvori, restoran Baranjska kuća iza kojeg se nalazi i Ulica izgubljenog vremena, ali i brojne manifestacije, što je temeljni preduvjet za brendiranje neke destinacije.
Karanac ima i dobar geografski položaj jer se nalazi blizu administrativnog središta Baranje – Belog Manastira, u podnožju Banskog Brda, a kao što smo već naveli vožnja od Belog Manastira do Karanca preko beljske vinske ceste posebna je atrakcija.
Od Kamenca do Karanca stiže se začas. Vreva, gužva, prava vašarska atmosfera. Ostavili smo automobil kod pravoslavne crkve (osim pravoslavne Karanac ima i katoličku, te reformatsku crkvu – prava mala Baranja u malom) i uputili se ka vašarskoj livadi. Prvo što sam primijetio je bila velika masa ljudi koja se skoncentrirala na relativno malom prostoru; zimsko (tj. jesensko) izdanje ovog vašara bilo je puno posjećenije nego ono proljetno; tome je kumovala i činjenica da je dobar dio posjetitelja bio izvan Baranje & Slavonije što se čulo po naglascima posjetitelja; od urbanog zagrebačkog slenga do govora dubrovačkog zaleđa, prava Hrvatska u malom našla se te osunčane zadnje subote u mjesecu studenom u Karancu.
Posjetitelji nisu bili samo iz Hrvatske nego i iz inozemstva, a jedna takva grupa su bili i slovenski vinski vitezovi na čelu sa Ivanom Mijošekom, konzulom Viteškega omizja Celje, s kojim sam se susreo na Čvarak festu na štandu vinarije Svijetli dvori. Nakon posjete vašaru uputili su se na degustaciju u vinariju Svijetli dvori, a potom i u druge baranjske vinarije. Slovenski vitezovi vina podijeljeni su u 8 omizja (stolova); 1. Brda i Vipavska dolina, 2. Celje, 3. Dolenjska, Bela Krajina i Posavje, 4. Ljubljana, 5. Maribor, 6. Pomurje, 7. Ptuj – Ormorož, 8. Slovenska Istra i Kras.
Osim vinskih eksurzija kao što je ova baranjska, slovenski vitezovi vina organiziraju i brojne manifestacije čiji je cilj popularizacija vinske kulture, a imaju i bogatu publicističku djelatnost. U svoje redove podjednako primaju kako vinari, tako i ljude koji su na drugi način povezani s vinom; kao distributeri, organizatori evenata, novinari i bloggeri…
Čvarci su se na vašaru prodavali po cijeni od dvjestotinjak kuna po kilogram što je sjajan primjer komercijalne revalorizacije nekad prezrenog jela. Čvarci su nekad smatrani „jelom sirotinje“ ili su se „bacali svinjama“, a sad su postali premium poslastica. U biti to nije ništa čudno jer sva najpopularnija jela su zapravo najjednostavnija, a isti put kao i čvarci je prošla i globalno popularna pizza, put od jednostavnog jela siromašnijih žitelja Italije, koje se izvorno spravljal0 po principu „stavi na komad tijesta ono što u tom trenutku imaš u smočnici“, do planetarnog brenda.
Sjajan primjer da i mi uspijevamo jedan dio svoje gastronomske baštine iz sfere undergrounda – kućne svinjokolje lansirati u gastro mainstream. Južnjački pandan panonskim čvarcima bio bi možda Poljički soparnik koji je u urbanim centrima Dalmacije u street food retailu danas dostupan podjednako kao i pizza.
A osim čvaraka na vašaru je bilo i tog finog baranjskog vina, rakije, proizvoda obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, sireva, zimnice… pravo vašarsko šarenilo. Što se natjecateljskog dijela tiče tu je opet pobijedio Hrvoje Kraljik iz Belišća. Ovaj čovjek kao da je pretplaćen na pobjedu, ali uzme li se u obzir da se i profesionalno bavi proizvodnjom proizvoda od mesa to i nije tako čudno.
Ako se uzme u obzir da je na proljetnom izdanju karanačkog vašara na kojem se birala princeza pušnice – najveća i najljepša tabla slanine, pobijedila ekipa Kumovi iz Valpova onda ispada da su ljudi iz Valpovštine dominirali (barem što se plasmana tiče) ovogodišnjim karanačkim vašarima.
Nakon službenog dijela Čvarak festa gužva oko štandova pomalo je jenjavala, a ljudi su se počeli koncentrirati pod šator gdje su inicijativu preuzeli kafanski svirači. Svako izdanje vašara u Karancu obilježava sve veći broj posjetitelja, te je možda i sazrilo vrijeme da ova manifestacija postaje dvodnevna…
About Author
