SREDNJA BOSNA – JEDINSTVENA I PONOSNA

Što je Srednja Bosna za prosječnog turista sa sjeveroistoka Hrvatske koji želi što kraćim putem do mora? Samo tranzitna točka! Moram reći nažalost… Spuštajući se prema jugu voziti će se uz rijeku Bosnu, začuđeno pogledati ulaz u diskoteku u Travniku u obliku lavlje glave i  poslovnu zonu Viteza kakve se ne bi postidjeli niti puno veći gradovi i eventualno pojesti negdje ćevape usput. Tijekom sudjelovanja na četverodnevnom press tripu po srednjobosanskom kantonu uvjerio sam se i osobno da je Srednja Bosna zapravo punokrvna turistička destinacija u kojoj se sadržajno i ispunjeno može boraviti i nekoliko dana. Ono što bi po meni trebalo biti normalno i samorazumljivo je da svaka grupa turista koja preko Bosne putuje do mora u Bosni i zastane dan, dva ili više na putu ili povratku s Jadrana jer Srednja Bosna je na pola puta do mora.

Podjednako, ako ne i bolja solucija jest da sama Srednja Bosna postane krajnja odredišna destinacija godišnjeg odmora. Prirodne ljepote, vrsna gastronomija, zanimljivo kulturno povijesno naslijeđe prožeto utjecajem različitih civilizacijskih nasljeđa, drevne tradicije koje se ljubomorno čuvaju i odolijevaju modernizacijskoj uniformnosti u kombinaciji sa srdačnim domaćinima… Sve je to Srednja Bosna!

Posebna čar boravka ondje leži i u tome što tamo nema masovnog turizma. Turist nije „neprijatelj“ lokalcu, na turiste se ne gleda kao na hodajuće bankomate iz kojih samo treba isisati što više para, a kad smo već kod novca cijene su u BiH u puno slučajeva na razini hrvatskih predpandemijskih/predinflacijskih. Turist je ondje rado viđen i cijenjen gost, a u interakciji sa domaćinima i ta se distinkcija domaćin – gost polako briše jer Bosanci su jednostavno takvi – neposredni, srdačni, otvoreni, neproračunati, dobrodušni, veseli… Dođete kao gost, upoznate se s domaćim ljudima i vrlo brzo postajete dio ekipe.

Srednju Bosnu (u konkretnom slučaju Jajce) sam „načeo“ u svibnju, tijekom povratka sa puta po Hercegovini. Organizator hercegovačkog press tripa naslutio je da nešto slično priprema i za Srednju Bosnu, pa sam morao putem kući obaviti jedan sneak peek. Jajce me oduševilo kao prava „kovačnica povijesti“, sjedište bosanskih kraljeva i mjesto gdje se oblikovala arhitektura poslijeratne, socijalističke Jugoslavije. No Srednja Bosna nije samo Jajce, ona je i Fojnica, Kiseljak, Kreševo, Novi Travnik, Travnik i Vitez. Taj dio Srednje Bosne smo obišli tijekom našeg press tripa, a Srednja Bosna jest i Bugojno, Busovača, Dobretići, Donji Vakuf i Uskoplje, a kroz taj dio ću detaljno prokrstariti čim se ukaže prilika za to.

Pa hajdemo sada nakon ovog iscrpnog uvoda malo o tome zašto treba ići u Srednju Bosnu i što će te ondje doživjeti. Nakon što sam posljednji puta boravio u Srednjoj Bosni u kraljevskom gradu Jajcu i ovoga puta započeo sam sa jednim kraljevskim gradom, a riječ je o Kreševu. Kreševo je gradić smješten nekih četrdesetak kilometara zapadno od Sarajeva, a prvi puta se spominje u pisanim izvorima 1434. godine. U srednjem vijeku bio je središte rudarstva sa brojnim rudokopima, topionicama i kovačnicama, a jedna od njih opstala je do danas. Riječ je o kovačnici Kraljević gdje su nam uživo prezentirali kovanje željeza i izradu uporabnih predmeta od tog metala. Posebno je lijep stari dio grada u kojem se nalazi skupina bosanskih kuća starih više od stotinu godina. Taj dio grada zaštićen je kao nacionalni spomenik BiH. Kada prolazite kroz taj kompleks nazire se i franjevački samostan koji je utemeljen u 15. stoljeću i predstavlja također zaštićeni spomenik kulture.

