NEDJELJNI ROAD TRIP PO MAĐARSKOJ BARANJI – ABILAGET, ORFÜ, PÉCS, SZÁRSOMLYÓ…

Pečuh (Pécs) peti je po veličini grad u Mađarskoj i sjedište županije Baranja. Smješten je podno planine Mecsek, a pojedini dijelovi grada se prostiru i po obroncima planine što Pečuhu daje štih drugačiji od ostatka Mađarske koja je izrazito ravničarska zemlja, pa tako Mađari vole naglasiti da je Pečuh grad sa mediteranskim ugođajem.

Dvadesetak kilometara sjevernije nalazi se mjesto Abaliget, poznato prvenstveno po špilji dugoj 1764 metara, a čije razgledavanje traje gotovo sat vremena. Došli smo u Abaliget taman u trenutku kada je jedna grupa kretala sa vodičem u razgledavanje špilje, pa smo vrijeme do sljedećeg punog sata iskoristili tako da smo obišli obližnji muzej šišmiša. Zašto muzej šišmiša? Odgovor je jednostavan – zato što su baš u obližnjoj špilji pronađeni rijetki i za ovo podneblje netipični primjerci šišmiša.

Sam muzej površinom je skroman, prostire se tek na dvije prostorije, ali zahvaljujući interaktivnim terminalima i činjenici da je sav tekstualni sadržaj preveden i na hrvatski jezik posjetitelji mogu saznati puno informacija o šišmišima iz cijeloga svijeta, a neki primjerci ove životinjske vrste iz Azije ili Afrike izgledaju uistinu bizarno i nadrealno, kao neka mitska bića iz pučke predaje, a istaknuo bih malog i velikog šišmiša večernjaka. Jedina zamjerka muzeju šišmiša je to što u njemu nema prepariranih primjeraka, barem onih domicilnih vrsta, a to je baš ono što smo očekivali i priželjkivali.

No dobro, u polusatnome obilasku oboružali smo se teoretskim znanjem o šišmišima i došlo je vrijeme za obilazak špilje. Sam ulaz u špilju vrlo je nizak pa svi ulaze u pognutom položaju, a misao da će se tako morati hodati sljedećih 1764 metara nije ni malo ugodna. Na svu sreću, nakon ulaza špilja se povećava i povisuje, na pola puta, te na kraju postoje proširenja na kojima grupa zastaje i vodič drži predavanje. Doduše samo na mađarskome, ali nama u tome trenu nije bilo bitno „šopanje faktima“ već sam ugođaj boravka u špilji koji je fenomenalan. Na povratku smo se požurili, pa i potrčali, jer je temperatura u spilji svega 12.5 stupnjeva celzijusa.

U ovoj špilji velika je koncentracija antiupalnih kalcijevih iona, što je dobro za sve one sa bolestima respiratornog sustava, pa tako osim turističke ovo područje ima i medicinsku važnost. Možda baš zato su nam i dozvolili da se pedesetak ljudi stiska kao sardine bez upotrebe maski – Abaliget špilja je corona free zona! Duž spilje teče i potočić, a u njemu samo fali čovječja ribica pa da ova špilja može parirati Postojnskoj jami, a taj potok vodom napaja dva jezerca koja se nalaze ispred ulaza u špilju.

Na manje od pet kilometara od mjesta Abaliget se nalazi veliko jezero Orfü, a baš ono je bila sljedeća destinacija našeg nedjeljnog roda tripa po mađarskoj Baranji. Cijelo jezero načičkano je ugostiteljskim objektima i smještajnim kapacitetima, wind surferima, na jednom njegovom rubu nalazi se i aquapark, te izgleda kao Balaton u malome, a pogled na jezero kada se do njega spuštate s brda iznimno je dojmljiv.

Bilo je vrijeme ručka pa smo odlučili istražiti gastro ponudu na jezeru. Restorani, bolje rečeno zalogajnice su brojne i nude jednostavnu hranu po prihvatljivim cijenama. Nakon što u prvoj zalogajnici u kojoj smo stali nije bilo slobodnih stolova uputili smo se do zalogajnice Mauro büfé i naručili langošice, pohani sir i hamburger. Na svu sreću Mađari mlađih generacija, pa tako i ljubazna djevojka koja je radila zalogajnici služe se engleskim jezikom, ali je ipak došlo do malog nesporazuma, koji je na obostrano zadovoljstvo vrlo brzo otklonjen. Naime, cheese, je razumjela kao chicken. Sir ili piletina, nije to ni toliko bitno ako si gladan, osim kada hranu naručuje deklarirani vegetarijanac.

