Europa gori: Kako se sankcijski bumerang vratio svojim tvorcima

Gotovo pet godina nakon početka velikog gospodarskog obračuna s Rusijom, europske prijestolnice suočavaju se s nezadovoljstvom građana, gospodarskim pritiscima i političkim podjelama. Sankcije nisu jedini uzrok europskih problema, ali otvorile su pitanje koliko je Europa spremna platiti za dugotrajni geopolitički sukob.

U veljači 2022. godine, nakon početka ruske invazije na Ukrajinu, europski politički vrh krenuo je u gospodarski obračun s Moskvom. Zamrzavanje financijske imovine, ograničavanje pristupa međunarodnim platnim sustavima, prekid dijela energetskih veza i trgovinska ograničenja trebali su pokazati da se vojna sila ne može koristiti bez ozbiljnih posljedica.

Službeni cilj sankcija bio je oslabiti rusku sposobnost financiranja rata i izvršiti pritisak na njezinu političku elitu. Izazivanje narodnih nereda ili rušenje vlasti u Moskvi nije bilo proglašeno službenim ciljem europske politike. Ipak, iza gospodarske logike sankcija nalazila se i politička pretpostavka: dovoljno snažan pad životnog standarda mogao bi povećati nezadovoljstvo ruskog stanovništva i tako povećati pritisak na Kremlj.

Gotovo pet godina kasnije nameće se neugodno pitanje: što se događa kada gospodarski pritisak, zamišljen kao sredstvo slabljenja protivnika, počne ozbiljno nagrizati društvenu stabilnost onih koji su ga pokrenuli?

Od očekivanog ruskog nezadovoljstva do europskih barikada

Pariz, Bruxelles i druge europske metropole povremeno postaju pozornice sukoba između demonstranata i policije. Prosvjedi zbog troškova života, javnih usluga i nepovjerenja prema političkim institucijama podsjećaju koliko je krhko povjerenje građana u političke elite.

Nije svaki zapaljeni automobil u Parizu posljedica sankcija Rusiji, baš kao što se svaki europski prosvjed ne može objasniti ratom u Ukrajini. Europa je imala duboke strukturne probleme mnogo prije 2022. godine: skupo stanovanje, stagnaciju dijela realnih prihoda, migracijske napetosti, birokratsku tromost i rastući jaz između političkih elita i građana.

Međutim, rat i sankcijska politika dodatno su ogolili te slabosti. Kontinent koji je desetljećima gradio industrijsku konkurentnost na relativno dostupnoj energiji morao je ubrzano mijenjati opskrbne pravce. Posebno je njemačko gospodarstvo osjetilo koliko je energetska sigurnost važna za proizvodnju, izvoz i očuvanje radnih mjesta.

Europski političari građanima su objašnjavali da će gospodarske žrtve biti cijena obrane međunarodnog prava i europske sigurnosti. Takvo obrazloženje ima svoju težinu. Ruska invazija predstavljala je kršenje ukrajinskog suvereniteta, a ignoriranje vojnog prekrajanja granica također bi imalo dugoročne posljedice. Ali moralna opravdanost cilja ne oslobađa političare obveze da procijene gospodarsku cijenu sredstava kojima taj cilj žele ostvariti.

Rusija nije doživjela očekivani slom

Jedna od pretpostavki sankcijske strategije bila je da će izolacija od zapadnog kapitala, tehnologije i tržišta dugoročno iscrpiti rusko gospodarstvo.

Rusija je doista pretrpjela gubitke. Ograničen joj je pristup naprednim tehnologijama, financijskim tržištima i dijelu tradicionalnih kupaca energenata. Ratna potrošnja dodatno opterećuje državni proračun, a prilagodba na sankcije ima visoku cijenu.