U sklopu samostana nalazi se i muzej koji osim sakralne zbirke ima i mnoštvo eksponata posvećenih rudarsko – metalurškoj tradiciji ovog kraja. U njemu se nalazi i raritetno izdanje knjige „De re metallica“ – „O metalima“ tiskano 1657. godine u Italiji. Muzej posjeduje i etnografsku, numizmatičku, te arheološku zbirku, a u njemu se nalazi i spomen soba legendarnog fra Grge Martića. Njegov spomenik nalazi se i u centru grada, baš kao i u Posušju u čijoj okolici je ovaj franjevac rođen. S 12 godina dolazi u samostan u Kreševu, a s 15 godina stupa u franjevački red. Školovanje kasnije nastavlja u Slavoniji u Požegi, a Kreševo i Požega danas su gradovi prijatelji. U Kreševu je nastao i neobičan, te jedinstven običaj potkivanja kokošjih jaja. Stara priča govori da se ni jedan kreševski kovač nije mogao oženiti a da prethodno nije ovladao filigranskom vještinom potkivanja jaja. Ona se i danas potkivaju i predstavljaju jedinstveni kreševski suvenir, a da je ova tradicija i vještina vrlo živa i daleko od izumiranja uvjerili smo se i samo vidjevši kako to vješto radi devetnaestogodišnji mladić. Ako Vam pak u Kreševu treba konak idealno mjesto za to je hotel Adriale. Smješten je uz rijeku Kreševčicu i ima sve sadržaje potrebne suvremenom putniku, a restoran Regius koji posluje u sklopu hotela nudi pregršt sjajnih delicija.

Nakon ugodne noći provedene u kreševskom hotelu Adriale valjalo je poći u upoznavanje drugih skrivenih zakutaka Srednje Bosne. Rakova Noga je prigradsko naselje Kreševa udaljeno nekih petnaestak minuta vožnje od centra grada. U njemu se nalazi „hobitsko naselje“ Underground village. Vlasništvo je to obitelji Miličević koja ima četiri kćeri – Mariju, Milijanu, Valentinu i Vedranu. Ideja je sinula na Božić 2021. godine, a vrlo brzo je došlo i do njene realizacije i to na njihovoj djedovini, na brežuljku Golišan koji se nalazi tik iznad njihove obiteljske kuće. Napravili su šest kućica, po jednu za svakog člana obitelji, a svaki član obitelji je samostalno odlučivao kako bi ta kućica trebala biti uređena. Kućica mame Jozefine se zove „Kreševka“ i ona je svojevrstan hommage tradicionalnom stilu života ovoga kraja. Kućica tate Zdravka se zove Citrin, po rudači žute boje karakterističnoj za taj kraj. Marijina kućica se zove „Ober“, Milijanina „Lipa“, Vedranina „Bedem“ i Valentinina „Čador“. Osim što nude usluge smještaja rade i odlične destilate od voće; podjednako smo uživali u njihovoj šljivovici, kao i u likeru od višnje.

Nekih desetak kilometara sjeverno od Rakove Noge smješten je gradić Kiseljak, poznat prvenstveno po mineralnoj vodi „Sarajevski kiseljak“. Prvo pitanje je bilo zašto naziv Sarajevski kiseljak ako je je Kiseljak grad za sebe, a ne gradska općina ili prigradsko naselje Sarajeva? Odgovor leži u tome da je u BiH kiseljak općeniti naziv za mineralnu vodu, pa tako između ostaloga postoji primjerice i Tešanjski kiseljak. Zbog blizine Sarajeva (nalazi se tridesetak kilometara zapadno) uzeli su ime Sarajevski kiseljak, jer bilo bi pomalo smiješno da su svoju vodu nazvali Kiseljački kiseljak, a budući da je njihov izvor najbliži glavnom gradu BiH, pa im je stoga Sarajevo i najveće pojedinačno urbano tržište prozvali su ga sarajevskim. U jednom od kiseljačkih parkova nalazi se česma s koje se kiseljak slobodno može piti, a čest je prizor i ljudi koji na izvor dolaze s karnisterima i uzimaju kiseljak „to go“. Ondje se nalazi i bista akademika Josipa Baća, po struci inženjera hidrogeologije koji je veliki dio radnog vijeka proveo upravo u Kiseljaku.

Fojnica se nalazi nekih dvadesetak kilometara zapadno od Kiseljaka i ondje se nalaze dva impozantna sakralna objekta – Atik ili djevojačka džamija, te Franjevački samostan. Atik džamija stara je gotovo pola tisućljeća i nalazi se podno brda Prangija. Simpatičan i komunikativan hodža otkrio nam je u samoj džamiji pregršt zanimljivih stvari, između ostalog i to zašto žene klanjaju gore, a muški gore, vukao je paralele između kršćanstva i islama, naglasivši da u prvo vrijeme i prorok Muhamed nije bio shvaćen, baš kao i Isus, te je bio protjeran od tadašnjih Arapa koji su u to vrijeme smatrali rođenje djevojčice nesrećom za obitelj, te su ih mogli bez sankcija žive pokopati u pustinjski pijesak. Prorok Muhamed je oštro istupio protiv te prakse. Prva riječ kuranske objave je  „Ikre!“ – „Čitaj/Uči!“ „Nije mi strano niti kritizirati pripadnike svoje religije, jer da su Muslimani više čitali, Islam bi bio bolje shvaćen. Primjerice Kuran strogo zabranjuje alkohol“, naglasio je hodža, a ja bih rekao da se ista analogija može povući sa bilo kojom etabliranom religijom u svijetu.

