BALKAN GASTRO SHOW U RESTORANIMA CORNER 2 I RIVERSIDE

written by Mario Jukić, photo by Bojan Lajić

Drugu polovicu prosinca u restoranima Corner 2 i Riverside održavali su se Dani ćevapa i pljeski, skraćeno nazvani Balkan Gastro show. Naziv je sasvim prikladan uzme li se u obzir da je mljeveno meso pripremljeno na roštilju jedan od zaštitnih znakova balkanske gastronomije. Balkan kao pojam u ovom podneblju više nije bauk, barem kada je gastronomija u pitanju.

Kada govorimo o Balkanu u gastronomskom smislu prva asocijacija je roštilj, točnije meso s roštilja. Ćevapi i pljeskavice i ostala čudesa od mljevenog mesa s roštilja ostavština su vladavine Osmanske imperije na ovom području. Kada su ćevapi u pitanju prva asocijacija je Bosna i Hercegovina, uz neizbježne dileme tipa da li je najbolji banjalučki, sarajevski ili pak travnički ćevap. Ako proširimo tematiku i dotaknemo se roštilja uopće tada je najčešća asocijacija leskovački roštilj iz centralne Srbije.

restoran Riverside

Država Srbija je najbolji primjer kako pripadnost različitim kulturno civilizacijskim krugovima uvjetuje potpuno drugačije prehrambene navike čak i među etnički homogenim zajednicama unutar jedne jedinstvene nacionalne države. Gastronomije Vojvodine (koja je nekoliko stoljeća bila pod austrijskom i madžarskom upravom) i centralne ili uže Srbije (koja je još duže od Vojvodine bila pod turskom dominacijom) potpuno se razlikuju.

Dok je kultura stola u Vojvodini komplementarna sa kulturama prehrane ostalih ex K.u.K. regija u Srednjem Podunavlju (Slavonija, Baranja, južna Mađarska), tako je i kultura prehrane u užoj Srbiji prilično podudarna sa ostalim državama u susjedstvu koje su imale dug period osmanske dominacije (BiH, Bugarska, Sjeverna Makedonija…), tj. penetracije i infiltracije njihova (tadašnjeg) stila života u koji zasigurno spadaju i prehrambene navike.

interijer restorana Corner 2

Naravno i među susjednim regijama istog kulturnog nasljeđa postoje određene diferencijacije i varijacije na temu. Tako u Slavoniji postoji primjerice čobanac, a u Srbiji gulaš ili paprikaš od mesa. Ta dva termina iako slični uopće nisu sinonimi već postoje i značajne razlike u okusu. S druge strane ćevapi u Bugarskoj i Rumunjskoj su u prosjeku za trećinu duži no u Makedoniji ili Srbiji.

Kao što se jezici s vremenom granaju, dijele, razvijaju, pa potom opet različita narječja međusobno harmoniziraju, a sami jezici standardiziraju slična je situacija i sa gastronomijom kao jednim oblikom (doduše fluidnim) materijalne kulture. Svaka regija koja je u amanet dobila osmansku gastronomsku baštinu, a koja je u kasnijem periodu postala dio (različite) nacionalne države tu baštinu je s vremenom prilagodila sebi (ili pak ostala vjerna izvorniku). Zašto u hrvatskoj svi pričaju o bosanskim ćevapima kada se oni na „svakom ćošku“ mogu pojesti i u Hrvatskoj. Zašto je zadnju dekadu obilježila ekspanzija leskovačke škole roštiljanja ako je roštilj ili grill toliko raširen da je u nas postao neizostavna komponenta svakog druženja na otvorenom prostoru i neizostavni dio ponude svih zalogajnica i restorana niže i srednje klase?

U vremenu galopirajuće globalizacije kada standardizirani McDonaldsov hamburger možete pojesti u gotovo svakom kutku svijeta, u vrijeme kada u inat toj i takvoj globalizaciji niču diljem svijeta lokalni pokreti koji teže povratku izvornom, nepatvorenom, što se u svijetu enogastronomije odražava primjerice u biodinamičkom poljodjelstvu i vinarstvu, slow food pokretu, craft pivarstvu i sličnim trendovima pojavljuje se interes šire javnosti za tradicionalne, izvorne recepture, mirise i okuse. Ugrožena je dominacija imperativa da je poželjno hraniti se onim čime se cijeli svijet hrani i polako se rađa narativ da je bitno tom istom, velikom globaliziranom svijetu prezentirati i ponuditi dio vlastite gastronomske baštine.

ćevapi omotani slaninom

Nakon ekspanzije stranih etničkih restorana, tj. nacionalnih kuhinja drugih podneblja prije desetak godina Zagreb kao glavni grad hrvatske zahvatila je ekspanzija restorana koji nude gostima roštilj leskovačkog tipa. Nije se radilo o tome da roštilj po prvi puta ulazi masovno u restoransku ponudu, već upravo suprotno, posjetiteljima restorana se nastojao reinterpretirati roštilj, pripremiti ga po izvornoj, najboljoj, jedinoj pravoj recepturi.