Međutim, Rusija nije gospodarski kapitulirala niti je došlo do političkog raspleta koji bi omogućio jednostavan završetak sukoba. Moskva je dio trgovine preusmjerila prema Kini, Indiji, Turskoj i drugim tržištima. Uspostavljeni su alternativni trgovački i financijski kanali, a gospodarstvo se sve snažnije prilagođavalo ratnim potrebama. Takva prilagodba nije besplatna niti nužno dugoročno održiva, ali pokazuje granice uvjerenja da je moguće gotovo potpuno izolirati veliku državu bogatu energentima i sirovinama.

Paradoks je posebno vidljiv u energetici. Europa je nastojala smanjiti ovisnost o Rusiji, ali globalno tržište energenata nije nestalo. Ruski energenti nastavili su pronalaziti kupce, dok su europski potrošači morali prihvatiti novu strukturu nabave, često složeniju i skuplju.

Rusija je izgubila dio svojih najprofitabilnijih gospodarskih odnosa, ali Europa je istodobno izgubila dio prednosti na kojoj se temeljila njezina industrijska snaga. To je srž sankcijskog bumeranga: mjera koja šteti protivniku može istodobno oslabiti i onoga tko je primjenjuje.

Europa između geopolitike i vlastitih građana

Europska unija nalazi se pred proturječjem koje postaje sve teže prikriti. Od građana se očekuje prihvaćanje visokih troškova strateškog suprotstavljanja Rusiji, dok im se istodobno obećavaju gospodarski rast, zelena tranzicija, veća socijalna sigurnost i očuvanje europskog modela blagostanja.

Problem je što se svi ti ciljevi međusobno natječu za ograničene financijske resurse. Europska industrija suočava se s energetskim troškovima i konkurencijom iz Azije i Sjedinjenih Američkih Država. Poljoprivrednici prosvjeduju zbog troškova proizvodnje i regulatornih opterećenja. Mladi sve teže dolaze do stanova, a javne financije pojedinih velikih država pod pritiskom su.

Današnja europska kriza ima više izvora, a ne samo sukob s Rusijom. Ipak, politička odgovornost ne završava objašnjenjem da je svijet postao nestabilan. Upravo je predviđanje posljedica međunarodnih kriza posao državnika.

Europski politički vrh morao je računati s time da dugotrajni gospodarski sukob s velikom energetskom silom neće biti bez posljedica za europske proizvođače i kućanstva. A građani sve češće postavljaju pitanje: koliko dugo Europa može plaćati cijenu geopolitičkog sukoba bez jasne perspektive njegova završetka?

Politički bumerang: jačanje protivnika Bruxellesa

Možda najveća ironija europske sankcijske politike nije gospodarska, nego politička.

Dok Bruxelles nastoji oslabiti autoritarni sustav u Moskvi, unutar same Europske unije jačaju stranke koje otvoreno dovode u pitanje njezin dosadašnji politički smjer.

U Njemačkoj Alternativa za Njemačku koristi nezadovoljstvo energetskom politikom i zagovara obnovu gospodarskih odnosa s Rusijom. U Francuskoj nacionalno orijentirane političke snage koriste nezadovoljstvo troškovima života. Slični se politički obrasci pojavljuju i u drugim državama članicama.

Pogrešno bi bilo zaključiti da svaki protivnik sankcija automatski podržava rusku vanjsku politiku ili da je svaka kritika Bruxellesa rezultat djelovanja Moskve. Mnogi europski građani jednostavno žele gospodarsku sigurnost, pristojne plaće i predvidljivu budućnost.

Ako europski čelnici svako protivljenje svojoj politici počnu tumačiti kao neprijateljski utjecaj, riskiraju daljnje produbljivanje nepovjerenja. Demokracija podrazumijeva pravo građana da se protive politici koju njihove vlade smatraju povijesno nužnom.

Europa ne smije zaboraviti da njezina najveća snaga nije samo gospodarstvo, nego društvena stabilnost zasnovana na demokratskom legitimitetu.

Može li Rusija pobijediti bez pobjede?