Nakon džamije odlazimo do franjevačkog samostana Duha Svetoga. Pravi bosanski multikulturalni kontrast. Kao što se džamija nalazi ispod brda Prangija, tako se i ovaj samostan nalazi ispod brda Križa. Prvobitni samostan srušen je prije pola tisućljeća, 1524. godine, a počeo se graditi 1502. godine. Kasnije je nekoliko puta obnavljan. Ovaj samostan posjeduje i bogat muzej u kojem se između ostaloga čuva i čuvena fojnička Ahdnama – carski ferman iz 1463. godine izdan od strane sultana Mehmeda II el Fatiha. Prethodno je sultan pogubio posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, a franjevac Anđeo Zvizdović na Milodraževu polju kod Fojnice susreo sa sultanom, priznao ga za novog suverena Bosne i zatražio slobodu djelovanja za franjevce u Bosni. Na ove molbe sultan je odgovorio potvrdno i sve do Austro – Ugarske aneksije BiH 1878. godine franjevci su ondje bili jedini katolički duhovnici. U sklopu muzeja nalazi se i bogata numizmatička zbirka, a najveća novčanica koju posjeduje je ona od 5 000 000 000 (pet milijardi) koju je izdala centralna banka SRJ 1993. godine – vrijeme kad su u krnjoj Jugoslaviji svi bili milijarderi… U muzeju fojničkog samostana nalazi se i najstarija datirana slika u BiH, iz 1328. godine.

Nekih dvadesetak kilometara južno od Fojnice nalazi se mjesto Deževice. Ondje se nalazi svetište sv. Jakova Markijskog i špilja u kojoj je boravio. Narod ovo svetište zove voda ili vrelo sv. Jakova, a zanimljivo jest to da se voda nalazi u špilji, ali ne izvire iz nje. U neposrednoj blizini se nalazi i sjajan restoran/motel Luka u kojem smo uživali u maglicama i ostalim domicilnim delicijama. Fojničke maglice se rade od brašna, soli, vode i ulja. Od ovih sastojaka zamijesi se tijesto kao za pitu. Nakon što odstoji oklagijom se razvalja po stolu i posipa brašnom kako se ne bi ljepilo. Potom se zalije uljem i namota na oklagiju. Reže se potom na komadiće dužine oko dva centimetra i potom peče na temperaturi od 200 stupnjeva celzijusa. Poslužuju se sa jogurtom, češnjakom i malo soli.

Nakon Deževica eto nas opet u Fojnici. Kod hotela Reumal čeka nas prvi maratonski fijaker u BiH sa upregnutim bosanskim brdskim konjima i Lamija Džigal – Bektešević, vlasnica ergele koja se nalazi u neposrednoj blizini. Nakon punih trideset godina provedenih u Nizozemskoj, vratila se u rodni kraj i posvetila uzgoju konja.

Nastavljamo dalje, do slapova Kozice. Riječ je o mjestu koje se ne da riječima prepričati. Riječ je o kompleksu slapova koji se okomito spuštaju niz litice stijena, a najveći su visoki po dvadesetak metara. Na povratku nas dočekuju vrijedne članice udruženja „Fojnička žena“ sa svojim zanimljivim rukotvorinama.

Vinarija Pejčinović nalazi se u mjestu Mrakovi koje se pak nalazi nekih osam kilometara sjeverozapadno od Kiseljaka. Kušali smo njihov sauvignon blanc, bijelu kupažu, te crvenu kupažu merlota i cabernet sauvignona nazvanu Red darkness. Na pitanje odakle vinarija u ovom kraju (jedina vinarija u Srednjoj Bosni čija sam vina do sada kušao je „Povratak“ iz Žepča) vlasnik Goran Pejčinović mi otkriva da je inspiraciju za bavljenje vinarstvom dobio tijekom boravka u Baranji, Majci vina. Fascinirala ga je strast i posvećenost baranjskih vinara i to mu je bio poticaj za ulazak u svijet vinarstva. Uz njihova vina odlično je prijala i hrana koju su nam poslužili na terasi svoje vinarije, počevši od pastrva pa nadalje.

Nakon vinarije vraćamo se u Vitez, u etno selo Čardaci koje će nam biti privremeni dom sljedeća dva dana. Trg začuđenih pogleda jedna je od lokacija u tom kompleksu. Od tamo možete do apartmana u obliku retro kućica, do pivnice koja je središte viteškog noćnog života vikendima, ili dalje do kompleksa bazena i restorana smještenog na samoj vodi. Imaju i zatvoreni spa dio sa unutrašnjim bazenima i kompleksom sauna. Resort za odmor u kojem svatko može pronaći sadržaje za sebe.

