HERCEGOVINA, PRVI DIO – PRESUŠENA RIČINA I BUJNA ŽUKOVICA
Hercegovina! U pučkom imaginariju to je prvenstveno kamen, krš i maslina. Hercegovina je naravno i to, ali i puno više od toga u što sam se uvjerio i osobno tijekom četverodnevnog boravka u toj prekrasnoj regiji sredinom mjeseca svibnja, u toj Kaliforniji Balkana kako joj ne bez razloga tepaju.
Naziv sjajnog press tripa za čiju organizaciju je bio zaslužan Dejan Jazvić, glavni i odgovorni urednik Federalne novinske agencije (FENA) bio je „Voda koja život znači“, a naša prva destinacija Posušje. Kako i samo ime ovog općinskog središta u zapadnoj Hercegovini sugerira njegovi žitelji su se oduvijek borili sa nestašicom vode, sa sušom. Kao ilustraciju toga dovoljno je spomenuti rijeku Ričinu koja je presušila, ali i dan danas nad suhim koritom iščezle rijeke stoji stari kameni most kojeg su radili domicilni klesari od lokalnog kamena. Jedino što se o njemu pouzdano zna da je napravljen 1936. godine, da je srušen u II. Svjetskom ratu, a potom obnovljen deset godina nakon prvotne gradnje. Uz most se nalaze i čuveni stećci – mistični svjedoci drevne hercegovačke povijesti nalaze se ni četiri kilometra od središta grada. Riječ je o nekropoli stećaka koji zadivljuju svojom monumentalnošću, a ta nekropola je prepoznata i kao nacionalni spomenik BiH.
Hercegovina jest zemlja velikih kontrasta; naoko škrta zemlja rađa iznimno vitalne, vedre i optimistične ljude. Volja za životom jača je od svih prirodnih nedaća i oskudica. Takav prirodni okoliš uvijek je ljude tjerao na snalažljivost. Posušje je danas demografski najmlađa općina BiH. Da bi se u to uvjerilo ne treba niti gledati statistike, dovoljno je provozati se posuškim ulicama koje su prepune djece koje se igraju. Kad smo već kod kontrasta dovoljno je spomenuti da smo se ubrzo nakon presušene Ričine obreli na prekrasnom vodopadu Žukovica koji je pravo vodeno blago.
Žukovica je i rijeka, osim vodopada ona stvara i Vranino jezero, a bogata je pastrvama, a postoji i Žukovička pećina, koja je ujedno i arheološko nalazište iz mlađeg kamenog doba. Društvo na vodopadu nam pravi i stasiti tornjak; riječ je o pasmini autohtonoj na prostoru dinarske Hrvatske, te Bosne i Hercegovine, a kako i samo ime sugerira njegova primarna funkcija je ispomoć pastirima – tjeranje ovaca u tor. Naime, na području Hercegovine, a i susjedne Dalmatinske Zagore ljudi su oduvijek kako bi preživjeli bili upućeni na stočarstvo, a ne na ratarstvo kao u nizinskim dijelovima koji obiluju obradivim poljoprivrednim površinama. Zapisi o njemu stari su gotovo tisuću godina, latinski naziv mu je Canis Montanus (planinski pas). Naš tornjak, nesvjestan svoje veličine i snage poigrao se s nama, na svu sreću ostavivši samo mrlje sa šapa na odjeći, a ne pokidavši ju. Nisam mu ništa zamjerio, već sam ga zagrlio, a on se nije nimalo bunio pokazavši da je samo jedna velika maza.
Nakon vodopada, te vode koja život znači u netaknutoj prirodi opet jedan kontrast – odlazimo ka golf klubu Posušje koji je lociran na terenu Topole. Riječ je o privatnoj inicijativi nekoliko entuzijasta koja je pokrenuta 2006. godine. Ove godine slave svoju punoljetnost i jedini su golf klub u Bosni i Hercegovini sa rupom od PAR5. Ovim golf terenima gravitira i cijela Dalmacija, što i ne čudi s obzirom da su svega pola sata vožnje udaljeni od Makarske rivijere, tako da bez problema u jednom danu možete i kuptai se na moru u jednoj državi, te igrati golf u drugoj. Otvoreni su i radnim danom i vikendom, a sezona im traje preko 300 dana zbog povoljne hercegovačke klime. Nakon golfa uživali smo i večeri koju su nam pripremili domaćini, a naravno i u hercegovačkim vinima koji doduše ne stasaju u općini Posušje, ali velika je Hercegovina i svaka hercegovačka mikroregija ima neke svoje specifičnosti. A sutra nas čeka još jedan kontrast – oaza duhovnosti podno najviše planine u Hrvata. O tome naravno u sljedećem nastavku trodijelne hercegovačke sage…
About Author