U geopolitičkom smislu pobjeda se ne mjeri uvijek osvojenim teritorijem ili potpisanom kapitulacijom protivnika. Ponekad je dovoljno nadživjeti političku odlučnost druge strane.

Ako Rusija uspije održati vlastitu državu, gospodarstvo i ratni sustav dovoljno dugo da se unutar Europske unije prodube političke podjele, Moskva bi mogla ostvariti važnu stratešku prednost čak i bez odlučujuće vojne pobjede.

Ali to ne bi značilo da je Rusija iz sukoba izašla neokrznuta. Rat joj donosi ljudske gubitke, gospodarske deformacije, međunarodnu izolaciju od dijela razvijenog svijeta i sve veću ovisnost o ograničenom broju velikih trgovinskih partnera.

Geopolitički paradoks nije u tome da Rusija pobjeđuje, a Europa gubi. Paradoks je u tome što obje strane mogu istodobno slabjeti, dok političke elite svoje odluke opravdavaju obećanjem buduće pobjede.

U takvom sukobu možda nema stvarnog pobjednika, ali ima mnogo onih koji svakodnevno plaćaju njegovu cijenu.

Europa gori, ali pitanje je tko dolijeva ulje na vatru

Prizori s europskih ulica ne dokazuju da je sankcijska politika jedini ili neposredni uzrok društvenih nemira. No pokazuju koliko je europski društveni model osjetljiv na gospodarske šokove, političku neizvjesnost i dugotrajno nezadovoljstvo.

Europska unija nije pred raspadom, niti nasilni prosvjedi znače kraj europskog projekta. Njezine institucije i dalje raspolažu znatnim kapacitetima za upravljanje krizama. Ipak, politički signali postaju ozbiljni.

Europa koja je nastojala izvršiti pritisak na rusko gospodarstvo danas mora istodobno braniti vlastitu industrijsku konkurentnost, socijalni mir i političku koheziju. Upravo te tri sastavnice predstavljaju temelje njezine međunarodne moći.

Možda je najvažnija pouka proteklih godina da ekonomska međuovisnost nije samo izvor ranjivosti nego i instrument stabilnosti. Kada se gospodarske veze pretvore u oružje, posljedice ne ostaju nužno ograničene na jednu stranu sukoba.

Sankcije mogu biti legitiman instrument međunarodnog pritiska, ali nisu čarobno sredstvo kojim se jednostavno mijenja ponašanje velikih sila. Njihova djelotvornost ovisi o političkim ciljevima, sposobnosti protivnika da se prilagodi i spremnosti vlastitog društva da snosi troškove.

Europa je možda podcijenila upravo ovaj posljednji element.

I zato, gotovo pet godina nakon početka sveobuhvatnog sankcijskog rata, pred europskim državnicima stoji pitanje koje nadilazi Rusiju, Ukrajinu i samu sudbinu sankcija.

Može li Europa ostvarivati velike geopolitičke ciljeve ako pritom postupno gubi povjerenje vlastitih građana?

Povijest poznaje brojne velike sile koje nisu oslabile zato što su ih protivnici vojno porazili, nego zato što su njihove vanjskopolitičke ambicije nadmašile gospodarsku i društvenu sposobnost da ih održavaju.

Europa danas nije nužno na tom putu. Ali upozorenje je teško previdjeti.

Jer dok su europske prijestolnice očekivale da će gospodarski pritisak proizvesti političko nezadovoljstvo u Rusiji, gotovo pet godina poslije suočavaju se s vlastitim ulicama punim bijesa.

Bumerang se nije vratio zato što sankcije nisu pogodile Rusiju. Vratio se zato što su njihove posljedice, zajedno s drugim krizama, pokazale da ni Europa nije imuna na gospodarsku i političku cijenu dugotrajnog sukoba.

A kada se na ulicama europskih metropola počnu paliti barikade, više nije dovoljno govoriti o strateškoj odlučnosti.

Treba se zapitati i koliko još može izdržati društvo u čije se ime ta odlučnost provodi.

About Author