Mjesto Guča Gora nalazi se na padinama planine Vlašić, devet kilometara sjeveroistočno od Travnika i ondje se nalazi još jedan fascinantan franjevački samostan. U neposrednoj blizini nalazi se i prodavaonica domaćih proizvoda lokalnih OPG-ovaca, a između ostaloga ondje možete pronaći i gučkogorski jeger.

Trećeg dana putešestvija po Srednjoj Bosni našli smo se i u županijskom središtu Travniku. Šetajući se gradskim ulicama u oči upada Vezirov dućan u bezistanu Šarene džamije. Idemo dalje ka rodnoj kući i muzeju nobelovca Ive Andrića, a ispred nje se nalazi golema statua slona, hommage Andrićevoj noveli „Priča o vezirovom slonu“. Nekoć je ta kuća u kojoj se danas nalazi muzej bila u vlasništvu obitelji Antunović, a Tadija Antunović zaveden je kao Andrićev krsni kum. Naime, obitelj Andrić nije živjela u toj kući, pa je se stoga može reći da je Ivo „rođen u gostima.“

Po prvi puta u Travnik Andrić dolazi tek tijekom I svjetskog rata, pod čudnim okolnostima i protiv svoje volje. Poslije sarajevskog atentata uhićuje ga Austro – Ugarska policija u Splitu 1914. godine kao simpatizera pokreta „Mlada Bosna“ i navodnog prijatelja Gavrila Principa. Provodi osam mjeseci u mariborskoj kaznionici, a nakon što ga nisu mogli optužiti za umiješanost u atentat na Franza Ferdinanda i dalje ga smatraju ideološkim neprijateljem režima i određuju mu mjeru konfinacije, i to u rodnom Travniku. Živi potom sa fratrima Ovčarevu, u okolici Travnika, jer je jedan od njih bio njegov rođeni ujak, mamin brat. Andrić vrijeme u konfinaciji provodi proučavajući biblioteku i arhivu samostana Guča Gora. Od „ujaka“ – pučko ime za franjevce u Bosni, čuo je puno starih priča i legendi iz povijesti Bosne, što ga je inspiriralo da napiše čitav niz pripovijetki u kojima bosanski franjevci imaju posebno mjesto. Poslije I svjetskog rata boravio je višekratno u Travniku skupljajući podatke za svoj roman „Travnička hronika“, a bio je i izabrani zastupnik koji je u narodnoj skupštini predstavljao travnički srez.

Nakon kulture, red je za gastronomiju, a što pojesti u Travniku nego čuvene travničke ćevape, a naša destinacija  je bila ćevabdžinica Hari. Ukusni, sočni i podatni. Bez problema sam pojeo i duplu porciju, a to govori dovoljno. Kad ste već u Travniku morate posjetiti i njegovu Tvrđavu. Domaćini s ponosom ističu da je riječ o jednom od  „najljepših i najočuvanijih fortifikacijskih objekata srednjovjekovne Bosne“. Krajem 17. stoljeća Travnik postaje sjedište vezira i to ostaje sljedećih 150 godina, de facto glavni grad BiH.

Blizu Travnika je i Novi Travnik, a nekih četiri kilometra od centra grada nalazi se nekropola Smrike koja je proglašena nacionalnim spomenikom BiH 2012. godine. Riječ je o djelu poznatog autora memorijalne arhitekture Bogdana Bogdanovića napravljenom 1975. godine u spomen na žrtve fašističkog terora iz 1941. godine. Sastoji se od 12 kamenih kenotafa.

Nakon poslijepodnevnog odmora u etno selu „Čardaci“ put nas je navečer odveo do konobe u selu Zaselje. Uz delicije ispod peke gradonačelnik Novog Travnika Stjepan Dujo najavljuje skoro otvaranje turističke zajednice u tom srednjobosanskom gradu. Sve ondje posluženo (osim žilavke i blatine iz Hercegovine) bilo je domaće… i vrhunsko.

Nedjelja nam je počela sa posjetom Vilinskoj jami koja se nalazi u mjestu Šebešić što je bila prava avantura s obzirom na njene uske prolaze i šišmiše koje lete iznad glava. Potom smo otišli na nekropolu stećaka Maculje gdje smo uživali i na ručku na otvorenom na 1000 metara nadmorske visine.

Sve ono što sam vidio tijekom četverodnevnog press tripa po Srednjoj Bosni uvjerilo me da je riječ o punokrvnoj destinaciji kojoj ničega ne nedostaje… Posjetite Srednju Bosnu i uvjerite se i sami.

About Author