Langošice i pohani sir bili su solidni, ali vizualno najatraktivniji je troslojni hamburger natrpan svime; u donjem sloju se nalazi list zelene salate, na  njemu pljeskavica, paprika (ipak se nalazimo u Mađarskoj), rezani sir koji se nalazi i u gornjem sloju, i preko peciva se „prelijeva“ do donjeg sloja.

Nakon gastro predaha na jezeru vraćamo se prema jugu do pečuškog TV tornja na kojem se nalazi restoran i vidikovac. Pogled sa kružnog vidikovca je uistinu impozantan i Pečuh sa okolicom Vam se nalazi kao na dlanu. U neposrednoj blizini TV tornja se nalazi i nedavno putem EU fondova temeljito renoviran ZOO vrt, ali posjet zoološkom vrtu smo ipak ostavili za neku drugu priliku jer je ispred njega bilo parkirano mnoštvo automobila, pa smo željeli izbjeći gužve.

Spuštamo se u centar Pečuha i ostavljamo vozilo tik do glavnoga gradskog trga koji se zove Széchenyi ter, na kojem se nalaze brojne znamenitosti popit Kasim pašine džamije, gradske i županijske vijećnice, Zsolnay česme, statue Janka Hunjadija na konju i spomenika Svetom trojstvu koji neodoljivo podsjeća na kužni pil u osječkoj staroj povijesnoj jezgri Tvrđi što i ne iznenađuje posebice jer ipak su do prije stotinjak godina Pečuh i Osijek bili gradovi u istoj državi, a cijela bivša Austro – Ugarska monarhija puna je takvih spomenika.

Trg je lijep, čist, prostran i uredan i pun zanimljivih sadržaja poput turističkog vlakića, a unatoč aktualnoj situaciji i restrikcijama putovanja u Pečuhu smo sreli i nekoliko grupica azijskih turista. Sa trga smo se uputili ka katedrali koja ima čak četiri zvonika i statue svih 12 apostola isklesane u natprirodnoj veličini, a opasana je starim gradskim zidinama. Na putu do katedrale prolazi se iznad kršćanskih katakombi iz 4. stoljeća.

Napuštamo grad, ali ne vraćamo se putem kojim smo došli, preko Szalante, već preko sela Újpetre kako bismo prošli kroz vinske varoši Palkonyu i Villány i popeli se u konačnici na vrh Szársomlyó koji iako nevelik pruža predivne vizure. Sa južne strane se pruža pogled na panonsku ravnicu koji seže sve do Hrvatske, a sa sjeverne na brojne vinorodne brežuljke, jezerca i Mecsek. Ovaj vrh, koji je najjužniji vrh Mađarske i najviši vrh vilanjske planine, predstavlja i zaštićeni rezervat prirode – Szársomlyó természetvédelmi terület. Stoga i začuđuje da se na njegovoj istočnoj strani nalazi kamenolom koji je doslovce „pojeo“ pola brda. Ali taj kamenolom otvoren je znatno prije no što je stasala društvena svijest o potrebi zaštite prirodne sredine.

Brdo kod Beremenda, prvog sela nakon što se prijeđe hrvatsko – mađarska granica (i kod kojeg se nalazi cementara) nije dočekalo zaštitu i od njega je ostao samo batrljak, što se lijepo može uočiti sa Aršanja. Dva dana prije ovoga road tripa prošao sam biciklom podnožjem Aršanja, a sada se pružila prilika i za uspon. Bočno se penjemo na sam vrh, prvo donjim dijelom kroz vinograde, zatim kroz šipražje i na kraju izbijamo na ogoljeni dio planine, „vražje brazde“ i nakon četrdesetak minuta nalazimo se na samome vrhu. Nakon neizostavne kontemplacije spuštamo se grebenom i izbijamo kod parka skulptura koji je omeđen novom polukružnom, metalnom panoramskom šetnicom. Na povratku do startne pozicije, šećući se kroz vinograde vilanjske planine nailazimo na brojne primjerke divljači; divlje zečeve, srne, a sama šetnja kroz vinograde u kojima nastaju neka od najčuvenijih mađarskih vina je istodobno intrigantna i relaksirajuća.

Mađarska doduše nema more, ali ima brojne zanimljivosti u kojima mogu uživati putnici namjernici; od toplica, rijeka, jezera, prirodnih i kulturnih znamenitosti, do vina i gastronomije. Za svakoga ponešto!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Instagram did not return a 200.