Zagreb je glavni grad Hrvatske i naravno da od tamo uglavnom kreću svi trendovi. Zagreb je ujedno i dobro mjesto za case study jer se nalazi na rubnom balkanskom području uzmemo li obzir da su sjeverne granice Balkana rijeke Kupe, Sava (koja protječe kroz Zagreb i dijeli ga na dva dijela, stari i novi) i Dunav ili kako je to nekoć rekao Miroslav Krleža: „Granica Balkana i Europe prolazi ispod terase hotela Esplanade“. Znači Zagreb nije balkansko core područje već rubno i stoga nesumnjivo izložen utjecajima s Balkana, ali nipošto nije „pravi“ predstavnik Balkana.

restoran Corner 2 360 view

I zanimljivo je to kako je Zagreb naposljetku zdušno prigrlio leskovačku interpretaciju roštilja (a ne neku svoju verziju) kao najbolju i ispravnu, usprkos tome što se radi o utjecaju iz Srbije, druge države s kojom su recentni odnosi obilježeni popriličnim nerazumijevanjima, da ne kažemo animozitetima. Onima koji misle da pretjerujem kada govorim o pokoravanju Zagreba leskovačkim roštiljom savjetujem da samo u google ukucaju pojmove „leskovači roštilj Zagreb“ i potom „roštilj Zagreb“ pa  će uvidjeti da se rezultati jedne i druge pretrage uglavnom preklapaju.

Nekoliko godina nakon Zagreba taj trend leskovačkog roštilja dopuhao je i do Osijeka, a prvi je s njim krenuo restoran Corner koji se nalazi u osječkoj Velebitskoj ulici. Doveli su grill majstora iz Leskovca da pokrene priče i druge obuči tajnama zanata, a potom su to učinili i neki drugi restorani u Osijeku i priča se polako zakotrljala.

detalj iz Eden resorta Emaus

Već smo nekoliko puta pisali o sestrinskom Cornerovom restoranu Corner 2 koji posluje u sklopu Eden resorta Emaus i u koji je po logici stvari know how glede pripreme mesa s roštilja došao iz restorana Corner. U drugom dijelu prosinca, točnije od 17. prosinca u ovom restoranu je započeo Balkan gastro show – dani ćevapa i pljeski gdje su po znatno sniženim, širokim slojevima ljudi sasvim prihvatljivim cijenama gostima ponudili sedam različitih vrsta ćevapa i isto toliko različitih vrsta pljeskavica.

Tako  posjetitelji mogu  birati između „početne“ verzije ćevapa u lepinji sa lukom i vrhnjem po cijeni od 32,00 kn, ćevapi sa sirom koštaju svega tri kune više, gurmanski ćevap u slanini, šiš ćevap i zapečeni ćevapi sedam kuna više od početne verzije, zatim jumbo ćevap na sablji košta 42,00 kn, a pizza ćevapi za dvije osobe 75,00 kn. Kada su pljeskavice u pitanju đulbastije na langošu s vrhnjem i lukom koštaju 30,00 kn, leskovačka pljeska 36,00 kn, punjena pljeska sa sirom i mladim kajmakom  i zapečena pljeska, kao i „Ruža hrvatska“ četiri kune više, gurmanska pljeska u maramici košta 42,00 kn, a monster pljeska 60,00 kn.

restoran Corner 2

Posjetili smo Corner 2 i naručili jumbo ćevap na sablji, te punjenu pljesku sa sirom i mladim kajmakom i standardno, bili zadovoljni. U ovoj akciji sudjelovao je i restoran Riverside koji posluje u sklopu osječkog Zoo hotela, te smo tamo kušali đulbastije, te gurmanske ćevape  omotane slaninom te se također pristojno i fino najeli. U restoranu Riverside roštilj možete zaljutiti i ljutim umacima iz linije Slavonsko zlo.

Za razliku od samog Cornera koji je „samostojeći restoran“, Corner 2 posluje u sklopu Eden resorta Emaus čiji je core business ipak organizacija vjenčanja, a Riverside u sklopu Zoo hotela čiji je temeljni posao pružanje smještaja gostima pa stoga niti jedan, a niti drugi restorani nisu prekrcati gostima pa možete u miru uživati s društvom u balkanskim (i drugim) gastro specijalitetima.

Ono što raduje u cijeloj priči je i to da se Dani ćevapa i pljeski u restoranima Riverside i Corner 2 nastavljaju i iza Nove Godine, pa stoga imamo priliku nakon dosad četiri kušane verzije mesa sa roštilja uživati i u ostalih deset ponuđenih verzija.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *